Znate li koliko političkih stranaka trenutačno ima svoje zastupnike u Hrvatskome saboru? A koliko je ukupno nezavisnih zastupnica i zastupnika? Je li se broj klubova zastupnika ustabilio nakon gotovo dvije godine rada aktualnoga saziva Sabora? Ima li još značajnijih promjena u njihovim sastavima? Koliko pak zastupnika čini sadašnju parlamentarnu većinu i iz redova kojih stranaka? I – hoće li se glasovanje uistinu odgađati razboli li se presudan broj zastupnika, kako je to nedavno izjavio aktualni šef hrvatskoga parlamenta Gordan Jandroković?

Odgovori na ova pitanja ne bi bili jednostavni ni u kakvu televizijskom kvizu s obzirom na to da se, ovisno o situaciji u hrvatskome zakonodavnom tijelu, mijenjaju gotovo iz dana u dan. I prije negoli je počelo ovogodišnje redovito jesensko zasjedanje devetoga saziva Hrvatskoga sabora, neprestance stižu vijesti o realiziranim ili najavljenim napuštanjima pojedinih klubova zastupnika, uglavnom SDP-a, te o novim nezavisnim zastupnicama i zastupnicima, s ili bez ulaska u druge klubove. Na taj se način nastavio trend promjena stranačkih boja protekle dvije godine. Jer – kada se usporedi inicijalno stranačko i koalicijsko stanje u Hrvatskome saboru na početku njegova rada u listopadu 2016. i danas, jedina je konstanta vladajuća koalicija predvođena HDZ-om. I neprestan pad podrške javnosti radu predstavničkoga tijela građana u Republici Hrvatskoj.

Prema rezultatima CRO Demoskopa kao mjesečnoga istraživanja političkih preferencija u Hrvatskoj, deveti saziv Hrvatskoga sabora dobio je na samom početku svoga rada ocjenu 2,44, dok mu ocjena u posljednjoj anketi iznosi 1,97. To znači da ispitanici u prosjeku doživljaj rada Hrvatskoga sabora vrednuju ocjenom ispod dva, što je malo reći porazno i za parlament u cjelini i za njegove izabrane zastupnike pojedinačno. S obzirom na to da je riječ o političarima koji odlučuju o najvažnijim stvarima za funkcioniranje države i društva – o Ustavu, zakonima, državnome proračunu, sigurnosti i obrani – recentna bi ocjena trebala biti itekako upozoravajuća za sve koji sjede u saborskim klupama. Biste li se liječili kod liječnika kojega pacijenti ocjenjuju s 1,97? Biste li svoju djecu školovali kod nastavnika s takvom ocjenom? A popravljali vozila kod tako ocijenjenog automehaničara? Ili krenuli na let sa slično vrednovanim pilotom?

Nepopularni i neutjecajni

No nije samo sadašnji, deveti saziv Hrvatskoga sabora ocijenjen tako loše. I prethodni su redovito dobivali najslabije ocjene kada se ispitanike anketiralo o doživljaju rada Vlade, zatim predsjednika, odnosno predsjednice te parlamenta. Jasno je i zašto. Iako je unutar hrvatskoga političkog sustava parlament središnje tijelo koje odlučuje o samoj konstituciji političke zajednice i općim pravnim aktima prema kojima ona djeluje, u operativnom je smislu podređeno Vladi koja je glavni inicijator zakona i provoditelj politika, dok je šef države izuzet od normi, ali i percepcije odgovornosti za svakodnevni život. Vlada nije popularna, ali je moćna, šef odnosno šefica države nije moćna, ali je popularna institucija, dok su saborski zastupnici već godinama percipirani kao nepopularni i neutjecajni. Dodaju li se tomu njihove sjednice počesto bez kvoruma i bilo kakve sadržajne rasprave te s nizom iskakanja iz jednog u drugi stranački tabor, ovisno o interesima, dojam teško može biti drukčijim.

Sadašnji je saziv takav dojam samo učvrstio. Neovisno o tome održi li se aktualna parlamentarna većina do završetka četverogodišnjega mandata ili ipak dođe do prijevremenih izbora, njezino će najvažnije pitanje biti pitanje njezina opstanka. Sve drugo bit će u drugom planu. A da se o reformskim zakonima i politikama bitnima za cijelu zemlju niti ne govori. Tanka parlamentarna većina tanka je samo što se tiče brojki jer minimalnih sedamdeset i šest ruku za vladajuću koaliciju, kojom od samoga početka dominiraju HDZ i predsjednik Vlade Andrej Plenković, uvijek će se naći. Dapače, potencijalnih protivnika prijevremenih izbora u samome Saboru sve je više, gotovo proporcionalno rastu broja nezavisnih zastupnika.

Prije istupanja Milanke Opačić iz članstva SDP-a njih je, prema službenim podacima Hrvatskoga sabora, bilo šesnaest, od kojih većina, dakako, podržava vladajuću većinu. Što se tiče parlamentarnih stranaka, njih je u ovom trenutku čak dvadeset, pri čemu devet stranaka ima samo po jednoga zastupnika. Nijedna od njih nije samostalno nastupila na izborima i tako osvojila zastupnički mandat, neke su pak svoj parlamentarni status dobile kriomice, a neke nakon što su njihovi zastupnici u međuvremenu osnovali vlastite stranke.

Napokon, u parlamentarnom radu sudjeluje trinaest klubova zastupnika, kojih je ipak manje od parlamentarnih stranaka samo zato što klub mora imati najmanje troje zastupnika. U suprotnom bi u Saboru zasigurno bilo i klubova sa samo jednim zastupnikom. Pritom je najživahniji klub zastupnika koji neformalno vodi Milan Bandić, odnosno klub Stranke rada i solidarnosti, reformista i nezavisnih zastupnika. U njemu je samo jedan član stranke zagrebačkoga gradonačelnika, a većina nezavisni zastupnici, uključujući bivšeg SDP-ovca Zdravka Ronka.

Bivši SDP-ovci u prijelaznim rokovima

Bivši su SDP-ovci i najčešća imena raznoraznih prijelaznih rokova u saborskim klupama, dok su oni preostali postali uvjerljivo najslabijom oporbom od prvoga saziva 1990. Dovoljno se sjetiti Tomislava Sauche, bivšega predstojnika ureda bivšega premijera Zorana Milanovića i sadašnjega aktera pravosudne afere s dnevnicama, koji je pribježište pronašao u HNS-ovu klubu i na taj način u zavjetrini vladajućih. Međutim ni vladajuća većina nije bila bez iskakanja, pri čemu je predsjednik HDZ-a priznao da se zastupnica Bruna Esih nikad ne bi našla na HDZ-ovoj listi na izborima 2016. da ju je on – znao. Kako je očito nije znao ni površno, a kamoli u dušu, Bruna Esih je u međuvremenu osnovala svoju stranku i postala ljutom protivnicom Plenkovićeve verzije HDZ-a. Ta se verzija u odnosu na posljednji izborni dan svidjela HNS-u, a nije Mostu nezavisnih lista, te danas vladajući blok čini drukčija koalicija u odnosu na 2016.

Čak bi i uz ovakve promjene političkih dresova zastupnici Hrvatskoga sabora dobivali više ocjene da svakom sjednicom ne dokazuju da su sami sebi svrhom. Bez ikakvoga rada koji bi se mogao vrednovati pozitivno u kontekstu stvarnih potreba hrvatskoga društva. Ako je uspješna politika ona koja u određenom vremenu ostvaruje postavljene ciljeve, i deveti saziv Hrvatskoga sabora pokazuje da se bez ciljeva, a kamoli bez rezultata, teško može smatrati uspješnim. Stoga će hrvatska javnost još dvije godine ili manje, ovisno o tome koliko će Plenkovićev HDZ unutar sebe imati iole suvislu oporbu, gledati nove epizode parlamentarnoga reality šoua. Zato ne čudi to da mu je prva zvijezda Ivan Pernar.