Iznenađenja su uvijek moguća, čak i u kronično nepoticajnoj hrvatskoj politici s akterima zbog kojih je zemlja tu gdje jest, pri začelju Europske unije u nizu parametara te uglavnom (vanjsko)politički nevidljiva. Međutim, domaća je politika barem godinama nudila medijski atraktivne verbalne dvoboje dvojice čelnih ljudi izvršne vlasti oko i najmanje prijeporne točke.

Tko bi stoga mogao očekivati da će najljući verbalni obračun u 2025. stići mimo predsjednika Republike Zorana Milanovića i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića. Godina, naime, završava političko-povijesno-koncertnim duelom zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića i pjevača Marka Perkovića Thompsona.

Politički koncerti

Prvi je na čelu najvećega te proračunom najbogatijega hrvatskog grada, a drugi je u 2025. održao najposjećeniji koncert ne samo u zemlji, nego i puno šire. Tomašević upravlja hrvatskom metropolom koja prema posljednjem popisu stanovništva iz 2021. ima gotovo 770 tisuća stanovnika, dok su organizatori Thompsonova koncerta na zagrebačkom hipodromu u srpnju 2025. naveli brojku od pola milijuna posjetitelja.

S obzirom da je zagrebačka vlast koju predvodi platforma Možemo!, a statira joj SDP, onemogućila da Marko Perković Thompson zaključi 2025. s dva koncerta u zagrebačkoj Areni, izbio je sukob između pjevača i gradonačelnika. U Areni je Thompson vlast u Zagrebu nazvao 'ekstremnom ljevičarskom sektom' te 'ostacima jugokomunista' koju treba smijeniti putem izbora. Prema njemu 'izbori mogu biti redovni, ali mogu biti i izvanredni'. Tomašević je odgovorio: 'Dokle god imam povjerenje Zagrepčana, radit ću ovaj posao savjesno i odgovorno i donosit ću odluke koje smatram ispravnima bez obzira na pritiske'. Godina je tako politički završila na – koncertu.

Thompson politički 'oživio' Tomaševića

To zasigurno nitko nije očekivao, ali se može pretpostaviti da će s obzirom na Thompsonove pozive na smjenu zagrebačke gradske vlasti i novi razlog političke borbe Tomislava Tomaševića, jednostruke i dvostruke konotacije vezane uz ustaški poklič 'Za dom spremni' inkorporiran u HOS-ov amblem s početka Domovinskog rata i dio Thompsonove pjesme 'Bojna Čavoglave', i dalje biti zahvalna roba na hrvatskom političkom, a očito i koncertnom tržištu.

Thompson je učinio puno više za revitalizaciju Tomaševićeve političke karijere nego bilo tko drugi u ovom trenutku, uključujući samoga zagrebačkog gradonačelnika. Tako je s jedne strane dio hrvatskog društva (i politike) kojemu su Thompsonovi koncerti istinski izraz domoljublja, a s druge, dio toga istog društva (i politike) kojima je bilo kakva uporaba prijepornog pokliča neposredna poveznica s fašističkim režimom NDH-a.

Hrvatska se tako 2025. najbliže vratila ozračju 1945. kada je završen Drugi svjetski rat. I dok su se drugdje u Europi i diljem svijeta vodili pravi ratovi ili se pokušavalo utjecati na njihov prestanak, zemlja se nepotrebno ponovno zapetljala u vlastitu nespremnost suočavanja s prošlošću bez ikakvih višestrukih konotacija.

Milanović utihnuo

No, malo je tko očekivao da će pritom najtiši biti šef države Zoran Milanović koji je u svibnju 2020. napustio obilježavanje akcije Bljesak u Okučanima jer su ondje neki od okupljenih nosili majice s HOS-ovim amblemom i pokličem 'Za dom spremni'. Premijer Plenković osobno je podržao Thompsonov zagrebački koncert u srpnju fotografiravši se u društvu djece s pjevačem na generalnoj probi.

Tako je jedan pjevač politički zasjenio sve političare koji su svojim djelovanjem i izjavama obilježavali hrvatsku politiku proteklih godina. Ali je i pripomogao zagrebačkom gradonačelniku da se u jednom dijelu te iste politike afirmira kao zasebni lider. U zemlji u kojoj odjeci Drugoga svjetskog rata diktiraju političke procese, a koncerti dominiraju nad učincima pojedinih javnih politika, teško može biti napretka.

U sjenu je pala i nova Milanovićeva pobjeda na predsjedničkim izborima na kojima je deklasirao HDZ-ova kandidata Dragana Primorca jer se ta pobjeda zasad nigdje nije oživotvorila. U sjenu su pali i rezultati lokalnih izbora na kojima je HDZ trijumfirao u većini općina, gradova i županija unatoč nizu afera, a najjača oporbena stranka SDP potvrdila da ni dalje nema koliko-toliko suvislo vodstvo, program i način komuniciranja. Više nema čak ni svoje utvrde poput grada Rijeke.

I HDZ u pasivnom načinu rada

HDZ-u ni dalje ne odmažu spomenute afere poput uhićenja bivšeg ministra zdravstva Vilija Beroša i bivšega glavnoga državnog inspektora Andrije Mikulića, ali će u konačnici sve ovisiti o tome u kakvim će okolnostima građani živjeti za dvije i pol godine kada se trebaju organizirati redovni izbori za Hrvatski sabor. Hrvatska je održavanjem lokalnih izbora u proljeće 2025. ušla u dosad najdulje razdoblje bez održavanja izbora za bilo koju razinu predstavničke vlasti.

Hoće li se stoga neizborne 2026. i 2027. politički kanalizirati kroz događaje kakvi su koncerti i slični događaji? Vjerojatno, pri čemu će krajnji učinak imati stanje u gospodarstvu te korištenje sredstava Europske unije jer je Hrvatska i dalje premalo aktivna u osmišljavanju generiranja vlastitog novca za standard vlastitih građana. Pasivnost prožima gotovo svaku javnu politiku u zemlji koja je više refleksija na unutarnje i vanjske okolnosti, nego li sustavni, proaktivni pristup potrebama i izazovima. K tome, zemlja ni dalje nema novoizabranu čelnu osobu Vrhovnog suda ni puni sastav Ustavnog suda.

Blokirana vanjska politika

Blokada vrijedi i za hrvatsku vanjsku politiku čiji se ključni akteri – šefovi države i Vlade – ne mogu dogovoriti ne samo o prvim ljudima diplomatskih predstavništava u nizu zemalja, nego ni oko elementarno zajedničkih pozicija vezanih uz aktualne procese u međunarodnim odnosima, od ruske invazije na Ukrajinu preko izraelsko-palestinskog sukoba do profila Europske unije. Njihovo je nesuglasje možda poticajno u raspravama oko vanjske politike, ali u konačnici Hrvatsku definira kao zemlju koja je nakon tih rasprava neuvjerljiva.

I dok, primjerice, Zoran Milanović i dalje relativizira rusku vojnu intervenciju u Ukrajini koja je bila i ostala vojna agresija na jednu suverenu državu i okupacija njezina teritorija, ali s druge strane osuđuje Izrael u razmjerima intervencije u Pojasu Gaze s desetinama tisuća ubijenih Palestinaca, premijer Plenković ostaje beskompromisno na strani napadnute Ukrajine, dok u odnosu na neke svoje europske partnere nema potrebu inicirati priznanje Palestine kao suverene države. Može li različitije? Nije ni čudo da hrvatski glas u vanjskopolitičkom smislu nema težinu.

Rješenje rata u Ukrajini određuje budućnost

A upravo su ova dva tvrdokorna sukoba obilježila 2025. i vrlo će vjerojatno nastaviti određivati glavninu međunarodnih odnosa u 2026. Povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću u siječnju 2025. i dalje je nizanje spektakularno najavljenih poteza bez završnice jer rat u Ukrajini nije završen niti može biti završen u roku od 24 sata kako je to višekratno obećavao novi-stari američki predsjednik. Rat u Gazi primiren je sporazumom iz listopada 2025., ali u njemu nema održivog rješenja za sukob između Palestinaca i Izraelaca koji traje od ratne 1948. Jedno je uspostaviti kakvo-takvo primirje, a drugo uspostaviti iole trajniji, i to pravedan mir.

Način na koji će se pokušati riješiti rat u Ukrajini uvelike će odrediti globalne odnose u sljedećim godinama jer bi bilo kakvo nagrađivanje agresije moglo trasirati takvo ponašanje u nizu ostalih slučajeva. Pritom treba istaknuti da se teški ratovi vode i drugdje u svijetu poput Sudana u kojem bijesni građanski rat između dvije vojne frakcije u ionako sukobima izmučenoj državi, a rat ne jenjava ni u Demokratskoj Republici Kongo, ni u Mjanmaru. Baš kao što i višedesetljetni sukob između dvije nuklearne sile Indije i Pakistana, potvrdila je to i 2025., u svakom trenutku može dovesti do eskalacije. Donald Trump silno se želi predstaviti kao mirotvorac i želja mu je dobiti Nobelovu nagradu za mir. Za takvo što ima još tri godine, ali je potkraj 2025. izglednije računati na produžetak sukoba, nego li na održiviji mir.

Europska unija u svemu tome djeluje kao sporedni akter jer se sada osim otvorenog neprijateljstva režima ruskog predsjednika Vladimira Putina, suočava i s otvorenim zanemarivanjem aktualne američke administracije za koju je, prema recentnoj američkoj nacionalnoj strategiji, zapravo nepotrebna te suočena s civilizacijskim brisanjem.

Tako je uz „Europu od Atlantika do Urala“, umrlo i transatlantsko savezništvo SAD-a i Europe permanentno građeno i održavano od 1945. do 2025. S neprijateljskom Moskvom i nesavezničkim Washingtonom Europa danas, k tome djelomice blokirana unutar vlastitih redova, postaje relevantna u svijetu koliko i Hrvatska u Europi. Stoga se možda netko i među europskim političarima sjeti glazbe i koncerata kao skretanja pozornosti. Uostalom, Europa svake godine pjeva.