KOMENTAR TVRTKA JAKOVINE

Godina uvoda u godinu raspleta

  • Autor: Tvrtko Jakovina
  • Zadnja izmjena 04.01.2011 08:01
  • Objavljeno 04.01.2011 u 07:00
sniženje europska unija

sniženje europska unija

Izvor: Cropix / Autor: CROPIX / Igor Sambolec

Godina koja je prošla u povijesti će biti daleko manje važna od godine koja nam predstoji. Ono što se treba zbiti 2011. potencijalno će za dugo razdoblje određivati kako ćemo živjeti

Najmanje je to zbog izbora, koji se zapravo uopće i ne moraju održati 2011. Bude li Hrvatska u EU pozvana tijekom poljskog, a ne mađarskog predsjedništva Unijom, bez obzira na našu smjernost i popuštanje prvim susjedima sa sjevera, poglavito u plinskom i naftnom biznisu ne bi li se sve ubrzalo, referendum za članstvo i izbori koji se najavljuju za kraj godine neće se moći održati u isto vrijeme. Kako je ustavna obveza referendum organizirati tri mjeseca od zaključenja pregovora, dva bi se događaja mogla opasno približiti. Stoga ne treba čuditi da se izbori pomaknu na sam početak 2012. godine. Referenduma za EU mora biti, a drugih dobrih vijesti Vlada i vladajuća koalicija za izbore neće imati. Izbori jesu važni, ali su ipak ciklični događaj. Referendum je završetak povijesnog projekta koji nakon višegodišnjih, katkada ponižavajućih pregovora, daje mogućnost da se usidrimo među onima uz koje možemo biti sigurni da će nas tjerati da većinu demokratskih standarda ispunjavamo više i bolje no što bismo to ikada sami. Izbori, opet, mogu dati impuls i novu krv sustavu koji je toliko okoštao i trom, da se barem možda počnemo nadati da bi se nešto moglo promijeniti. Stara administracija u izbornoj godini neće učiniti ništa dramatično jer strah od izlaska nezadovoljnika na ulicu ne rješava se neisplatom plaća, otpuštanjima i bolnim reformama. Toga neće biti, a bez toga neće biti niti promjene. Iduća će godina zato biti važna i kao vrijeme kada ćemo pronaći novu definiciju dna.

 Igor Sambolec / CROPIX

Igor Sambolec / CROPIX

Izvor: Cropix / Autor: Igor Sambolec / CROPIX

Glavašev teatar apsurda u 2010. je napokon završen jedinim mogućim ishodom

Drugi važan događaj bit će presude u Den Haagu. U zemlji koja je toliko opterećena onim što je bilo, nijedan rezultat iz haške sudnice neće biti pozitivan. Oslobađajuća će presuda postaviti pitanje odgovornosti za ležanje nedužnih u zatvoru. Osuda, bilo kakva, kod dijela će publike pojačati gorčinu i ponovno otvoriti beskrajnu priču o Domovinskom ratu. Ovoga puta, bez obzira na uloge i karizmatičnost Ante Gotovine, (pre)velike politizacije neće biti. S jedne strane zato što se višegodišnje pumpanje događaja oko rata – ili ratova – istrošilo, učinilo manje mobilizirajućim, a s druge važnije jer ni vlasti ni oporbi politizacija neće trebati u završnoj fazi pregovora s EU-om. Hrvatska zbog činjenice da se iz države mogu naplatiti gotovo sve udruge koje se stvore, ali i zbog disperzije nezadovoljstva, ima toliko puno braniteljskih organizacija. Baš zato je moguće da se dozira i raspline svako nezadovoljstvo. Potvrđuje to i 2010. konačno završeni slučaj Branimira Glavaša i njegov odlazak u zatvor - makar i u Zenici, pa odlazak u pritvor Tomislava Merčepa.

Stari ratovi i bivši sukobi proteklih su godina na javnoj televiziji i drugim medijima toliko eksploatirani ne zato da bi se objasnili ili da bismo prošlo bolje razumjeli, već prije svega politizirali. U trenucima duboke krize sada je puno teže senzibilizirati javnost na temama koje su godinama palile. Medvjeđa usluga time je učinjena povjesničarima, ali i svima drugima jer neprerađena prošlost znači da se smrad nezakopane lešine i dalje može širiti. Hrvatska opsesija prošlim još ni izdaleka nije prošla, još uvijek će to nekima biti ključno na izborima, ali bez obzira na stav Crkve i desnih krugova, onako kako se to radilo do sada, neće biti dovoljno.

Bez obzira na to hoće li presuda u Haagu skupini generala i Hrvatima iz Bosne i Hercegovine biti samim početkom godine ili tek u proljeće, kakvi su novi signali, rezultat neće biti dobar i mnogima, osim obiteljima optuženih i nekim marginalnim skupinama, bit će u interesu da se sve što prije potisne. Možda će netko i postaviti pitanje zašto se procesi na političkom sudištu nisu vodili kao da je riječ o političkom procesu, zašto se na takav način nisu ponašali svi koji su obranu pripremali, ali za reakcije će biti kasno. Bit ćemo opterećeni tolikim problemima da će vlasti nastojati da se nezadovoljstvo ne prelije na ulice, što je fiksacija administracije koja će jedino tada, ne bude li mogla ispunjavati obveze prema građanima, svojevoljno raspisati izbore prije krajnjeg roka. Da bi se to izbjeglo, neće biti dovoljno samo hvaliti se marljivosti i predanosti poslu. To svakako pomaže, ali radišnost sama po sebi jamstvo je malo toga. Radišna i mudra, mlada i usredotočena bila je i administracija predsjednika Johna Kennedyja, ali rezultati su bili mršavi. Ono što je na samom kraju 2010. učinjeno, a moglo bi biti od određene važnosti za godinu koja ide, možda i dalje od toga, jest prvi pokušaj Jadranke Kosor da stvori vlastitu bazu odanih suradnika unutar vrha stranke. Takva će joj potpora trebati poglavito budu li izbori prošli onako kako to sugeriraju ankete ili, još bolje, kako bez osobitog sustezanja u razgovorima s novinarima i drugima predviđaju vodeći HDZ-ovci.

 Igor Sambolec / CROPIX

Igor Sambolec / CROPIX

Izvor: Pixsell / Autor: Sanjin Strukic/PIXSELL

Vrhuška pred sudom

Sve ono što će se vjerojatno tek dogoditi povezano je s toliko toga što nam se već zbilo. Afere i procesi koji su započeli davno ili jako davno i dalje su tu i ostat će s nama. Samo neke vezat ćemo uz 2010. godinu. Sudbina bivšeg šefa HDZ-a, bivšeg HDZ-ovog dvostrukog premijera i bivšeg HDZ-ovog počasnog predsjednika dr. Ive Sanaderajoš dugo će pratiti Hrvatsku, jednako kao što nas privatizacija i posljedice rata (ili ratova) prate već godinama, desetljećima. Činjenica da su prošle godine u zatvoru završili, a poneki od njih su već i osuđeni, najviši političari Hrvatske: Vladini potpredsjednici i ministri državnih ministarstava, direktori javnih poduzeća i konačno premijer koji je personifikacija jednog desetljeća hrvatske politike, a posebno povijesti najveće stranke, ostat će trajna, najtrajnija, baština za hrvatsku političku povijest godine na izmaku i jedna od simbola hrvatske tranzicije. Kad se budu nabrajale afere političara europskih zemalja, najviše što se možemo nadati je da nas u analizama ne uklapaju samo u balkanski koš, već da nas pare s barem Talijanima ili Grcima. Nema puno država čiji premijeri završavaju u zatvoru, a u Europi je to prilično rijetko. Bijeg i hapšenje bivšeg premijera i saborskog zastupnika u neugodnu je situaciju stavilo i Sveučilište Columbia koje je trebalo bolje razmisliti treba li financijski ulog Sanadera za aranžman koji su sklopili. Time su vjerojatno bitno otežali budući angažman nekom drugom Hrvatu na sveučilištu koje ih je tradicionalno ionako manje privlačilo od nekih drugih u SAD-u.

Puno godina nakon ove, tranzicijske će se krađe najviše sjećati samo Hrvati, ali ovako jedinstvenih i jasnih primjera obračuna i korupcije kakvu simbolizira uhićeni premijer, lako i često koristit će svi koji budu trebali ilustrirati kako izgledaju vlade na europskom jugoistoku na početku 21. stoljeća, kako je velika razlika (bez obzira na to je li to doista posve tako) između ‘razvijenih’ i ‘nerazvijenih’ na svaki način.

 Igor Sambolec / CROPIX

Igor Sambolec / CROPIX

Izvor: Pixsell / Autor: Davor Javorovic/PIXSELL

Promjena predsjednika Republike, a dr. Ivo Josipović svoj je mandat započeo u veljači 2010. godine, važna je, ali više za Hrvatsku. Redoviti izbori, uobičajena smjena, nešto je što se notira, ali ne ono što stvari mijenja. Promijenila se, doduše, klima između Srbije i Hrvatske, odnos prema prošlom, retorika šefa države neprestano zaziva pravednost.

S jedne se strane stvara atmosfera promjene, pa su neki i u svijetu željeli pronaći signale dramatične izmjene uobičajenih obrazaca ponašanja. Tako je i Wikileaks od nekih opisan kao početak pobune protiv tajne diplomacije i otkrivanje onoga što velika sila stvarno misli o drugima, pobunu običnih protiv kolosa. No, to se nije dogodilo, bez obzira na to što je Wikileaks važan i za povjesničare i za medije. Julian Assange jest obilježio 2010, ali ne nužno dobrim, baš kao što je malo toga u 2010. bilo vrijedno osobite nostalgije. Spas čileanskih rudara svakako je iznimka. Pokazuje kako se treba nadati i da čovječanstvo ipak može biti povezano u želji za pobjedom dobra i sreće. Možda 2012. bude takva godina. Iduća vjerojatno baš i neće.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi