Prije točno trideset godina ratovi na području Hrvatske i BiH ušli su u odlučujuću fazu vojno-redarstvenom operacijom Olujom kojom su hrvatske snage oslobodile više od 10 tisuća četvornih kilometara pod nadzorom pobunjenog dijela srpskog stanovništva podržanoga od vlasti u Srbiji. I dok je Hrvatska do 1998. reintegrirala cijeli svoj teritorij, BiH završetkom rata 1995. ostaje podijeljenom državom i društvom. Je li zbog toga sukob i dalje moguć...
Tri desetljeća nakon što je Hrvatska u ljeto 1995. oslobodila gotovo petinu do tada okupiranog teritorija od strane pobunjenog dijela srpskog stanovništva, vijest je da su se hrvatski predsjednik i premijer – rukovali. To je svakako vijest jer su se hrvatski šef države Zoran Milanović i hrvatski šef Vlade Andrej Plenković godinama izbjegavali, odbijali sastajati i rukovati te preko medija neprestance međusobno prozivali i vrijeđali. Sada ipak jedan drugomu pomirljivo pružaju ruku, i to u protokolarnim situacijama kakvo je svečano otvaranje 310. sinjske alke. Stoga je prava šteta da je obilna kiša prekinula vrhunac ovogodišnjih trodnevnih alkarskih svečanosti u Sinju jer su Milanović i Plenković možda mogli, pred javnošću, dodatno poraditi na poboljšanju svojih odnosa.
Ili je možda Gospa Sinjska proplakala nad dugogodišnjom neslogom i zapravo blokadom rada i suradnje vrha hrvatske izvršne vlasti. Tako je u svečanoj loži u središtu Cetinske krajine i dalje vladalo suzdržano ozračje, što u iščekivanju povoljnijih vremenskih uvjeta, što u nedoumici trebaju li u rijetkim prilikama na jednom mjestu okupljeni prvi ljudi hrvatske države, Sabora i Vlade ipak djelovati prijateljski. Tim više jer su Zoran Milanović i predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković i obiteljski povezani, a ne samo kroz institucije vlasti. Zato treba odati puno priznanje predsjednikovoj supruzi Sanji Musić Milanović koja je u loži i izvan nje poticala komunikaciju. I zbog toga, i zbog svoje odjevne kombinacije, izgledala je kao iz neke epizode TV serije Zvjezdane staze iz 60-ih u kojoj su kostimografi morali dočarati daleke miroljubive civilizacije s kojima Zemljani upravo dolaze u kontakt.
Politička znanstvena fantastika
Da je netko prije trideset godina rekao da će 2025. biti uspjeh ako si hrvatski državni vrh međusobno pruža ruke, to bi uistinu djelovalo kao znanstvena fantastika. Toga se ne bi dosjetili ni autori Zvjezdanih staza, a kamo li realpolitike. Danas je isključivo stvar imaginacije kako bi 1995. u Hrvatskoj i susjednoj Bosni i Hercegovini protjecala da su na čelu hrvatske vlasti bili političari profilno poput Milanovića, Plenkovića ili pak Jandrokovića. Njih su trojica tada odreda bili u drugoj polovici dvadesetih godina života radeći kao zaposlenici Ministarstva vanjskih poslova. Na čelu Hrvatske koja je tada imala polupredsjednički sustav bio je Franjo Tuđman, premijersku je dužnost obnašao Nikica Valentić, dok je predsjednik Sabora bio Nedjeljko Mihanović. I tada i sada vladajuća je stranka bio HDZ, ali je HDZ imao uvjerljivu parlamentarnu većinu, dok je Tuđmanov politički autoritet bio neupitan.
Takav jednostranački sklop vlasti te ratne okolnosti utjecale su na način i brzinu donošenja političkih odluka među kojima su 1995. najvažnije bile one vezane uz vojno-redarstvene akcije Bljesak i Oluja u proljeće i ljeto 1995. kojima se pokrenulo opsežno oslobađanje teritorija pod nadzorom pobunjenih krajiških Srba. K tome, 22. srpnja 1995., nedugo nakon što su snage bosansko-hercegovačkih Srba počinile genocid nad tisućama Bošnjaka u Srebrenici, u Splitu je potpisana 'Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanje političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice'. Splitskim sporazumom između Hrvatske i Bosne i Hercegovine operacionalizirana je zajednička akcija protiv agresora u obje zemlje koja je nakon Oluje u kolovozu napokon dovela do završetka rata u jesen te 1995.
Tri desetljeća kasnije Hrvatska proslavlja obljetnicu završetka rata pobjedničkim vojnim akcijama kojima je dugoročno uspostavljen mir; Srbija čiji je tadašnji režim poticao sunarodnjake u Hrvatskoj i BiH na protuustavnu pobunu, komemorira žrtve Oluje poričući svoju ulogu u pokretanju ratova; BiH se pak sve više vraća u predratno stanje u kojem dio zemlje koji politički nadziru nikada poraženi srpski secesionisti generira krizu, i to i dalje uz pomoć Beograda, ali i mađarskog premijera Viktora Orbána koji ne priznaje pravomoćnu odluku Suda BiH o zatvorskoj kazni i zabrani političkog djelovanja Miloradu Dodiku.
Da je netko 1995. rekao da će tadašnja perjanica demokratske tranzicije Mađarska trideset godina kasnije pogodovati autokratima poput Milorada Dodika i Aleksandra Vučića, također bi djelovalo kao politička znanstvena fantastika. Eto, toliko se toga promijenilo ne samo na jugoistoku Europe, nego i u cijeloj Europi i svijetu. Koliko god se s pravom osuđivala međunarodna zajednica sa svojim ključnim akterima u prvoj polovici 1990.-ih u nereagiranju na vrijeme kada su posrijedi početak i tijek ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, završetak tih ratova omogućen je i zbog jedinstvenih okolnosti u međunarodnoj politici, okolnosti kakve su danas iluzija. Godine 1995. SAD, Europska unija i Ruska Federacija djelovale su koordinirano kada je riječ o načelima temeljem kojih treba prekinuti sukobe u Hrvatskoj i BiH, te su unatoč svim deficitima tada uspostavljenog mira, osobito anakronu Daytonskom sporazumu, najteži oružani sukobi u Europi nakon 1940.-ih završeni.
Mir esencijalno negativan
I dok je rat prestao, pravo je pitanje jesu li proteklih trideset godina svojevrsna balkanska inačica hladnog rata ili je uspostavljen dugoročno održiv mir. Hrvatska u odnosu na susjednu Bosnu i Hercegovinu, ali i Srbiju, Kosovo, pa i Crnu Goru te Sjevernu Makedoniju, na to pitanje ima neusporedivo jasniji odgovor. Jest. Hrvatskoj je mir donijela upravo 1995. s oslobađanjem okupiranog teritorija te nedvojbenim vojnim porazom protivničke strane. Takvo se što u BiH nije dogodilo te se sve više čini da je Daytonski sporazum samo 'odozgo' zamrznuo sukob koji u nepovoljnim unutarnjim i vanjskim okolnostima može prijeći u eskalaciju. I dok je bivša američka državna tajnica Madeleine Albright dolazak Milorada Dodika na vlast 1998. nazvala 'svježim daškom vjetra na Balkanu', danas je čelni čovjek srpskog entiteta u BiH, nastavljač politike Radovana Karadžića i njegovih nalogodavaca. S obzirom na to koliko su se Europa i svijet u međuvremenu promijenili, ne bi čudilo da aktualni tridesetogodišnji mir u BiH uskoro preraste u nešto novo.
Ili staro, kako se uzme. Temeljni je problem mira na ovim prostorima protekla tri desetljeća to što je on esencijalno – negativan. To znači da se radi isključivo o izostanku, negaciji rata, a ne o pozitivnom miru koji podrazumijeva prevladavanje uzroka samog sukoba, stvarno pomirenje među sukobljenim stranama, izgradnju dugoročno održivih mirnodopskih uvjeta te mirno rješavanje bilo kakvih sporova. Usto, u Srbiji nikada nije jednoznačno poražena politika koja je 1991. dovela do izbijanja ratova, a to je politika osporavanja teritorija drugih država žive li na tom teritoriju u većem broju Srbi. Tako je došlo do oružane pobune u Hrvatskoj 1991., te godinu dana kasnije u BiH.
Međutim, trideset godina kasnije u Europi model nekadašnje politike Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i Mile Martića provodi režim ruskog predsjednika Vladimira Putina koji istim velikodržavnim načelom te vojnom agresijom osporava integritet Ukrajine. Da je netko poput današnjeg Putina bio u Kremlju u prvoj polovici 90-ih, međunarodna zajednica zasigurno ne bi djelovala koordinirano prema državama nasljednicama bivše Jugoslavije. Uostalom, Putin neprestance ističe NATO-ovu vojnu intervenciju 1999. protiv Srbije te osamostaljenje Kosova kao argumente za vlastito ponašanje, dok mu lokalni politički pijuni poput Dodika idealno služe za održavanje kriza drugdje. Pritom treba istaknuti da su i Dodik, i još jedan Putinov vazal Orbán u srdačnim odnosima sa Zoranom Milanovićem, najčešće negdje na jadranskoj obali, a ni od Plenkovića se ne čuju kritike na račun njegova mađarskog kolege, čak ni kada potonji zaziva povijesni revizionizam glede nestanka Ugarske nakon Prvoga svjetskog rata. Uz takve susjede kao što su Milorad Dodik, Aleksandar Vučić i Viktor Orbán, Hrvatska u najmanju ruku treba biti pripravnom jer prije trideset godina doslovce izboreni mir lako može biti narušen radi nečijih tuđih interesa.
Imaju li sadašnji hrvatski političari kapacitet da u slučaju bilo kakve eskalacije kriza i sukoba u neposrednom susjedstvu reagiraju na adekvatan način? Premda državni vrh nema nikakvoga ratnog vojnog iskustva, trideset godina od završetka oružanih sukoba nije toliko puno da se većina Hrvatske ne sjeća što znači zlo rata. Pritom su ratna stradanja u Hrvatskoj bila povezana s onima u BiH te je Hrvatska vitalno zainteresirana da njezine granice budu granicama prema prostorima mira i suradnje. Kada je vijest da se političari na čelu jedne zemlje rukuju ili ne, logično se postavlja pitanje obnašaju li oni te dužnosti radi zemlje ili sebe. Iza Hrvatske je trideset godina mira, a na hrvatskim je političarima, sadašnjima i budućima, da se to razdoblje učini trajnim, i to ne samo u zemlji, nego i u prostoru koji je okružuje.