U poljoprivredi se naime razina aktivnosti od stjecanja neovisnosti do danas nije povećavala, već se smanjivala. Stoga je poljoprivreda u kumulativnom iskazu smanjila ukupno ostvareni BDP u zemlji.

Međutim poražavajuće vijesti ne staju time. Hrvatska drži i neslavno prvo mjesto u Europskoj uniji kada je u pitanju veličina tog negativnog doprinosa poljoprivrednog sektora BDP-u. Hrvatska je ujedno jedina bivša socijalistička zemlja u kojoj je poljoprivreda u zadnja dva desetljeća dala negativan doprinos ukupnom BDP-u. S obzirom na to da se proizvodnja žitarica od 1990. do danas smanjila 14 posto, proizvodnja ostalih poljoprivrednih proizvoda 24 posto, a proizvodnja stoke manja je za čak 40 posto, nije ni bilo mogućnosti da doprinos poljoprivrede BDP-u bude pozitivan.

Da je Hrvatska velik izvoznik hrane, ovakve stope pada poljoprivredne proizvodnje možda bi i bile prihvatljive, no kako je naša zemlja samodostatna u svega nekoliko poljoprivrednih proizvoda te većinu ostalih uvozi, valja nam zaključiti da je naša poljoprivredna proizvodnja jednom riječju - potopljena. No uzrok potapanja nisu nepovoljne klimatske prilike, nego izostanak strateškog promišljanja poljoprivredne proizvodnje nositelja poljoprivrednih politika.

Tko su nositelji poljoprivrednih politika u Hrvatskoj?

Krovno tijelo je Ministarstvo poljoprivrede, u čijoj ingerenciji je strateško promišljanje hrvatske poljoprivrede. Tu su još i Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, Hrvatski centar za poljoprivredu, hranu i selo, Savjetodavna služba, Hrvatska poljoprivredna agencija, Agencija za poljoprivredno zemljište i Hrvatska agencija za hranu.

No popisu ovdje nije kraj. Treba mu nadodati urede za poljoprivredu u jedinicama lokalne samouprave, koje također zapošljavaju osobe zadužene za praćenje poljoprivredne proizvodnje. Točni podaci nisu javno dostupni, no okvirna je procjena da između dvije i pol do tri tisuće ljudi u javnoj upravi prima plaću kako bi osmislilo, implementiralo i pratilo poljoprivrednu proizvodnju. S obzirom na rezultate koje bilježi naša poljoprivreda, možemo samo mrtvozornički konstatirati da je ona usprkos silnom ljudstvu koje bi se trebalo baviti njezinim osmišljavanjem definitivno najzapušteniji hrvatski sektor.

Kako i kada su stvari krenule po zlu?

Nemoguće je u kratkom komentaru nabrojiti sve razloge za ovakvo stanje, no nekoliko najvažnijih ipak treba izdvojiti. Prvi od njih je definitivno neuređeno poljoprivredno zemljište. Poljoprivredno zemljište je osnovni resurs u proizvodnji poljoprivrednih proizvoda i stoke. Da bi poljoprivredna proizvodnja mogla biti produktivna i da bi se poljoprivrednici mogli komplementarno baviti i stočarstvom i poljoprivrednom proizvodnjom, neophodno je raspolagati česticama zemljišta velike površine. No poljoprivredno zemljište u Hrvatskoj karakterizira upravo suprotno: usitnjenost poljoprivrednih čestica, a uz njega i nesređeno zemljišno-knjižno i katastarsko stanje čestica, nepostojanje kanalske mreže i neuređena putna mreža do čestica. U takvim preduvjetima ne treba čuditi to da je produktivnost rada u poljoprivredi bila na razini 44 posto prosjeka EU-a.

Rascjepkano poljoprivredno zemljište je posljedica promašenih agrarnih reformi u prošlom stoljeću, prvo nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije, a zatim i tijekom socijalističkog razdoblja, kada se okrupnjavanje zemlje omogućuje malom broju poljoprivrednih kombinata u društvenom vlasništvu. Istovremeno, mala obiteljska gospodarstva su smjela imati najviše 10 hektara zemljišta, a sva zemlja povrh tog limita vlasnicima je oduzimana i davana u vlasništvo kombinatima. Problem neokrupnjenog zemljišta preživio je i tranziciju te je zahvaljujući nadležnim institucijama koje bi trebale omogućiti temeljne preduvjete za uspješno bavljenje poljoprivredom uglavnom ignoriran do današnjeg dana.

Kao posljedicu imamo situaciju da gotovo polovica od preko 400 tisuća poljoprivrednih kućanstava raspolaže zemljištem čija je površina manja od jednog hektra. Tako rascjepkana poljoprivredna gospodarstva nisu u stanju osigurati kontinuiranu i dovoljno veliku ponudu proizvoda koja bi im zagarantirala opstanak na tržištu. U takvim uvjetima nema ni učinkovitog bavljenja stočarstvom koje podrazumijeva to da hranu za stoku uzgajate sami, za što vam opet trebaju veće parcele poljoprivrednog zemljišta.

No čak i da smo na vrijeme okrupnili poljoprivredna zemljišta, to nam vjerojatno ne bi mnogo pomoglo u situaciji kada plaćanja poljoprivrednicima ne potiču povećanje količine proizvodnje, već su vezana uz veličinu obradive površine. Ulaskom u Svjetsku trgovinsku organizaciju i usvajanjem principa europskog sustava isplate potpora (plaćanja) Hrvatska je implicitno počela uhodavati i temeljni cilj europske poljoprivredne politike: smanjivanje viškova u poljoprivrednoj proizvodnji, zbog čega je naglasak pri plaćanjima poljoprivrednicima prebačen s količine proizvodnje na površinu koja se obrađuje.

Hrvatskoj međutim, za razliku od većine europskih zemalja, nije potrebno to da smanjuje poljoprivrednu proizvodnju kako bi se povećale cijene poljoprivrednih proizvoda, a samim time i dohodak poljoprivrednika. Hrvatskoj treba baš suprotno; povećanje poljoprivredne proizvodnje uz poštivanje svih načela ruralnog razvoja kako bi se ostvarila barem djelomično samodostatnost države u hrani. No taj cilj, unatoč isplati 36,2 milijarde kuna poljoprivrednicima u zadnjih 11 godina na ime izravnih plaćanja, nije ostvaren. Štoviše, plaćanja su se tijekom godina povećala, a proizvodnja smanjila. Nama sigurno poražavajući, no iz perspektive europske poljoprivredne politike koju i mi primjenjujemo sasvim očekivan rezultat.

Jedino čime se možda možemo malo utješiti jest to da se svake godine povećava dio plaćanja za poljoprivrednike koji se financira iz zajedničkog europskog proračuna, a smanjuje dio koji se financira iz hrvatskog proračuna. Ulazak u Svjetsku trgovinsku organizaciju i Europsku uniju iz perspektive naše poljoprivredne proizvodnje stoga je bio preuranjen jer naša poljoprivreda tek treba doći do faze u kojoj će ona biti u stanju baviti se masovnom proizvodnjom hrane i konkurirati zemljama sa znatno efikasnijom i konkurentnijom poljoprivrednom proizvodnjom. Upravo ta faza je optimalna faza za otvaranje granica za uvoz poljoprivrednih proizvoda i prelazak na europski sustav plaćanja u poljoprivredi. Faza u kojoj smo mi otvorili granice i prešli na europski sustav plaćanja to definitivno nije.

Problema vezanih za poljoprivrednu proizvodnju još je mnogo. Poljoprivredna gospodarstva demografski su stara, a samim time nesklona primjeni novih znanja i tehnologija. Neučinkovit je i kompliciran sustav praćenja poljoprivredne proizvodnje od tijela javne vlasti. Ruralni prostor se prazni zbog činjenice da se od našeg tradicionalnog načina bavljenja poljoprivredom ne može živjeti. Na snazi je i zakonska regulativa koja omogućava uvoz nekvalitetnog mesa i poljoprivrednih proizvoda, stvarajući tako dodatan pritisak na naše proizvođače, a postoje i nepoštene trgovačke prakse koje su na svjetlo dana isplivale nakon sloma Agrokora.

Ovi problemi zajedno s neokrupnjenim poljoprivrednim zemljištem i sustavom poticaja koji nisu usmjereni na povećanje poljoprivredne proizvodnje doveli su do toga da Hrvatska, bez obzira na povoljne klimatske uvjete i obilje raspoloživog poljoprivrednog zemljišta, nije u stanju sama sebe prehraniti. Iz kratkoročne ekonomske perspektive to možda i nije tolik problem jer su granice otvorene i nedostatak hrane se može nadomjestiti iz uvoza. S druge strane, iz strateške, sigurnosne i razvojne perspektive zapušteni poljoprivredni sektor predstavlja ogroman izazov koji zahtijeva zasukivanje rukava i predan rad na otklanjanju uočenih problema. No na jednoj, za stanje nacionalnog identiteta još važnijoj i suptilnijoj simboličkoj razini ta ista nesposobnost da sami sebe prehranimo uz sve preduvjete koje imamo možda zapravo najviše svjedoči o našoj inherentnoj nesposobnosti da sami sobom upravljamo.