Koliko je hrvatskih državljanka i državljana bilo i na koncertu Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu 5. srpnja i na jednom ili više koncerata Aleksandre Prijović u zagrebačkoj Areni u prosincu 2023. godine? Koliko je njih koji su bili na oba glazbena, a zapravo društvena događaja, glasalo na predsjedničkim izborima za Zorana Milanovića, a prethodno na parlamentarnim izborima za HDZ? Postoje li hrvatski građani koji istodobno preferiraju najpoznatijega pjevača u zemlji i najpopularniju pjevačicu iz Srbije, a da su na glasačkim listićima zaokružili bivšega predsjednika SDP-a te sadašnju vladajuću stranku u Hrvatskoj? Za takvo što trebalo bi napraviti istraživanje javnoga mnijenja, ali nije teško pretpostaviti da bi rezultati bili potvrdni.

Pitanje je samo u kolikom bi se broju poklopile ove estradno-političke ili ipak političko-estradne preferencije. Uostalom, recentno istraživanje agencije Promocija plus za RTL Danas razbija iluziju da Thompsonove pjesme slušaju samo birači s desnoga političkog spektra. Ili da baš svi ti birači ne mogu bez njegova repertoara. Prema ovom istraživanju, gotovo dvije petine SDP-ovih birača slušaju njegove izvedbe te više od četvrtine onih koji su birači Možemo!. S druge strane, šestina HDZ-ovih birača ne sluša autora pjesme 'Bojna Čavoglave'. Ona kao integralno umjetničko djelo, kako je to ustvrdio jedan od hrvatskih sudova, započinje pokličem 'Za dom spremni', koji je obilježio ustaški kolaboracionistički pokret u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ali i djelovanje HOS-a na početku rata 1991. Zašto je suvremeni HOS izabrao upravo taj poklič, a ne neki drugi, npr. 'Za Hrvatsku', nije teško zaključiti.

Znaju li maloljetnici što je bilo?

Među svakim šestim HDZ-ovim biračem koji, prema spomenutoj anketi, ne sluša Thompsona, nije i predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković, a gotovo je istih godina života kao i pjevač. Jandroković, u vidno razdraganom izdanju, bio je u počasnom dijelu Hipodroma na Thompsonovu koncertu. Nije poznato je li i on, kao i potpredsjednik Vlade i ministar obrane Ivan Anušić, na njegov poziv 'Za dom…' uzvratio '… spremni!'. Ministru treba priznati da uvijek spremno kaže ono što misli, što god to bilo, i rijetko kalkulira, kao što nije kalkulirao ni kada se kao maloljetnik u proljeće 1991. pridružio dragovoljcima uoči eskalacije rata u Hrvatskoj te prošao ratni put neusporedivo dulji i od onoga koji je imao Thompson.

Anušić je na koncertu uzviknuo poklič koje hrvatsko pravosuđe, ali prije svega politika, očito tolerira puno šire od komemorativnih prigoda poginulim pripadnicima HOS-a, a koji je kao vojnu formaciju u Domovinskom ratu predsjednik Franjo Tuđman ubrzo pridružio regularnoj Hrvatskoj vojsci upravo zbog anuliranja poveznica s NDH-om kao satelitom Trećega Reicha i Mussolinijeve Italije, kojoj je Ante Pavelić žurno ustupio velik dio obale te veoma brzo počeo provoditi masovne zločine na etničkoj i ideološkoj osnovi.

Je li kriva država, kao i njezine politike?

I dok je Anušić 1991. bio maloljetan te s puškom i izvan škole, Jandroković – nije. I to je legitimno. Današnji je predsjednik Hrvatskoga sabora 1991. stekao titulu inženjera građevine te nakon druge diplome, one politologije, od 1994. radio kao diplomat u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske. U to se vrijeme za hrvatske interese trebalo boriti na različite načine, i vojno, i diplomatski, i u svakoj mogućoj situaciji, kao i u vlastitoj struci. Netko je poput ministra Anušića činio to na bojnom polju, a druge su se, za Hrvatsku podjednako presudne bitke vodile u prostoru vanjske politike.

Nema državljanina Republike Hrvatske koji tijekom Domovinskoga rata nije osjetio njegovu težinu i posljedice, najviše oni koji su neposredno riskirali svoje zdravlje i živote te oni kojima su to činili njihovi najbliži. Danas u Hrvatskoj svatko tko je tada bio suvremenik zbivanja itekako dobro zna 'što je bilo' od 1991. do 1995., ne samo u Hrvatskoj, nego i u susjednoj Bosni i Hercegovini.

Ako se pak ne zna, i to u mlađim naraštajima, za to odgovornost snosi država sa svojim javnim politikama, obrazovnom prije svega. Nije rijetkost to da pripadnici novih naraštaja ne samo da ne znaju kada je počeo i završio, primjerice Drugi svjetski rat, te koji su mu uzroci i posljedice, nego niti ne znaju kada se točno Hrvatska osamostalila, u kakvim okolnostima te koji su datumi ključni za proces tog osamostaljenja. Kako bi i znali uz sve deficite organiziranog obrazovanja, arbitrarno mijenjanje državnih praznika te korištenje prošlosti za dnevnu politiku.

Za dom i nacionalno okupljanje spremni

A u dnevnoj politici, i to isključivo za pojedinačne interese – i političara i političkih stranaka – moguće je doslovce preko noći mijenjati prakse i ponašanja. Kada je nakon Thompsonova koncerta u Zagrebu saborski zastupnik Damir Biloglav, izvorno izabran kao član Domovinskoga pokreta koji je nakon loma u toj stranci nastavio obnašati zastupničku dužnost kao član stranke Dom i nacionalno okupljanje, u sabornici izrekao 'Za dom spremni', predsjednik parlamenta Jandroković nije reagirao ni na koji način. Zašto i bi kada nije reagirao ni na Hipodromu. Međutim zbog tog je istog pokliča iz sabornice na Markovu trgu svojedobno izbacio zastupnika Mosta Mira Bulja te mu održao povijesno-političku lekciju.

Što se to promijenilo u ne tako puno mjeseci da jedan od najviših dužnosnika države i vlastite stranke promijeni svoje ponašanje? Pritom su Bulj, Anušić i Thompson stavom danas isti kao i 1991. godine. Jandroković u veoma kratkom vremenu jednoga saborskog zastupnika opominje i izbacuje zbog ustaškoga pokliča, a na drugog uopće ne reagira. I to kao predsjednik najvišega predstavničkog tijela u zemlji, onoga koji na svojoj dužnosti mora predstavljati baš sve hrvatske građane. To ne znači da ne mora imati vlastito političko mišljenje, ali se poštivanje normi od Ustava do zakona i podzakonskih akata – podrazumijeva.

Predsjednik Vlade i HDZ-a Andrej Plenković nije bio na koncertu, ali je bio na njegovoj generalnoj probi, objasnivši da je to napravio 'zbog djece' i pritom se fotografirajući s Thompsonom, a sporni poklič kasnije je interpretirao kao 'tri riječi'. S obzirom na to da se prvi ljudi današnjega HDZ-a neprestance pozivaju na osnivača stranke i prvog predsjednika samostalne Hrvatske, treba znati to da Tuđman kao tadašnji šef države ni u najtežim danima rata nije opravdavao ni relativizirao ustaški pokret. Naprotiv, protiv njega se borio kao pripadnik antifašističkoga pokreta sve do 1945. i osobno je ugradio antifašizam kao vrijednost u preambulu hrvatskog Ustava iz 1990.

Hoće li nas Penava podučiti što je bilo?

Ako se ne zna što je bilo 1945., ali i tijekom cijeloga Drugog svjetskog rata, ako se nadalje ne zna što je bilo pedeset godina kasnije, tko će koga danas o tome podučiti? Vlada je upravo pristupila osnivanju Povjerenstva za utvrđivanje sudbina žrtava zločina počinjenih neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Valjda se o žrtvama tijekom Drugoga svjetskog rata dovoljno zna te za njih povjerenstva nisu potrebna.

Na čelu je novoga Povjerenstva potpredsjednik Hrvatskog sabora Ivan Penava, a koji kao predsjednik raskoljenoga i u Vukovaru poraženoga Domovinskog pokreta nije ostvario ambiciju ulaska u Vladu. Neki bi političari u slučaju zaobilaženja ranijih dogovora s koalicijskim partnerom raskinuli koaliciju. Penava to ne čini jer njegova stranka nakon sljedećih parlamentarnih izbora ionako nikomu neće biti potrebna za sastavljanje većine. Sada još uvijek jest, ali politički i, osobito akademski, Penavin put ne daje baš nijedan argument za to da će novo tijelo biti bilo što drugo osim još jednoga korištenja prošlosti za sadašnje interese.

Tomaševićev autogol

Kako se hrvatska politika vodi 2025., godina 1995. djeluje kao nedostižno seriozna jer Hrvatska tada nije imala samo vlast koja je dobila novi legitimitet i integritet nakon parlamentarnih izbora u listopadu te godine, nego je imala i autentičnu oporbu koja je argumentirano nastupala protiv iste te vlasti. Danas zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, nakon što je učinio baš sve da Thompson i Zagreb ostvare ekstraprofit i rekorde, izjavljuje da se koncert takve veličine više neće održati dok god je on na čelu grada. Činjenica je da se poklič 'Za dom spremni' u Zagrebu nakon poglavnika Pavelića 1945. najviše zdušno javno izgovarao u vrijeme gradonačelnika Tomaševića 2025.

Tvrdnje da danas nikoga ne zanimaju akteri Drugoga svjetskog rata put su u nepoštivanje svake žrtve u tom ratu i nakon njega te vrijednosti na kojima je izgrađena poslijeratna Europa, u kojoj su 1945. vojno pobijeđeni nacizam, fašizam i rasizam. U isto vrijeme ništa ne amnestira tadašnje pobjednike od njihovih zločina, a za cjelovitu ocjenu i pristup povijesti, koja neće opterećivati nego rasterećivati sadašnjost i budućnost, treba imati i znanja, i hrabrosti, i odgovornosti. Najviše među onima koji donose političke odluke. To što netko sluša i Thompsona i Prijović, ili glasa i za Milanovića i za HDZ, stvar je preferencija. Međutim, kada je riječ o bilo čijim zločinima, i to bilo kada, europske, kršćanske i univerzalne vrijednosti podrazumijevaju ista načela. Ako to netko ne zna, neznanje nije opravdanje, već je poput bumeranga. Kad-tad se vraća.