Mada je Drugi svjetski rat u Europi završen u svibnju 1945. kapitulacijom Trećeg Reicha, a u cijelom svijetu četiri mjeseca kasnije kapitulacijom Japana, najsmrtonosniji oružani sukob u povijesti čovječanstva ne prestaje biti političkom temom. U Hrvatskoj je Drugi svjetski rat i dalje jedan od socijalnih rascjepa pri formiranju političkih preferencija. Umjesto da se taj rascjep godinama zatvara, po potrebi ga se širi. Unatoč odluci prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji je 1991. kao praznik inicirao Dan antifašističke borbe 22. lipnja.
Pregledava li tko službene mrežne stranice Hrvatskog sabora na adresi www.sabor.hr? Na njima se na podstranici Važniji datumi iz povijesti saborovanja nalazi i poveznica na tekst o 22. lipnju – Danu antifašističke borbe. Tekst počinje sljedećom rečenicom: Prema odredbama Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj, Hrvatska od 2002. godine obilježava 22. lipnja kao blagdan – Dan antifašističke borbe.
vezane vijesti
Navedena je zakonska rješenja hrvatski parlament doista donio u studenom 2002. kao pročišćeni tekst Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj. Međutim, Hrvatska 22. lipnja kao Dan antifašističke borbe ne obilježava od 2002., nego od 1991., i to prema tadašnjem Zakonu o blagdanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj koji je Ukazom od 23. ožujka 1991. proglasio predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman.
To je normirao u članku 1. Zakona koji je na početku demokratske tranzicije te skoroga proglašenja državne neovisnosti Republike Hrvatske 25. lipnja 1991. uvelike redefinirao blagdane i neradne dane u zemlji. Zaključno s ljetom 1990. u Hrvatskoj se kao praznik obilježavao Dan ustanka naroda Hrvatske 27. srpnja koji je de facto bio republički Dan antifašističke borbe.
Od 1991., a kako navodi i saborska mrežna stranica, Dan antifašističke borbe obilježava se u znak sjećanja na 22. lipnja 1941., kada je u šumi Brezovici pored Siska osnovan Prvi sisački partizanski odred. Bila je to, ističe se u tekstu Hrvatskog sabora, prva antifašistička postrojba ne samo u Hrvatskoj, nego i u ovom dijelu Europe.
Hrvatsko zakonodavno tijelo pritom naglašava da je završetkom Drugoga svjetskog rata 1945. konstituirana Narodna Republika Hrvatska kao federalna jedinica unutar ondašnje Federativne Narodne Republike Jugoslavije koja je iz Drugoga svjetskog rata izašla kao pobjednica na strani savezničkih snaga. Ukratko, Hrvatska od 1991. obilježava Dan antifašističke borbe kao državni blagdan, i to kao dio pobjedničke strane u Drugom svjetskom ratu.
Antifašizam u temeljima države
Antifašizam kao dio hrvatskoga ustavnog okvira postulira i najviši pravni akt u zemlji. Ustav Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990. u svojim Izvorišnim osnovama navodi da se nacionalna samobitnost i državna opstojnost hrvatskoga naroda očituje, među ostalim, i u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a zatim u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.).
S obzirom da je Franjo Tuđman od pobjede svoje stranke HDZ-a na prvim demokratskim višestranačkim izborima u Hrvatskoj u travnju, odnosno svibnju 1990., preko preuzimanja položaja najprije predsjednika Predsjedništva, a zatim i predsjednika Republike do vođenja zemlje u predratno i ratno vrijeme, bio ključna politička ličnost u zemlji, upravo je njegovom inicijativom u Ustav RH ugrađena formulacija o državotvornim odlukama ZAVNOH-a tijekom Drugoga svjetskog rata te ozakonjen Dan antifašističke borbe kao jedan od državnih blagdana.
Od partijskog aparatčika do hrvatskog vođe
Do svog uhićenja i zatvorske kazne nakon sloma Hrvatskog proljeća čiji je bio sudionikom, Tuđman je gradio vojnu i profesionalnu karijeru unutar bivšega komunističkog režima pri čemu se u Komunističku partiju Jugoslavije učlanio 1942. kao dvadesetogodišnjak. Godinu dana ranije uključio se u antifašistički pokret ratujući kao pripadnik partizanskih postrojba na području sjeverozapadne Hrvatske te sustavno napredujući sljedeća tri desetljeća u ratu, poraću i miru.
S režimom je došao u sukob kao zagovaratelj hrvatske emancipacije koju je u konačnici i ostvario 1990. i 1991. kao najjasniji zagovornik državne samostalnosti zemlje u kontekstu nemogućnosti rješavanja jugoslavenske političke krize izazvane zahtjevima tadašnjega srbijanskog vodstva za reunitarizacijom federacije i nepriznavanjem republičkih granica. Epilog je poznat: sve su se republike bivše Jugoslavije (i Kosovo kao autonomna pokrajina unutar Srbije) osamostalile unutar postojećih granica, dok je predsjednik Srbije Slobodan Milošević sa svojim izvršiteljima što u Srbiji, što u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nakon uhićenja završio na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije.
Kakvu god percepciju o Franji Tuđmanu imali njegovi politički pristalice i oponenti, upravo je on zaslužan kao pobjednik na prvim demokratskim izborima i šef države u vrijeme Domovinskog rata za isticanje načela antifašizma u povijesnom slijedu očuvanja hrvatske državnosti. Čak i kao politički zatvorenik u vrijeme Josipa Broza Tita na čelu Jugoslavije i nakon toga, Tuđman je branio Titovu poziciju u Drugom svjetskom ratu te ustrajavanje na širokim ovlastima republika u federativnu državnom uređenju, posebice temeljem Ustava iz 1974.
Dovoljno se sjetiti da Franjo Tuđman nije htio odobriti preimenovanje zagrebačkog Trga maršala Tita. Učinio je to 2017. bivši član Saveza komunista, a zatim SDP-ovac i koalicijski partner HDZ-a Milan Bandić, a održava navodno zeleni ljevičar Tomislav Tomašević u koaliciji s navodno baštinicima antifašizma SDP-om. Današnji pak gradski HDZ prosvjeduje protiv koncerta partizanskih pjesama, istih onih koje je u vrijeme rata možda zapjevao kasniji osnivač HDZ-a Franjo Tuđman.
Povijesne lekcije
Masovni zločini ideološki temeljeni na rasizmu koje je u Drugom svjetskom ratu počinio Trojni pakt Njemačke, Italije i Japana sa svojim satelitskim članicama poput NDH s ustaškim pokretom na vrhu, ne mogu biti opravdanje za kasnije masovne i pojedinačne zločine pobjedničke strane među kojima je bio i novi jugoslavenski komunistički režim.
Iz današnje perspektive i bacanje atomskih bomba na Hirošimu i Nagasaki u kojima je ubijeno na desetine tisuća civila ili, primjerice, savezničko bombardiranje Dresdena, predstavlja ratni zločin. No, ni to ne poništava prethodnu odluku Saveznika u Drugom svjetskom ratu da se vojno i politički suprotstave državama koje su ciljale okupirati što veći dio svijeta te doslovce uništiti pojedine narode i rase. Antifašizam, zapravo antinacizam jer je upravo nacionalsocijalistička ideologija Adolfa Hitlera zagovarala i ostvarivala rasnu isključivost koja je u provedbi rezultirala koncentracijskim logorima za uništavanje civila drugih rasa, neovisno o uzrastu, i političkih protivnika.
Kada je 22. lipnja 1941. u Hrvatskoj formiran Prvi sisački partizanski odred, Europa je u cijelosti bila nadzirana od strane Hitlerove Njemačke i Italije Benita Mussolinija, dok je jedini vojni otpor pružala slobodna Velika Britanija. Istog je dana Treći Reich napao Sovjetski Savez, drugi zloglasni totalitarizam na kontinentu, ali komunističkog predznaka, prekršivši tako Pakt Ribbentrop-Molotov iz kolovoza 1939.
Uvijek treba isticati da je Drugi svjetski rat u Europi počeo 1. rujna 1939. ne samo napadom Njemačke na Poljsku, nego i Staljinova SSSR-a koji je s Trećim Reichom podijelio Poljsku, dapače okupirao je veći dio okrutno napadnute zemlje. Nakon njemačkog napada na SSSR te japanskog napada na američki Pearl Harbor 7. prosinca 1941., formiraju se dvije strane u ratu: fašistički tj. nacistički Trojni pakt i antifašistički Saveznici.
Da je fašizam pobijedio…
Znamo kako izgleda današnji svijet nakon pobjede Saveznika, a kako bi izgledao u slučaju pobjede fašizma protiv kojega se vojno borio i Franjo Tuđman? Nesumnjivo neusporedivo gore, s nastavkom uništavanja cijelih rasa i naroda, totalitarizmom kao prevladavajućim političkim sustavom, a možda i s alternativnim Hladnim ratom između Njemačke i Japana kako to opisuju djela alternativne prošlosti poput romana i njihovih ekranizacija Čovjek iz visokog dvorca Philipa K. Dicka i Domovina Roberta Harrisa.
Kako bi u tom slučaju izgledala alternativna prošlost Hrvatske? Hrvatska bi nadzorom ostala podijeljena između Njemačke i Italije koja je odlukom ustaškog poglavnika Ante Pavelića već dobila dobar dio hrvatske obale od Kvarnerskog zaljeva preko gotovo cijele Dalmacije do južnodalmatinskih otoka. Istra je ionako već bila talijanska. Dakle, ništa od turizma kakvog danas poznajemo u slučaju Hitlerove pobjede. Nijemci bi dolazili na odmor u Split – u Italiju. Pritom ne treba imati iluziju da bi pobjednici odustali od rasnog prekrajanja okupiranih i satelitskih zemalja. Nacističke rasne zakone i danas je moguće pročitati.
Takvoj se viziji svijeta, među milijunima antifašista, suprotstavio i Franjo Tuđman, još kao tinejdžer. Hrvatska je onim što je započeto 22. lipnja 1941. kraj Drugog svjetskog rata završila kao dio pobjedničke strane koja se pritom teritorijalno proširila, od Savudrijske vale do Lastova, od Rijeke do Baranje. Taj je teritorij, izboren u onome što predstavlja Dan antifašističke borbe, od 1991. dio samostalne Hrvatske. Zalaže li se tko za drukčiji tijek povijesti, prvo neka provjeri u kojoj su državi 1918., 1941., 1945. i 1991. bili spomenuti krajevi Hrvatske. I kakve bi uopće bilo Hrvatske da su pobijedili fašisti.
