KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Glavom u Europu, nogama u regiji

  • Autor: Marinko Čulić
  • Zadnja izmjena 26.06.2013 11:01
  • Objavljeno 26.06.2013 u 09:45
HRVATSKA SRBIJA ZASTAVA

HRVATSKA SRBIJA ZASTAVA

Izvor: Pixsell PXL Agencije / Autor: Antonio Bronic/PIXSELL

Ako je svojedobno Tuđman prezirno odbacivao ulazak Hrvatske u CEFTA-u, tvrdeći da ona zaslužuje direktan ulazak u EU, sada imamo obratnu situaciju. Hrvatska će od ponedjeljka biti u Europskoj uniji, ali hrvatski poslovni ljudi već mjesecima s pravom kukaju što će im se zbog povećanih carina zatvoriti (pritvoriti) vrata Srbije, BiH i drugih članica CEFTA-e. Prevedeno u metaforički jezik, to znači da se glavom može i treba ići u Europu, ali da se nogama mora ostati u regiji

Što Hrvatsku čeka nakon što za nekoliko dana uđe u Europsku uniju, to se, oprostit ćete, ne da vidjeti ni iz graha. Pustite one koji ovu mahunarku bacaju s obaveznim profesionalnim optimizmom, u koje spada i Vesna Pusić, po kojoj smo pred jedinstvenom prilikom jer nam se otvara tržište od petsto milijuna ljudi. O da, otvara se, ali otvaramo se i mi njemu, a valjda ne treba objašnjavati tko tu jače kvači, pogotovo ako se ovi naši onima tamo još i glupo namjeste.

Primjer je ova odluka Milanovićeve Vlade da za sebe i svoje službe – mi ostali je očito manje zanimamo – naruči jeftiniju uvezenu električnu energiju. To je izazvalo silni ushit dijela hrvatskih medija koji su se uskokodakali o genijalnosti Banskih dvora, koji, biva, na najbolji način pokazuju kako se koristiti pogodnostima otvorenog europskog tržišta. Zato me razveselilo kada sam čak u Jutarnjem listu, a on zasluženo slovi kao barjaktar neoliberalizma u nas, naišao na tekst po kojem je cijela ta priča zapravo obična bedastoća.

Jer, veli se, Vlada, koja je vlasnik HEP-a, morala se potruditi da hrvatska struja bude jeftinija, a ne glumiti štedljivost i tražiti povoljnijeg inozemnog dobavljača. I zbilja, ako Vlada tako zamišlja ulazak u EU neka si ga nosi doma, bude li potrebno put u propast naći ćemo i bez njezine pomoći. U međuvremenu, umjesto što kupujemo nordijsku, talijansku, grčku i tko zna čiju električnu energiju, i tako otpočetka trasiramo ovisnost o konkurentnijim zemljama, bilo bi pametno orijentirati se prema onima koji to nisu. I okrenuti se, kako je to govorio još pokojni Branko Horvat, tržištu bivše Jugoslavije.


Todorićeva jugosfera

Ne, nije to nikakvo svetogrđe, daleko bilo. Ako pogledate poslovni životopis najveće hrvatske tvrtke, Todorićevog Agrokora, vidjet ćete da je ta kompanija, sa svim svojim pipcima u Srbiji, BiH, na Kosovu, a sada kupnjom Mercatora posebno i u Sloveniji, slijedila upravo taj Horvatov naputak. I postala, ako to nije previše vjerolomno reći, prava velika jugoslavenska, dobro ex-jugoslavenska tvrtka. Pokušavao je prijašnjih godina Todorić i drugdje, u Rusiji, Turskoj, ali nije išlo, tamo drmaju malo veći krokodili, a jugoslavenska bara, ni prevelika ni premala, taman mu je po mjeri.

Naravno, i tu postoji neki kućni red kojeg se treba držati. A ne lupetati kao dio hrvatskih medija u povodu kupnje Mercatora da je to pobjeda hrvatskog liberalnog kapitalističkog modela nad slovenskim modelom državnog kapitalizma, jer to naprosto nije istina. Tko misli da je Slovenija ovim poražena, neka malo baci pogled na ekonomske statistike i vidjet će da je ondje nezaposlenost tri puta manja nego kod nas, da je isto toliko veći slovenski izvoz po glavi stanovnika nego hrvatski, da je tamošnja industrija puno bolje očuvana nego ovdašnja, i tako redom.

Slovenci su upali u krizu, kako je neki dan na HRT-u jasno rekao njihov novi predsjednik Borut Pahor, zbog divlje privatizacije posljednjih godina. Dakle, onog istog što smo i mi imali devedesetih, samo što su oni to još neinteligentnije napravili baš u ovo vrijeme općeg ekonomskog sunovrata, što se lijepo vidi iz drastičnog pada cijene Mercatora. Drugim riječima, ovdje je riječ o dva šepavca koji jedan drugome služe kao štaka (Agrokor je čak u većim dugovima od Mercatora), i upućeni su jedan na drugoga dok god ne budu sposobni stati na vlastite noge.

Ovo ne znači da Hrvatska ne treba imati ambicija da se pojavi kao igrač i na zahtjevnijem, europskom terenu, iako sigurno ne ovako bezglavo i štreberski kao u slučaju struje za Milanovićevu Vladu. Ali ako je svojedobno Tuđman prezirno odbacivao ulazak Hrvatske u CEFTA-u (države Srednje, poslije i Južne Europe) tvrdeći da ona zaslužuje direktan ulazak u EU, sada imamo točno obratnu situaciju. Ona će od ponedjeljka biti u Europskoj uniji, ali hrvatski poslovni ljudi već mjesecima s pravom kukaju što će im se zbog povećanih carina zatvoriti (pritvoriti) vrata Srbije, BiH i drugih članica CEFTA-e. To je naprosto prostor kojem Hrvatska zasad prirodnije pripada.

Prevedeno u metaforički jezik, to znači da se glavom može i treba ići u Europu, ali da se nogama mora ostati u regiji. To, uostalom, proizlazi i iz pravila igre u samoj Europi, gdje se, posebno u pristupnoj fazi članstva u EU, unapređenje suradnje u regijama stavlja uz bok suradnje u Uniji, ili i iznad nje. Hrvatskoj je već stigla narudžbenica za aktivnije sudjelovanje u predstojećim neminovnim ustavnim promjenama u Bosni i Hercegovini, gdje će se očito ići na obuzdavanje suverenističkog ludila Milorada Dodika, ali i na gašenje želje za trećim entitetom u prododikovskom HDZ-u BiH.


Novi početak sa Srbijom

Istodobno, dolazak Tomislava Nikolića na svečanost hrvatskog učlanjenja u Zagrebu također nudi priliku za novi početak, iako u Zagrebu očito ne vlada preveliko oduševljenje time. Ne mislim tu toliko na tvrde hrvatske nacionaliste, to njima ulazi u opis posla i nije potrebno posebno isticati, više zlovolje ima kod predstavnika dviju trenutačno vladajućih hrvatskih ideologija. Ex-komunisti pritajeno kipte jer nisu znali izaći na kraj s eruptivnim nacionalizmom devedesetih, štoviše ima štofa i za tvrdnju da su tu erupciju upravo oni, sami ili indirektno, i izazvali.

A kipte još i više liberalni demokrati, jer u puno povoljnijim okolnostima (suđenja u Haagu, pristupni pregovori s EU-om…) ni oni to nisu znali pošteno i do kraja provesti. I sada se zatvorio krug. Po logici pruženih i propuštenih prilika, došao je red da odnose u regiji sredi reformirana ratna desnica, što zapravo gledamo već nekoliko godina, jer je u tome kapitalan posao obavio Ivo Sanader s onim 'Hristos se rodi'. A priliku da to nastavi sada dobiva i Nikolić, koji se još prije dolaska na vlast proglasio 'srpskim Sanaderom', pa evo mu šanse da to i dokaže.

Prostor za dokazivanje još nije sasvim istražen, ali je bez sumnje golem, posebno na ekonomskom planu. Toliko golem da drugi najbogatiji čovjek u Hrvatskoj Emil Tedeschi, čija Atlantic grupa izvozi u tridesetak zemalja, ipak izdvaja regiju kao daleko najveći potencijal za daljnje poslovno širenje. I još je bez skanjivanja i bez kompleksa naziva 'jugosferom', smatrajući da baš taj nepotrebno omraženi naziv najbolje odgovara onome što je Hrvatskoj sada najpotrebnije.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!