komentar višeslava raosa

Oluja i Alka su mitovi civilne religije: Poruke su poslane, možemo li se nadati trajnom miru?

Bračni par Milanović u Sinju i Andrej Plenković u Kninu

Bračni par Milanović u Sinju i Andrej Plenković u Kninu

Izvor: Pixsell / Autor: Ivo Čagalj/Hrvoje Jelavić

Amerikanci civilnom religijom, nazivaju skup kolektivnih performativnih, ritualnih običaja, praksi i obrazaca ponašanja u nekoj političkoj zajednici koji opetovano potvrđuju i utvrđuju predanost građana zajedničkim vrijednostima i predanosti dijeljenju zajedničke društvene sudbine. Kao dio civilne religije u raznim dijelovima svijeta, u raznim oblicima, redovito se povijesni događaji mitologiziraju, tako da ne treba bježati od toga da je oko Oluje stvoren svojevrstan mit

Kolovoz obično slovi za "sezonu kiselih krastavaca", gluho doba političkih zbivanja u kojemu se novinari moraju uvijek iznova dovinuti kako ni iz čega proizvesti kakvu simpatičnu priču i kako složiti kakav prilog kojim će popuniti televizijske minute. Pa ipak, u hrvatskome kontekstu, kolovoz je itekako političan. Početkom mjeseca se obilježava obljetnica operacije Oluja, čijim su uspješnim završetkom efektivno završene ratne operacije u Hrvatskoj, a sredinom mjeseca, uoči Velike Gospe, Sinjska alka u spomen na povijesnu pobjedu koja je dokinula osmansku vlast u Dalmaciji.

Premda je Alka načelno kulturno-povijesna manifestacija s vjerskim i lokalpatriotskim sadržajem, ona je u širem smislu mjesto za biti politički viđen i odaslati poruke, što ove godine nije promaknulo niti predsjedniku Republike, inače obiteljskih korijena u sinjskome kraju.

Kod obilježavanja Oluje, kao i kod Alke, jasno se ocrtava ono što Amerikanci nazivaju "civilnom religijom", skupom kolektivnih performativnih, ritualnih običaja, praksi i obrazaca ponašanja u nekoj političkoj zajednici koji opetovano potvrđuju i utvrđuju predanost građana zajedničkim vrijednostima i predanosti dijeljenju zajedničke društvene sudbine. Kao dio civilne religije u raznim dijelovima svijeta, u raznim oblicima, redovito se povijesni događaji mitologiziraju, tako da ne treba bježati od toga da je oko Oluje stvoren svojevrstan mit, jer je mit stvoren i oko Masade, Kosovskog boja, Bostonske čajanke i Staljingrada, da spomenemo samo neke od mitskih mjesta koja su odigrala ključnu ulogu u izgradnji pojedinih nacija.

Vrednovanje povijesnog nasljeđa

Pa ipak, ovogodišnja proslava Oluje nije posebna po tome što je jubilarna, dvadeset i peta ili što bi bila svečanija (dapače, zbog pandemije je svečanost bila skromnijeg karaktera) ili što bi unijela neki novi oblik identificiranja nacije s ratnom pobjedom, već u tome što su učinjeni krupni (premda uvelike simbolički) koraci prema uzajamnom (ne nužno (još) i zajedničkom) vrednovanju povijesnoga naslijeđa i stvaranja zaloga za bolju i pravedniju budućnost između pripadnika izvršne vlasti kao predstavnika države i matice društva i predstavnika onih građana koji nose iskustvo oružane pobune, ali i bijega, bilo onog dragovoljnog, bilo onog prisilnog.

  • +22
  • +19

Polaganje vijenaca državnog vrha i govori Andreja Plenkovića i Ante Gotovine

Izvor: Pixsell / Autor: Hrvoje Jelavić/PIXSELL

Prije desetak godina, skupina povjesničara iz Hrvatske, ali i susjednih zemalja, potaknuta i potpomognuta zapadnoeuropskim kolegama, počela je kroz dodatne materijale za učenike i studente promicati slojevito promatranje tranzicijskog i ratnog naslijeđa u društvima na jugoistoku Europe. Time su svakako unijeli novu dinamiku u rasprave unutar povijesne znanosti i stvorili pretpostavke za nijansiranije i objektivnije sagledavanje događaja i procesa koji i kod akademskih i neakademskih građana izazivaju razne burne emocije. Međutim, u kontekstu sadašnjih političkih napora prema pokušajima gledanja na stvari "tuđim očima" i gradnje kulture dijaloga i pomirenja, valja jasno upozoriti kako je višeperspektivnost nešto što je potrebno i moguće podučavati studente povijesti i politologije, no pomalo je iluzorno očekivati da će takav slojeviti doživljaj mučne prošlosti prigrliti obični građani koji su iskusili rat i sva njegova ružna lica, bilo da se radi o pripadnicima pobjedničke većine ili pak negdašnje pobunjeničke manjine.

Još dug put do minimalnog konsenzusa

Ono što jest moguće, ali je do toga još dug put, jest stvaranje barem minimalnog konsenzusa među svim građanima kako se ratni zločini i zločini protiv čovječnosti, te kršenja ratnoga i humanitarnog prava uvijek i svagda moraju jednako osuditi, krivci privesti k pravdi, a žrtvama pokušati osigurati prikladnu nadoknadu. Uz to, važno je postići minimalni konsenzus oko prihvaćanja ustavnoga poretka među svim građanima, bez obzira gdje su bili famozne devedeset i prve godine. Ponovno, povrh toga, pomalo je naivno očekivati da će se kod onih koji su ili čije su obitelji u jednom trenutku, bilo vlastitim htijenjem ili uz svesrdnu podršku i nagovor susjedne zemlje, digli oružanu pobunu protiv legalno izabrane vlasti, preko noći promijeniti mišljenja i nazori o uzrocima i povodima rata, kao i o kronologiji zbivanja koja je dovela do kulminacije i okončanja rata, simboliziranih u Oluji i proslavi u Kninu.

  • +11
  • +8

Posljednje pripreme za 25. obljetnicu Oluje u Kninu

Izvor: Pixsell / Autor: Hrvoje Jelavić

Međutim, ima smisla nadati se kako će konkretni postupci prema vrednovanju i prihvaćanju svake žrtve i svačijeg gubitka biti poticaj na preispitivanje prošlosti i suočavanje s njom na način koji će omogućiti da putem istine dođe do oslobođenja od tereta povijesti i istinske (re)integracije jednoga dijela građana u zajedničku političku zajednicu. Nastavno na to, ima smisla nadati se kako će idući naraštaj, koji nema izravnoga iskustva rata i poratnih zbivanja, smoći snage prigrliti barem minimalne aspekte civilne religije koja veže sve građane u našu političku zajednicu te da se neće osjećati isključenima ili onemogućenima u osobnome samoostvarenju zbog naslijeđa svojih roditelja.

Ništa od čekanja susjeda

U relativno nedavnoj prošlosti bilo je pokušaja stvaranja pretpostavki za trajni mir i odsutnost temelja za nove sukobe, na kojima su kroz simboličke geste i prisne susrete na visokoj razini bili radili nekadašnji hrvatski i nekadašnji srbijanski predsjednik. Neki su te susrete i pokušaje srdačno pozdravljali, dok su drugi na njih kolutali očima i odmahivali rukom. Bilo kako bilo, cinici bi rekli kako se nismo previše maknuli ni na bolje ni na gore. Realisti bi rekli kako nije niti čudo, uzevši u obzir da je u susjednoj zemlji godinama na vlasti osoba koja je bila poprilično izravan akter tijekom devedesetih, što ne pruža ikakvu mogućnost stvaranja povijesnog odmaka i metenja pred vlastitim dvorištem. No, za našu političku zajednicu važno je prvenstveno što i kako ćemo učiniti unutar sebe, među našim građanima, kako bismo sa simboličkih gesta i velikih riječi prešli na djela te stvorili pretpostavke za trajni mir, poduprijet istinom i pravdom, jer tko zna kada i kako ćemo dočekati neko bolje okruženje i bolje sugovornike u susjedstvu.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.