Nimalo manje spektakularni naši su rezultati od 2020., kad je cijeli svijet bio prisiljen stati zbog oku nevidljivog entiteta - virusa. I u tom slučaju Hrvatska je ostvarenim kumulativnim povećanjem BDP-a od 30 posto druga najuspješnija zemlja članica Unije (prva je opet Malta) te je rasla gotovo trostruko brže od čitave Unije.

Dobre vijesti ne staju samo kod BDP-a. Stanje javnih financija nikada nije bilo bolje, uvjeti financiranja nikad nisu bili povoljniji, rast prosječnih realnih plaća nikad veći, a prvi put u svojoj povijesti Hrvatska se može pohvaliti investicijskim kreditnim rejtingom dobivenim od tri najveće svjetske agencije za kreditni rejting.

Problematični izvori rasta

Nabrajati pozitivne vijesti mogli bismo i dalje, no svi znamo da negdje na kraju tog nabrajanja slijedi nažalost onaj neizbježni 'ali'. I ne, nije riječ o natprosječno visokoj stopi inflacije, dijelom posljedici i toliko intenzivnog rasta ekonomske aktivnosti. Riječ je o problematičnim izvorima tog rasta, odnosno o činjenici da rastemo dobrim dijelom zato što u zemlji buja građevinska aktivnost.

Krenimo redom. Od ukupnog rasta bruto dodane vrijednosti u 2024. (a bruto dodanu vrijednost možemo smatrati približnim ekvivalentom bruto domaćeg proizvoda) najveći pojedinačni doprinos daje upravo građevinska industrija. Drugim riječima, od ukupnog porasta dodane vrijednosti od 3,6 posto, 0,9 postotnih bodova došlo je od građevinske industrije, a preostalih 2,7 posto od svih preostalih sektora u ekonomiji zajedno. U istoj toj godini bruto dodana vrijednost građevinske aktivnosti povećala se za čak 15 posto, što je trostruko više od povećanja prve sljedeće najbrže rastuće djelatnosti. Nije naodmet napomenuti ni to da se prošle godine dodana vrijednost industrijske proizvodnje smanjila za 2,6 posto.

Dominacija betona i cigle

Ako pak pogled bacimo na kretanje dodane vrijednosti od 2020. naovamo, zaključak ostaje isti. Od zadnje recesije naovamo građevinarska aktivnost svoj je udio u ukupnoj dodanoj vrijednosti povećala za 15 posto. Veliko povećanje udjela u dodanoj vrijednosti ostvario je konglomerat sektora trgovine, prijevoza i distribucije te hotela i restorana, čiji se udio u ukupnoj dodanoj vrijednosti povećao za 20 posto, no nažalost raspoloživi podaci nam ne dopuštaju da analiziramo povećanje udjela tih triju sektora pojedinačno. No kada bismo to mogli napraviti, izvjesno bi bilo to da se važnost građevinskog sektora za ukupnu ekonomiju povećala daleko više nego ijednog drugog sektora.

U ekonomskoj strukturi, a samim time i u izvorištima rasta koji Hrvatska bilježi od 2020., rastu još sektori informacija i komunikacija te poslovnih usluga. Istovremeno se smanjuje udio poljoprivrede i industrija, a u ovoj utrci za primat privatnog uslužnog sektora zaostaje čak i javni sektor, čiji se udio u razdoblju od 2020. do 2024. smanjio za devet posto. Što bi bio zaključak koji se može izvući iz navedenih podataka? Hrvatska ekonomija raste ovoliko brzo zato što prije svega raste aktivnost sektora koji isporučuju primitivnije usluge, odnosno građevinarstvo i turizam, upogonjeni novcem iz fondova EU-a, jeftinom uvoznom radnom snagom i povoljnim okolnostima vezanima uz stranu turističku potražnju u razdoblju poslije pandemije.

Je li ovaj put drukčije?

Neki bi možda rekli da nema razloga za zabrinutost. Jer sve dok rastemo ovoliko koliko rastemo, zar bi nas trebalo biti briga zašto rastemo toliko koliko rastemo? Takvo promišljanje možda si mogu dopustiti oni koji imaju ili manji broj godina ili slabije pamćenje jer se oni ne sjećaju što se dogodilo zadnji put kada smo se našli u sličnoj situaciji. Oni pak s više godina i boljim pamćenjem dobro se sjećaju da smo u razdoblju od 2000. do 2008. već svjedočili situaciji u kojoj je ekonomski rast također bio upogonjen intenzivnom građevinskom aktivnošću. Tada je, međutim, bila riječ o izgradnji autocesta, na koje je utrošeno više od 10 posto tadašnjeg BDP-a i financirane su povećanim javnim dugom, te o izgradnji stanova, financiranoj povećanjem privatnog zaduživanja, što poduzeća, a što kućanstava. I dok god se gradilo na dug, hrvatska ekonomija je rasla.

No kad je velika financijska kriza koncem 2008. zaustavila svako novo zaduživanje, građevinarski sektor, a s njime i čitava ekonomija, zaronio je u šest godina dugačku recesiju, započetu izjavom tadašnjeg premijera Ive Sanadera da se zemlja nalazi 'u banani', a ovjekovječenu antologijskom izjavom premijerke Jadranke Kosor 2010. godine da smo 'na putu da stignemo na put izlaska iz recesije'. Kako smo na tom putu da stignemo na taj put, doduše, proveli još pet godina, možda bi bilo uputno da stare pogreške pokušamo ne ponavljati.

Što kad presahnu europski fondovi?

No pitanje svih pitanja jest činimo li u ovom novom ekonomskom uzletu, koji po izvorima rasta jako nalikuje na onaj u razdoblju od 2000. do 2008., istu pogrešku koju smo napravili tada i zbog koje smo se iz recesije izvlačili šest gladnih godina. Iz perspektive toga kako točno financiramo ovaj novi uzlet građevinarskih radova, ne ponavljamo pogrešku koju smo ranije napravili jer ovaj put značajan dio te aktivnosti financira se iz europskih fondova, zbog čega stanje javnih financija nikada nije bilo bolje te nam se više ne može dogoditi da zbog učinka razduživanja na putu do izlaska iz recesije provedemo više od pola desetljeća.

No problem i dalje ostaje dugoročna održivost ovakvog poslovnog modela. Drugim riječima, jednom kad europsko financiranje presahne, što onda? Na koje ćemo pogonsko gorivo tada održavati sadašnje visoke stope? A da su trendovi u najmanju ruku zabrinjavajući, upućuju na to i podaci vezani uz strukturu građevinskih radova. Građevinarstvo se tako ugrubo može podijeliti na radove u niskogradnji, koja se bavi izgradnjom infrastrukture, i na radove u visokogradnji, koja se bavi izgradnjom zgrada.

Za vrijeme spomenutog prethodnog ciklusa rasta na krilima građevinske aktivnosti dominirala je izgradnja infrastrukture (autocesta), za koju se može reći štošta, ali joj se ne može poreći to da je dala svoj doprinos povećanju našeg kapaciteta da brže i više rastemo. Međutim u ovom tekućem ciklusu dominira izgradnja zgrada, a ne infrastrukture poput željeznica, o kojima se jako puno priča, no realizacija je iznimno spora. Stoga je upitno to kako točno eksplozija rasta izgradnje zgrada može pridonijeti povećanju stope rasta potencijalnog BDP-a. Drugim riječima, ovaj put nije, kao u prvom desetljeću novog milenija, upitna financijska održivost tekućeg ciklusa rasta, već je upitna dugoročna ekonomska korisnost tekućeg modela rasta.

Prijeti nam portugalski scenarij

Možemo to sažeti i na drugi način. Naš trenutačni model ekonomskog rasta dugoročno mijenja našu ekonomsku strukturu na način da u njoj sve više dominiraju primitivne usluge. I dok god postoje skoro pa besplatna sredstva iz kojih se taj rast i ta promjena strukture financiraju, nitko se neće zapitati koliko je za nas stvarno dobar put na kojem se nalazimo. Samim time, međutim, riskiramo portugalski scenarij, u kojem će zemlja zahvaljujući europskim fondovima doseći određeni stupanj ekonomskog razvoja i nakon toga zapasti u dugoročnu stagnaciju uslijed nedovoljno konkurentne strukture ekonomije.

I dok sami sebi s puno ponosa čestitamo na uspješnosti, nije li ipak došlo vrijeme da razmislimo u kakvoj to ekonomiji želimo živjeti? Jer ako ništa ne promijenimo u načinu na koji promišljamo svoj razvojni model, moglo bi nam se dogoditi da provedemo desetljeća na putu da stignemo na put izlaska iz stagnacije.