Kako je moguće da u zemlji s možda najvećim državnim sektorom (uz Mađarsku i Sloveniju) u tranzicijskoj srednjoj i istočnoj Europi vlada uvjerenje da je za sve kriva privatizacija? Kako je moguće da je u zemlji s najgorom i najtežom poslovnom regulacijom među tranzicijskim zemljama srednje Europe veliki dio javnosti uvjeren da je naše probleme izazvala 'deregulacija'? Kako je moguće da u zemlji koja ima visoku zakonsku zaštitu radnika vlada uvjerenje da sumnjivo pohlepni poslodavci eksploatiraju radnike? Naposljetku, kako je moguće da se u javnosti najčešće čuje da je za gospodarske nevolje kriv neoliberalni kapitalizam, kada se na ovome dijelu zemaljske kugle liberalne ideje i kapitalizam jedva pronalaze u tankim tragovima?
Riskirajući pretjerano pojednostavljenje i anegdotalnost, razlog bi mogao biti u tome što je duh Karla Marxa sveprisutan u intelektualnom formiranju naših elita. Za istinske humaniste poput Friedricha Hayeka i druge zagovornike individualnih sloboda do nedavno gotovo nitko nije čuo. Posredna posljedica te činjenice pojava je novinarke koja u sedmoj minuti Dnevnika HTV-a 30. travnja izgovara i ovo: ‘ … ali se svi slažu da su radnička prava na najnižim granama u posljednjih 150 godina jer svijetom upravlja profit …’. Novinarka sigurno nije doktorirala povijest kapitalizma i radničkih prava, kao što to sigurno nije pošlo za rukom nekome od njenih sugovornika u prilogu. Unatoč tome, novokomponirani HRT nas je ‘objektivno informirao’ da su radnička prava danas na nižim granama nego 1863., objasnivši to navodno najvećim civilizacijskim problemom – profitom.
Kakva je to samo zamjena teza. Zapadna civilizacija koja je ekonomski utemeljena na potrazi za profitom, i u kojoj je u zadnjih 150 godina došlo do nezapamćenoga tehnološkog napretka i rasta životnog standarda svih slojeva stanovništva te širenja demokracije, u maniri komunističke propagande prikazuje se kao zlo koje je dovelo do sekularnog trenda gubitka prava radnika.
Primjer iz HTV-ova Dnevnika 30.4. jest anegdotalan, ali je važan. Ilustrira kako se u ovoj zemlji šire stavovi. U moru improvizacija, poluinformacija i nedostatku vremena, lako je nasjesti nekom podsvjesnom utjecaju, davno pročitanoj lošoj knjizi ili zapamćenom fragmentu predavanja nekoga ‘uglednog profesora’. Najlakše je reći ono što je prihvaćeno, što se očekuje, ili što zvuči prigodničarski. A to je, kada je o Hrvatskoj riječ, u pravilu bliže duhu kolektivizma nego individualizma. Kolektivizam je najbolji generički opis za stavove koje ponavlja veliki broj domaćih ‘autoriteta’, ali i za glavna obilježja političko-ekonomskog sustava u kojem živimo.
Stavovi autoriteta
U zemljama nerazvijene demokracije kakva je Hrvatska, postoji kronični deficit dijaloga, kritike i rasprave. U pravilu se izbjegava nezavisna i redovita verifikacija položaja autoriteta, koja bi bila nešto više od puke forme. Autoriteti, osobito oni koji se u medijima prikazuju takvima, najčešće su ustoličeni prema političkim, rodijačkim ili istomišljeničkim kriterijima. Stoga mediji pod državnom ili nekom drugom kontrolom promiču misaonu oksidaciju. Mijenja se samo dominantna ideologija koja se nameće: od socijalističkoga društvenog poleta preko ‘dalekovidnice – katedrale nacionalnoga duha’, pa natrag. Ono što se ne mijenja jest spontana orkestracija medijskih, akademskih i političkih autoriteta koji pušu u isti monološki rog. Konačni im je interes svima isti: ljudima što više ogaditi tržište i kapital, uvjeriti ih u floskule davno zapisane u marksističkom propagandnom štivu i što više izvrnuti stvarnost kako ljudi ne bi shvatili gdje je pravi problem: u rasipnoj i neefikasnoj državi, neučinkovitoj administraciji, privilegiranim položajima, nepotizmu s blagoslovom autoriteta, zajamčenim i predobrim plaćama za pruženu količinu rada, inovativnosti i odgovornosti, a sve to financirano iz previsokih poreza i mnoštva neporeznih nameta, među kojima je nakaradna RTV pristojba tek jedna od nekoliko stotina stavki.
Ta je strašna slika našeg državnog sektora u protekle četiri godine izašla iz okvira ekonomskih analiza koje gotovo nitko ne čita i dobila pravo građanstva u masovnim medijima. Međutim, brojna interesna koalicija autoriteta koji javni prostor ‘opremaju’ prevladavajućim stavovima, i dalje s lakoćom odvraća pažnju javnosti od stvarnih uzroka društvene krize. Bez problema se suprotstavljaju slabašnim pokušajima problematizacije troška, veličine i učinkovitosti najšire shvaćenoga državnog aparata (i poduzeća), tako što šire laži plašeći radnike da će im neki fantomski (neo)liberali ili zli kapitalisti ukinuti sva prava, umirovljenike da će im smanjiti mirovine, državne službenike da će ih otpustiti, studente da će im ukinuti prava na besplatni studij, učiniti robljem nekoga fantomskog svjetskog tržišta. Ukratko, sve što nije popularno, što ljude plaši i što miriše na uvijek nepopularni bauk ‘štednje’, pripisuje se aveti (neo)liberalizma bez obzira što stvarni uzroci ekonomskih problema koji su doveli do neizbježnosti nepopularna političkog poteza ili ‘štednje’, s liberalizmom nemaju nikakve veze.
Tako je liberalna neman suptilnom zamjenom teza orkestrirano sasječena čim je promolila glavu. Posljedica takvog stanja duha je da je ova zemlja definitivno osuđena na to da joj se idejno klatno ljulja između različitih idejnih oblika kolektivizma. Kada je već tako, budimo pošteni pa barem nazovimo stvari pravim imenom. To što je u ovoj zemlji propalo (a uistinu jest propalo), nije nikakav neoliberalni kapitalizam. Propao je socijalizam ‘light’, u kojem živimo više od dva desetljeća.
Što je to socijalizam ‘light’?
Meka tranzicija na tragu ideje o povijesnoj pomirbi omogućila je da se stare socijalističke elite prošire novima. U simbiozi starih i novih (uz povremene interesne sukobe) izvedena je raspodjela 90-ih. Ona nije uključivala samo pretvorbu i privatizaciju, već i daleko širu novu podjelu stotina tisuća radnih mjesta u državnom sektoru. U njoj je bilo mjesta za sve koji su bili blizu nekom izvoru moći. Stoga nije slučajno da su na mjesta menadžera najvećih pretvorenih i privatiziranih poduzeća dolazili ljudi s vrlo malo menadžerskog i nimalo vlasničkog iskustva, s karijerama u politici i administraciji ili, u najboljem slučaju, socijalističkim tvrtkama.
Možda i nije moglo biti drukčije, jer nismo imali povijest slobodnoga poduzetništva i privatnog vlasništva. No to opravdanje ne umanjuje činjenicu da je kroz te kadrovske rotacije rođen socijalizam ‘light’ – socijalizam poslije socijalizma, sustav s ogromnim vladinim sektorom i brojnim državnim poduzećima prema kojima se orijentiralo cijelo gospodarstvo. Netko će reći da i u skandinavskim zemljama postoji veliki javni sektor, pa ipak nije riječ o socijalizmu, no taj će previdjeti ključnu razliku između Hrvatske i skandinavskih zemalja – važnost konkurencije na otvorenom tržištu, funkcioniranje pravne države i kanaliziranje vladinih investicijskih funkcija kroz transparentne proračune, a ne kroz izvanproračunske fondove i netransparentna državna poduzeća.
Osim objektivnih poteškoća (pravne države nigdje nisu nastale u nekoliko godina), spor razvoj pravne države može se objasniti i činjenicom da se komunistička partija prilagodila novonastalom stanju nakon pada Berlinskoga zida tako što se njena ‘kadrovska služba’, čija je jedina funkcija punjenje državnih namještenja, lako integrirala s novonastalim demokratskim strankama. One su tako počele funkcionirati kao interna tržišta rada za regrutiranje državnih kadrova umjesto da postanu mjesta pametne kreacije politika i mjera za artikulaciju i realizaciju javnog interesa. Druga funkcija još nije uspostavljena kao sustav u strankama, nego se pribjegava improvizaciji.
U privatizaciji su pak najviše sudjelovali menadžeri, zaposlenici i politici bliski odabranici, dakle, opet insajderi po raznim osnovama koji su poziciju i osnovu za stjecanje imovine i dohotka imali zahvaliti prvenstveno položaju u novoj-staroj mreži, a ne inventivnosti, znanju, vrijednosti na otvorenom tržištu rada ili od ranije izgrađenoj osobnoj imovini. Iako su od 1990.-1992. u Hrvatskoj nastupile brojne površne promjene, naizgled i veoma duboke poput jezičnih i pravopisnih promjena, u velikom se dijelu radilo o nasilnom pituranju preuređene zgrade na istim temeljima upadljivo različitim bojama. Drugim riječima, ekonomski fundamenti socijalizma nisu se promijenili dovoljno da bi se moglo govoriti o ‘novom’ sustavu.
Državno napuhavanje socijalizma ‘light’ nakon 2000. i zaborav vladavine prava
Nakon što su tokom 90-tih konsolidirani novi odnosi unutar kontrolnih elita, nakon 2000. uslijedilo je dugo razdoblje napuhavanja novog sistema kroz rast proračuna i deficita, i investicije državnih poduzeća, a sve s izlikom pokretanja ekonomskog rasta, naravno, mimo tržišta. U tome se Račan i Čačić ni za dlaku nisu razlikovali od Sanadera i Kalmete, jer su i jedna i druga ekipa samo u državnom napuhavanju vidjeli ‘motor’ za pokretanje ekonomskoga rasta. U tom ‘novom dogovoru’ (svaka sličnost s New Dealom je slučajna) nije sudjelovao gotovo niti jedan pravi samonikli poduzetnik ili kapitalist. Mnogi koji su to mogli postati na otvorenom međunarodnom tržištu nisu to učinili, jer se više i brže moglo zaraditi u nekom domaćem poslu s bujajućom državom ili uz njenu potporu i zaštitu, pa je kreativna voda većinom krenula tamo gdje je lakše mogla naći put. Stoga ne čudi da taj dio napuhane domaće ekonomske priče nije imao nikakve veze s razvojem tržišta, jačanjem konkurencije i međunarodnim otvaranjem.
S početkom faze fiskalnog napuhavanja na samom početku XXI. stoljeća strano je vlasništvo pripušteno u telekomunikacije, trgovinu i bankarstvo. To je izazvalo zgražanje najvećega dijela novokomponirane elite koja je, urlajući u panici s lijevih i desnih pozicija i manipulirajući nacionalnim osjećajem naroda, u tome vidjela tek opasan prekid kablova za dotok vlastita energetskog napajanja. Usta su naravno bila puna priče o izdaji nacionalnih interesa i nije se primijetilo da je u barem dva od ta tri sektora došlo do bitnog jačanja konkurencije različitih ponuđača usluga.
Pored djelomičnog i uglavnom fiskalnim deficitom iznuđenog puštanja stranaca, od pravog je kapitalizma u socijalizmu ‘light’ posuđeno i pravilo da država neće propisivati proizvodne kvote i većinu cijena, te da nema ograničenja za rast privatnih poduzeća i isplatu dobiti. Unatoč tome, pravi, iskonski domaći kapitalisti koji svoj uspjeh ne duguju nekome u politici, ostali su malobrojni, razjedinjeni i uglavnom uplašeni ili izgubljeni u vlastitom oportunizmu. Bio je to najbolji dokaz da ovdje kapitalizma nikada nije ni bilo. U pravilu nepoznati i razmjerno mali, ti pravi samonikli poduzetnici, inovatori i rođeni organizatori bili su osuđeni na život ispod radara ili su ga sami takvim odabrali. To naravno nije slučajno, jer samonikli kapitalisti koji uspiju hodati na tržištu bez političkih štaka ne mogu u potpunosti uspjeti i razvijati se ako nisu uređene zemljišne knjige, ako sudovi nisu efikasni, ako nema predvidivih i jasnih mišljenja porezne uprave, brze prinudne naplate, ako treba mjesecima moliti neko ministarstvo ili državno poduzeće ili bolnicu da vam plate i ako treba dati mito za dozvolu, što znači težak, gotovo mitski odabir: ostati pošten ali zaustavljen, ili ići dalje i hraniti hobotnicu. Dakle, u zemlji državne samovolje, bez vladavine prava i s povremenim korupcijskim podmetanjima, i najsposobniji vjerojatno nisu uspjeli realizirati svoje pune potencijale. Nove su elite za to vrijeme zanemarile razvoj institucija, pravila i prava, umjesto uređenih institucija koristeći svoje umrežene, dobrim dijelom neformalne odnose i privremene interesne koalicije. Samo su u tako nakaradnom sustavu mogle nastati pretvorene i često ne osobito uspješne tvrtke čiji nezamjenjivi direktori traju po 20-30 godina, ili institucije poput HGK ili društva ekonomista, koje isti umreženi ljudi vode desetljećima.
Berlinski zid se još drži
Kao i u ‘hard’ verziji socijalizma, glavno je obilježje socijalizma ‘light’ odvojenost državnog sektora od kontrolnih mehanizama i slabost vanjskih vlasnika privatnih poduzeća ako nisu ‘insajderi’. Oba ključna obilježja uzrokuju tešku promjenjivost osoba na vrhu, takozvanu ‘personalizaciju institucija’. To se ne odnosi samo na političke institucije. Tamo gdje postoje moćni vanjski vlasnici koji slobodno biraju svoje menadžere, malo je vjerojatno da će se birati najdinamičniji i najinovativniji, kada najveću korist u ovakvom sistemu donose oni koji su najbolje umreženi. Samo u rijetkim slučajevima gdje poslovanje ne zavisi o državi (poneki trgovac na malo ili pogon koji proizvodi za izvoz), za očekivati je da će posve neovisan i stručan odabir iznjedriti nekog, u pravilu anonimnog vrhunskog menadžera.
Zato, kada dolazi do promjene na vrhu, moć se na našemu prostoru najčešće prenosi dinastički, voljom staroga moćnika, na nekoga lojalnog iz ‘unutarnjeg kruga’. To je sustav koji ubija pet ključnih elementa moderne i otvorene tržišne ekonomije: razvidnost, jednakost šansi iz koje slijedi pravednost, otvoreno tržišno natjecanje i individualnu odgovornost. Posljednja je ključna, jer kako vaga ima dvije strane, upravo se izostanak individualne odgovornosti zbog zaštite od strane neformalne mreže može smatrati sigurnim dokazom kroničnoga nedostatka individualne slobode. I one građanske i one poduzetničke. Za njih se tek treba izboriti, jer je očito da je ostatak Berlinskoga zida u ovoj zemlji gotovo 25 godina ostao kao duh lebdjeti u zraku.
