Već sama ceremonija otvaranja 6. veljače pokazala je da se nalazimo u novoj eri. Upaljena su, prvi put, dva olimpijska plamena: u Milanu (kod poznatog Slavoluka mira) i Cortini (na trgu nazvanom po znamenitom alpinistu Angelu Diboni), te su tako simbolično spojila Lombardiju i Veneto, poslovno središte i Alpe, modu i snijeg, urbanu ekonomiju i planinski turizam.

Osim u dva sjedišta, Igre se održavaju na još osam lokacija diljem sjeverne Italije. To povećava logistički rizik, ali tako se i korist i troškovi dijele na niz regija, interesnih skupina i lokalnih ekonomija.

U prva tri dana Igara, Italija je dobila ono što svaki domaćin priželjkuje – dobre rezultate sportaša, snažnu gledanost, ali i impresivnu prodaju ulaznica. Na otvaranju na San Siru prodano je tako preko 61 tisuća karata. Uz to, medalje oduvijek hrane nacionalno raspoloženje te olakšavaju politički narativ o uspjehu. Kada domaćin pobjeđuje, logističke sitnice lakše se oproste.

Međutim ispod površine odvija se ozbiljnija priča.

Megadogađaj i njegova cijena

Igre u Milanu i Cortinu već su prije otvaranja pokazale klasične simptome megadogađaja, kao što su (nekontrolirani) rast troškova, pritisak rokova i organizacija u 'izvanrednom' režimu (krizni modus operandi). Organizacijski proračun povećan je u odnosu na početne projekcije, a infrastruktura je zahtijevala dodatna javna sredstva.

To samo po sebi nije talijanska iznimka. Povijest Olimpijskih igara (ponajviše ljetnih, ali i zimskih) pokazuje da su prekoračenja troškova gotovo pravilo, a ne iznimka. Procjenjuje se da ukupni financijski okvir Igara iznosi oko 5,2 milijarde eura, a krajnji trošak mogao bi biti između 5,7 i 5,9 milijardi eura.

Bez obzira na visok javni dug, ovi iznosi ne bi trebali predstavljati veliki fiskalni stres za talijansko gospodarstvo. Pa ipak, takvi troškovi politički su osjetljivi u zemlji koja je početkom ove godine bilježila rast BDP-a od mršavih 0,7 posto, uz javni dug od oko 137,4 posto BDP-a. Naime vlada Giorgie Meloni već neko vrijeme pokušava zauzdati državni deficit da bi zemlja izašla iz EU-ove procedure prekomjernog deficita.

Inače, Italiju čeka niz izazova u idućim mjesecima, uključujući ustavotvorni referendum o pravosudnoj reformi u ožujku. Njime bi se, s ciljem sprečavanja korupcije u pravosuđu, razdvojilo karijerne putanje sudaca i javnih tužitelja, kao i Visoko pravosudno vijeće (ekvivalent hrvatskog DSV-a) na dva tijela.

Staza prijepora

U kontekstu infrastrukturnih i organizacijskih izazova ovih Igara osobito simboličan bio je slučaj staze za bob u Cortini, o kojoj je rasprava trajala mjesecima. Obnova stare staze Eugenio Monti, izgrađene za Olimpijskih igara 1956. godine, pretpostavljala je ogromna ulaganja i krčenje preko 20 tisuća četvornih metara ariševe šume. Osim toga, pojavila se ponuda iz Austrije da se natjecanje u bobu održi u olimpijskom centru u Innsbrucku. Međutim prevladali su nacionalni ponos i prkos.

Odluka da se ide u gradnju bila je politička koliko i sportska. Jednom kad je donesena, povratka više nije bilo jer megaprojekti imaju svoju specifičnu psihologiju. Naime, kada se u njih uloži dovoljno novca i prestiža, alternativa postaje politički neodrživa.

Olimpijada tako postaje ogledalo državne sposobnosti. Ne radi se samo o tome može li Italija izvesti lijepu ceremoniju, već o tome može li država pod pritiskom rokova i sigurnosnih izazova isporučiti složenu operaciju bez gubitka kontrole.

Sigurnost i politička napetost

U ponedjeljak se pojavila još jedna dimenzija. Sabotaža željezničke infrastrukture na sjeveru Italije, za koju je odgovornost preuzela anarhistička skupina, podsjetila je koliko su megadogađaji ranjivi, a talijanska politika i društvo osjetljivi na djelovanje ekstremističkih skupina. Kašnjenja vlakova možda nisu dramatična vijest u mirnodopskoj svakodnevici, ali tijekom Olimpijskih igara dobivaju sasvim drugačiju težinu.

Istodobno su u Milanu održani prosvjedi protiv Igara, a dio njih završio je sukobima s policijom. Takvi događaji nisu iznimka u povijesti velikih sportskih manifestacija, već gotovo ritualni podsjetnik na to da 'nacionalni projekt' nikada nije projekt svih te da, naprotiv, može biti okidač za izbacivanje nagomilanih kolektivnih frustracija.

Sigurnosna koordinacija, brza politička reakcija i kontrola narativa postaju jednako važni kao i sportski rezultati.

Italija između fiskalne stege i geopolitičke lojalnosti

Sve to događa se u zemlji koja početkom godine bilježi skroman gospodarski rast i javni dug među najvišima u eurozoni. Vlada Giorgie Meloni provodi fiskalnu konsolidaciju, istodobno ublažavajući pritiske zbog troškova energije i pripremajući se za već spomenuti referendum o pravosudnoj reformi.

Meloni je u međunarodnom kontekstu zauzela čvrsto atlantističko stajalište. Italija tako ostaje pouzdan partner NATO-a i snažan podupiratelj Ukrajine. Istodobno je jasno signalizirala distancu od kineske inicijative Pojas i put, potvrđujući usklađenost s europskom i američkom linijom prema Pekingu.

To je zanimljiva kombinacija, jer s jedne strane stoji nacionalna konzervativna retorika, a s druge pak vrlo pravovjerna euroatlantska geopolitička praksa. Italija 2026. godine nije država koja balansira između blokova. Ona je jasno u euroatlantskom taboru.

Olimpijada u tom kontekstu dobiva dodatnu dimenziju jer nije samo sportski festival, već simbol sposobnosti države koja želi pokazati da može biti stabilan i predvidljiv partner u NATO-u i Europskoj uniji.

Povijesna pouka Sočija

Ako tražimo usporedbe, Soči 2014. ostaje najjasniji primjer toga kako Zimske olimpijske igre mogu postati instrument političkog legitimiranja i projekcije moći. No Soči je također pokazao da olimpijska euforija ne može dugoročno zamijeniti institucionalnu održivost i političku stabilnost.

Milano – Cortina ne dijeli ruski politički kontekst, ali dijeli univerzalnu istinu. Naime Olimpijada je kratka, a njezine posljedice su dugoročne. Nakon što se svjetla ugase, ostaju računi, objekti i političke interpretacije.

Medalje i institucije

Olimpijske igre uvijek obećavaju zajedništvo, ali u stvarnosti razotkrivaju strukturu države. U Milanu i Cortini ne natječu se samo sportaši. Natječu se talijanska javna uprava, fiskalna disciplina, politička stabilnost i međunarodna reputacija. Medalje će se zaboraviti, rekordi će se nadmašiti, ali ono što ostaje jest odgovor na jednostavno pitanje: je li Italija sposobna upravljati velikim projektom bez stalnog izvanrednog stanja? Ako jest, Milano – Cortina bit će simbol zrele europske države koja zna spojiti spektakl i institucije. Ako nije, Igre će postati još jedan podsjetnik na to da se prestiž ne gradi reflektorima, već sposobnošću da sustav funkcionira i kada kamere odu.

Olimpijske igre, dakle, nisu tek dvotjedni događaj, već posljedica višegodišnjih ciljanih infrastrukturnih i sportskih politika pretočenih u dva tjedna emitiranja u visokoj rezoluciji.