Ljudi su najosjetljiviji na zdravlje te na zdravstvo, a koje im kao sustav u uređenim državama omogućuje zaštitu zdravlja. Koliko je hrvatsko zdravstvo opterećeno problemima, u prvom redu financijskim i organizacijskim, unatoč mnogobrojnim izvanrednim djelatnicima u svim svojim segmentima, nije potrebno isticati. Tako je dug hrvatskih bolnica prema veledrogerijama na kraju ovoga rujna premašio 800 milijuna eura, što najbolje zrcali način na koji se upravlja domaćim zdravstvom.

Osim ovakvih makroproblema, pojavljuje se niz problema na nižim razinama, među kojima je korupciju i dalje nemoguće izbjeći. Ured europskog javnog tužitelja (EPPO) prošlog tjedna objavio je da su mu predmet istrage ravnateljica Doma zdravlja Zagreb Zapad Jelena Rakić Matić, njezina zamjenica, zaposlenik u domu te njegov otac, suvlasnik tvrtke, kojoj je, sumnja se, namješten posao obnove dijela zgrade ove ustanove. Ravnateljica koja vodi dom od 2022. godine dala je ostavku, a gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević istaknuo je da uhićena liječnica nije članica ni Možemo! ni SDP-a, dakle političkih stranaka koje i u ovom mandatu zajednički upravljaju glavnim gradom. Sada već bivša ravnateljica i ranije je imala problema sa zakonom jer je svojedobno pravomoćno osuđena za primanje mita u aferi Farmal. Međutim za to joj je nedjelo nastupila rehabilitacija te u prošlom mandatu Možemo! i SDP-a nije bilo prepreka za njezino imenovanje 2022. godine.

Koliko god se zagrebački gradonačelnik trudio otkloniti svaku sumnju na još jednu očito lošu kadrovsku odluku gradskih vlasti, nesumnjivo je to da kadrovska rješenja u hrvatskoj politici predstavljaju njezin kronični problem u nizu slučajeva, ne ove ili proteklih pet ili deset godina, nego otkako se u zemlji provode demokratski višestranački izbori. Oni su, povjerovali su građani, trebali svesti na minimum malformacije u povjeravanju dužnosti osobama koje bi u konačnici i politiku, i svoju ulogu u njoj, sveli na vlastite financijske interese, za koje bi se naknadno utvrdilo da su u suprotnosti sa zakonom. Ili da s također problemima bremenitim hrvatskim pravosuđem jedno vrijeme uspješno koegzistiraju.

Pritom se, kada su posrijedi zdravstvo i njegovi djelatnici, a mimo svih nužnih zakonskih norma, postavlja i jednostavno, a tako važno pitanje povjerenja. Bismo li se kao pacijenti liječili kod liječnica i liječnika osumnjičenih, optuženih ili osuđenih za korupciju koja je oštetila one iste ustanove u kojima rade? Bismo li zdravlje svojih bližnjih i samih sebe povjerili liječnicima koji su se zbog takvih kaznenih djela makar na dan-dva našli u pritvoru? I – dopustili im da nas liječe ili operiraju?

Biste li se dali u ruke kirurga Vilija Beroša?

S ovim će se pitanjem suočiti i pacijenti u zagrebačkom KBC-u Sestre milosrdnice, u kojem ponovno, nakon niza godina u jednom trenutku blistave političke karijere, radi dr. Vili Beroš. Do jeseni prošle godine ministar zdravstva u vladi Andreja Plenkovića, koji ga je za tu dužnost predložio u siječnju 2020. godine, nakon odlaska prethodnika, dr. Milana Kujundžića, a s ciljem predstojeće borbe protiv pandemije koronavirusne bolesti, dr. Beroš je u politiku ušao kao poznati neurokirurg došavši do znanstveno-nastavnog zvanja izvanrednog profesora. Teško se sjetiti nekoga od težih i odgovornijih zanimanja od onoga neurokirurškog, u kojem je za povoljne ishode nužan cijeli niz znanja i vještina. U bilo kojoj uređenoj državi s jednako takvim zdravstvom neurokirurzi sa sveučilišnom karijerom ni na koji način ne bi se trebali brinuti o svom materijalnom statusu. Njihovo školovanje i rad više su nego čvrsta podloga za adekvatnu plaću i profesionalni status. Barem bi tako trebalo biti.

K tome, ministar Beroš je 2020. godine postao jedna od najblistavijih zvijezda hrvatske politike otkako je ona 1990. godine postala demokratska i višestranačka. Povijesno jedinstvene okolnosti globalne prijetnje bolesti COVID-19 Beroša su u njegovu obnašanju dužnosti ministra zdravstva u kriznim uvjetima te kroz specifičnu i uljudnu komunikaciju sa zabrinutom javnošću učinile najpopularnijim hrvatskim političarem u prvoj polovici 2020-e, što je potvrđeno najvećim brojem preferencijskih glasova za njegovu kandidaturu (35.678) u X. izbornoj jedinici na parlamentarnim izborima u srpnju te godine. Na taj je način on uvelike pomogao HDZ-u u stjecanju nove većine u Hrvatskom saboru te se činilo da cijenjeni liječnik te omiljeni ministar ima isključivo svijetlu budućnost u hrvatskoj politici i društvu.

Povjerenje pod mikroskopom

No jedno je nekoliko mjeseci stjecati imidž političara od povjerenja, a posve drugo dobro upravljati kronično problematičnim hrvatskim zdravstvom. Ministar zdravstva već na sljedećim parlamentarnim izborima u travnju 2024. godine osvojio je samo 3367 preferencijskih glasova, a u studenom iste godine uhićen je zbog korupcijske afere Mikroskop. Četiri optuženika iz te afere, u kojoj su preplaćivani iznosi spornih uređaja, na čelu s poduzetnikom Hrvojem Petračem, nagodili su se s Uskokom na zagrebačkom Županijskom sudu u zamjenu za blaže kazne. Postupak za ostale optuženike, među kojima je i Beroš, a koji i dalje niječe odgovornost, unatoč priznanju četvorice, nastavlja se 4. studenoga.

I dok aktualna ministrica zdravstva Irena Hrstić i njezini stranački kolege iz HDZ-a ističu Beroševu liječničku stručnost za povratak u kliniku, postavlja se pitanje treba li u takvim slučajevima, kao i u nizu drugih, imati uvjerenje da se ne vodi kazneni postupak protiv sudionika natječaja te zašto se on nije vratio u saborske klupe, na što ima pravo s obzirom na rezultate parlamentarnih izbora 2024. godine. Očito zato da optuženi ministar ne bi bio neprestani povod i oporbi i javnosti za rasprave o povezanosti politike i korupcije. U bolnici je praktično nevidljiv – do dolaska na sud.

Sanaderov politički sunovrat u - zatvor

I dok je Beroš svoj politički zenit održavao tek nekoliko mjeseci, bivši premijer i bivši predsjednik HDZ-a Ivo Sanader to je činio gotovo jedno desetljeće, otkako je 2000. godine preuzeo vodstvo stranke, a zatim 2003. i 2007. predvodio HDZ u pobjedama na parlamentarnim izborima. Njegov odlazak s obje dužnosti u srpnju 2009. godine prethodio je kasnije višegodišnjem suđenju i jednako takvoj zatvorskoj kazni zbog zloporabe položaja. Tek je ovog ljeta uvjetno pušten na slobodu uz kalkulacije hoće li se na bilo koji način uključiti u politički i javni život.

Sanader je u šest i pol godina obnašanja premijerske dužnosti izgradio neprijeporan autoritet, i unutar stranke, i u hrvatskoj, pa i europskoj politici, i to zahvaljujući svojoj darovitosti za prepoznavanje nacionalnih interesa u tom trenutku: od obračuna s rigidnim dijelovima vlastite stranke, preko međustranačke suradnje, kada je trebalo, do ustrajavanja na ispunjavanju uvjeta za ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Stoga je njegov politički sunovrat doslovce u zatvor samo naoko nerazumljiv. Umjesto da prepozna da mu je dar za politiku najveće bogatstvo koje profesionalno ima, a kojim je, u odnosu na ostale, mogao izgraditi i respektabilnu karijeru unutar institucija Europske unije, Sanader se u konačnici sveo na sudionika korupcijskih afera zapadnobalkanskog podtipa te zbog njih niz godina bio iza rešetaka.

'Stari' i 'novi' HDZ

Plenković je bio u pravu kada je preuzevši Vladu i stranku više puta ustvrdio da HDZ iz doba Sanadera nema veze s njim. No bivša ministrica regionalnog razvoja i fondova Europske unije Gabrijela Žalac, koja upravo odlazi na odsluženje zatvorske kazne, također zbog korupcije, bivši ministar prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Darko Horvat, koji je na dužnosti uhićen te mu se upravo sudi, zajedno s nekolicinom ostalih bivših ministara, te Beroš odreda su bili članovi Plenkovićevih vlada. S druge strane, neka od tada veoma popularnih SDP-ovih imena, poput bivše sisačko-moslavačke županice Marine Lovrić Merzel te bivšega vukovarskog gradonačelnika Željka Sabe, također su procesuirani zbog zloporabe javnih dužnosti. Primjera ima u više stranaka, s tim da je HDZ najdulje na vlasti na nacionalnoj i lokalnoj razini.

Kada se analiziraju slučajevi Beroša usred suđenja i Sanadera nakon uvjetnog izlaska na slobodu, dva su ključna pitanja. Prvo se odnosi na razloge zbog kojih u jednom trenutku ili dulje popularni te na izborima uspješni političari riskiraju svoje političke karijere u ime kaznenih djela, kršeći tako i zakon i stečeno povjerenje. Drugo je pitanje sposobnost političkog sustava da takva ponašanja ili spriječi ili dovoljno rano prepozna u cilju zaustavljanja i sprječavanja. Napokon, koliko su i hrvatski birači spremni na izborima sankcionirati takva ponašanja i njihove notorne aktere. U nizu lokalnih sredina nanovo su pobjeđivali evidentirani sudionici korupcijskih afera te ne bi začudilo to da i Sanader, osobito u aktualnoj slaboj konstelaciji političkih snaga i odnosa, počne dobivati signale za povratak u politiku. Dogodi li se takvo što, ni vlast ni oporba ne bi ostale ravnodušnima.