Ono što se nekoć smatralo reliktom prošlog stoljeća danas se vraća u središte političkih rasprava. Zašto? Jer rat u Ukrajini nije samo brutalna tragedija, nego i ogledalo europske ranjivosti. Ispod slojeva normativnih fraza o 'europskim vrijednostima' i 'strateškoj autonomiji' skriva se staro pitanje koje je kontinent predugo izbjegavao: tko će braniti Europu – i čime?

Njemački novac, istočnoeuropska odlučnost

Simboličan početak 'nove ere' označio je tadašnji njemački kancelar Olaf Scholz objavivši u Bundestagu 2022. godine Zeitenwende – 'povijesni zaokret'. Berlin je tada najavio 100 milijardi eura ulaganja u oružane snage, no kako to često biva s njemačkom birokracijom, većina novca još uvijek stoji u negdje u tablicama saveznog ministarstva financija, a ne u tvornicama tenkova i oklopnjaka. Navedena svota predviđena je kao poseban fond da bi se izbjeglo ustavnu kočnicu zaduživanja koja služi upravljanju i sprječavanju proračunskog deficita. No kako primjećuje think tank RAND Corporation u svojem izvješću Will Europe Rebuild or Divide?, većina od obećanih 100 milijardi eura još uvijek nije pretočena u stvarnu vojnu sposobnost.

Bundeswehr i dalje pati od strateške tromosti, nerijetke su i korupcijske afere, kao i skandali oko povezanosti određenih vojnih krugova s krajnjom desnicom, a ona ima afinitete prema 'smeđem' naslijeđu 1930-ih. Pored toga, njemačke oružane snage imaju velikih problema u privlačenju mladića i djevojaka u svoje redove.

Dok Berlin raspravlja, Varšava djeluje. Prema Zakladi Pulaski, Poljska danas troši gotovo pet posto bruto domaćeg proizvoda na obranu – više nego bilo koja druga članica NATO-a osim Sjedinjenih Država. Ugovori s američkim i južnokorejskim proizvođačima oružja omogućili su Varšavi da postane logističko i obrambeno središte istočnog krila Saveza te se u pogonima u Stalowoj Woli i Gliwicama proizvode tenkovi, haubice i streljivo u količinama koje podsjećaju na doba Hladnog rata.

Baltičke države, poput Estonije i Litve, moderniziraju sustave protuzračne obrane te ulažu u dronove i kibernetičke kapacitete, a Finska, nova članica NATO-a, održava dugotrajan model općenarodne obrane u kojem obvezni rok funkcionira kao društveni mehanizam solidarnosti, ne prisile.

Povratak obveznog roka: Između nostalgije i nužnosti

Najintrigantniji fenomen nove europske sigurnosne kulture nije samo rast vojnih proračuna, nego povratak obveznog vojnog roka. Neke države, poput Finske, nisu ga ni ukinule. Tamo je vojna obveza dio nacionalnog identiteta, svojevrstan 'obrambeni društveni ugovor'. Švedska ga je ponovno uvela 2017., ali ga je od 2022. godine proširila – sada obuhvaća i žene, uz naglasak na kibernetičku sigurnost i obranu infrastrukture. Na Baltiku je taj proces već počeo: Latvija je 2023. godine ponovno uvela obvezni rok, Litva ga nije ni ukinula, a Estonija ga smatra temeljem državnosti – kod njih novačenje nije kazna, već čast.

U Njemačkoj je ovo goruća tema u javnosti. Ministar obrane Boris Pistorius još je lani najavio selektivno služenje koje bi kombiniralo civilnu i vojnu komponentu, a trenutno traje oštra rasprava između koalicijskih partnera, socijaldemokrata (Pistoriusova stranka) i demokršćana (kancelar Merz) oko modaliteta vojnog roka. Dok je Pistorius predvidio izvlačenje imena lutrijom ili pak regrutiranje dodatnih novaka nakon opsežnog anketiranja mladića kojima bi se potom aktivno nudilo služenje vojnog roka, Merz smatra da je potrebno ići u smjeru obveznog vojnog roka. Prvo godište koje bi trebalo biti zahvaćeno su mladići rođeni 2008. godine.

U Francuskoj se kroz SNU (Opća nacionalna služba) pokušava civilnim služenjem izgraditi odanost mladića i djevojaka 'republikanskim vrijednostima' i ojačati 'koheziju nacije'. Ovaj program je od 2021. dragovoljan za tinejdžere od 15 do 17 godina, no prema Macronovim planovima, iduće godine trebao bi postati obvezan. Ipak, upitno je hoće li to proći uz krhku vladu Sébastiena Lecornua. Premda bi ga premijerka Meloni, koja je nedavno slavila tri godine mandata, nevjerojatnije htjela uvesti, u Italiji za sada nema naznaka vraćanja vojnog roka. Pa ipak, na Apeninima također rastu zahtjevi za snaženjem obrambenih kapaciteta i dragovoljnom služenju.

Ponovno europsko naoružavanje nije samo tehničko pitanje, radi se o novoj definiciji građanstva. Nakon desetljeća liberalnog pacifizma Europa otkriva da sigurnost nije samo stvar vojske, nego i društvene otpornosti. Primjerice, u Finskoj i Estoniji mladi uče kako reagirati na kibernetičke napade i propagandu, a u Švedskoj se vraća pojam totalförsvar ('potpuna obrana') te spaja civilnu logistiku, lokalne sredine i vojsku.

Obrambena industrija: Novo srce Europe

Rat u Ukrajini otvorio je pitanje strateške ovisnosti Europe o američkoj industriji. Europska unija stoga već godinama stvara svoju obrambenu arhitekturu.

Europska služba za vanjsko djelovanje (EEAS), svojevrsna diplomatska služba Europske unije, u dokumentu Strategic Compass for Security and Defence poziva na 'obrambenu suverenost', odnosno kontinentalnu proizvodnju streljiva, energetsku sigurnost i razvoj zajedničkih istraživačkih kapaciteta. Europska obrambena agencija (EDA) pak kroz projekte PESCO i Europski obrambeni fond financira razvoj interoperabilnih sustava – od bespilotnih letjelica do topničkih granata. Cilj je jasan: osigurati da Europa, ako zatreba, može ratovati bez uvoza. Prema studiji uglednog londonskog think tanka Chatham House, Russia’s Struggle to Modernize Its Military Industry, zapadne sankcije teško su pogodile rusku obrambenu industriju, no istodobno su razotkrile slabosti europske proizvodnje. 'Europa se reindustrijalizira, ali sporije nego što raste prijetnja', zaključuje izvješće.

Svjedočimo tako svojevrsnoj renesansi obrambene industrije. Tvrtke kao što su Rheinmetall, BAE Systems i Saab šire proizvodne kapacitete, a zemlje poput Češke i Slovačke ponovno otvaraju tvornice streljiva.

No RAND-ovo izvješće upozorava da se 'Europa ponovno naoružava brže na papiru nego u tvornici'. Nedostatak stručnih radnika, administrativne prepreke i fragmentirana nabava ostaju trajni problemi. Nasuprot tome, vojna industrija postaje motor zapošljavanja i izvoza. U Poljskoj i Finskoj obrambeni sektor tako više nije samo sigurnosno pitanje, nego i industrijska strategija.

Saveznici u dvojbi

Prema pisanju njemačkog Bilda, Pistorius kupuje nove borbene zrakoplove F-35, što je oduševilo Amerikance jer slijede Trumpovu doktrinu prema kojoj bi Europljani trebali više izdvajati za obranu te posljedično više naručivati oružja i opreme, što će dati zamašnjak američkim proizvođačima.

Naručivanje ovih aviona od Lockheed Martina nije dobro sjelo Francuzima. U Parizu su nezadovoljni što se time potkopava njemačko-francusko-španjolski projekt šeste generacije borbenih zrakoplova FCAS (Future Combat Air System), odnosno nastavak Eurofightera. Dok Francuzi žele imati glavnu ulogu u tom projektu, Nijemci inzistiraju na paritetu. Kako navodi Bild, šef francuske vojne kompanije Dassault Aviation pri nedavnom posjetu Berlinu ustvrdio je da mogu razviti i izgraditi zrakoplov i bez njemačke pomoći.

Europa između ideala i preživljavanja

Europa 2025. više ne vjeruje da povijest ide samo naprijed. Rat u Ukrajini pokazao je da mir nije prirodno stanje, nego politički napor koji se mora održavati snagom.

Povratak vojnog roka ne mora značiti militarizaciju, već političku zrelost. Europa konačno uči da se sloboda ne može braniti samo govorima i rezolucijama, već i vojskom.

Ako uspije pomiriti obrambenu snagu s liberalnim vrijednostima, europska demokracija neće samo preživjeti, već ojačati. Jer obrana, u svojoj biti, nije čin agresije nego – potvrda da ono što jesmo vrijedi čuvati.