Gledao sam Božidara Kalmetu neki dan na vijestima kako ide na sud zbog onog promidžbenog filmića koji je masno plaćen, a nigdje prikazan. Pita ga novinar što danas misli o tom filmu, a Kalmeta ga pogleda ravno u oči i kaže: 'Ja ga i danas rado stavim i gledam…'

Naravno, mislio je na DVD i player, a ja sam mislio kako nam ga političari općenito rado stave i kako bi ga stavljali dokle god mogu. Jer kada i odu u mirovinu ili pak propadnu na izborima, kao Mesić i Josipović, svaki čas iskoče na Facebooku i malo ga stave protivniku, tek onako, iz zabave, da pokažu da još mogu - da su u godinama, ali ne i impotentni.

Kladim se i da će Sanader ili Milanović uskoro nešto pripicuknuti u političkoj areni, samo da naiđe prilika. Sve u skladu s geslom iz 'Hamleta u Mrduši Donjoj': il' ću ga ja njemu, il' će ga on meni! Jer sva se naša politika svela, što se vidi na saborskim sjednicama, na jedno jedino: 'Baš si im ga dobro spustio!' 

Naš mrtvac je svetac, njihov prokletnik

Takav stav ne limitira samo našu politiku, nego i medije. Izlaganje tijela sv. Leopolda Mandića bilo je, kao i prošle godine, popraćeno opaskama da je riječ o lešu i nekrofiliji, a smrt povjesničara Slavka Goldsteina dobro je došla za zlurade komentare da je umro još jedan neprijatelj Hrvatske. Naš mrtvac je svetac, a njihov prokletnik; naš je svjetlo u mraku, a njihov obično truplo.

To, dakako, ne govori ništa o mrtvima, ali govori mnogo o živima.

Postoje, naime, dvije vrste ljudi. Jedni misle da je svijet kompliciran i previše složen da bi se shvatio, da je nemoguće znati sve i da je istina poput Mjeseca, to jest da im uvijek skriva jednu stranu – takav bi se pogled na svijet mogao nazvati ironičnim. A njima nasuprot stoje ljudi koji istinu posve posjeduju i jedina im je životna dužnost da u tu istinu uvjere sve druge.

Takav se čovjek ne bori unutar sebe, nego samo na van. Umjesto da njegov duh raste i oblikuje se u svijetu, on se kao prividno savršen, a zapravo duboko u sebi manjkav, svijetu nameće. Umjesto da upozna sebe, takav čovjek svoj imaginarni moral nasilno utuvljuje svima oko sebe.

Prirodan izraz takvog čovjeka je pamflet. Pamfletom će vrijeđati ljude i napadati njihove društvene akcije. Pamflet nije nikada dovoljno uvredljiv i razoran. Nad pamfletom će se istomišljenici zlobno smijuljiti, pa će potom pamfletista tapšati po ramenu ili ga masovno lajkati, ostavljajući mu zaljubljene postove i komentare. Za to se vrijeme već piše protivni pamflet, a suprotstavljena vojska trolova preplavljuje internet. Tako svaki pamfletist ima vlastitu javnost, zadrtu poput njega. Njegovo je pleme nezainteresirano za stanje stvari, za neku drugu vizuru, za tuđi pogled ili, u krajnjoj liniji, za tuđe osjećaje. Budući da se tako skupljaju klikovi, a klikovi donose novac, portali vape za pamfletima – i tako je pamfletizam postao najpropulzivniji, najprofitabilniji i najvidljiviji vid hrvatskog novinarstva. Psovka, vulgarnost i poniženje više nisu iznimka nego obveza.

Moramo dotući neprijatelja. A ako slučajno umre, a da mi tome nismo doprinijeli, barem mu se možemo popišati na grob.

Izraz 'pamfletizam' posudio sam iz 'Filosofije palanke' Radomira Konstantinovića. Ta knjiga je napisana 60-ih u Jugoslaviji, ali neugodno precizno opisuje Hrvatsku danas. I ljevica i desnica ujedinjena je u palanačkoj samodovoljnosti, u uvjerenju da se istina već posjeduje i da se ne može ništa novo saznati od neistomišljenika.

Stoga je zamorno prelistavati i naslove hrvatskih portala, a dati se na čitanje komentara i kolumni postalo je ubitačno. Jer njih nisu pisali novinari, nego verbalni piromani. Iz dana u dan prate na koju stranu puše vjetar pa onda odjure u tom smjeru i izliju kanistre najzapaljivijih uvreda, tako da iza njih ostane samo spaljena medijska zemlja. Mora se također konstatirati da taj vjetar puše podjednako i slijeva i zdesna, i da pamfletiste ne usporava ni kršćanska uljudba ni liberalna prosvjećenost – nego ih još više osokoljuje u penetraciji protivničkih redova…

Pamfletist se šali destruktivno 

Vrlo je simpatičnim gafom televizijska novinarka popratila put našeg premijera u SAD, rekavši da Andrej Plenković odlazi na 'nasjedanje' UN-a. Da, stalno neka nasjedanja ovdje. Jer naša je palanka okružena drugim palankama, pa nije nikakav problem Vučiću, Erjavcu, Izetbegoviću ili Dodiku ispaliti na Hrvatsku kakav verbalni projektil, zbog kojeg će ga tamo tapšati i zaljubljeno gledati provincijalci poput njega. A ima i palanki koje podižu žičane ograde oko sebe, odcjepljuju se od Europske unije i prijete jedna drugoj nuklearnim uništenjem.

Pamfletisti najradije zazivaju čvrstu ruku: prema braniteljima, susjedima ili izbjeglicama; još čvršću prema aktivistima, homoseksualcima ili katolicima; najčvršću prema Srbima, udbašima i ustašama. A ja, kad god čujem to s čvrstom rukom, sjetim se stare šale Joška Marušića u kojoj dvije nonice stoje naslonjene na ogradu i jedna drugoj tumače aktualni politički razvoj: 'Mare, čula san da muškima više neće tribati žene za one stvari. Prelaze na politiku čvrste ruke.'

Pamfletist se od ironičnih razlikuje i po tome što je ironičan samo prema drugima, a nikad prema sebi. Pamfletist se šali, ali destruktivno. Uvijek je ogorčen, uvijek trpi neke nepravde. Pompozan je. Ne može ništa napisati da nekog, da oprostite, ne naguzi. U takvoj se kulturi ni plakat za HNK ne može napraviti da netko nekog ne naguzi.

I sad pamfletisti mogu raspravljati dovijeka je li se Nina Violić na plakatu sagnula da se namjesti, ili se slučajno spotaknula pa joj ga je čovjek s balonom uvalio, ili je sve to bezazleno i samo izopačen um može vidjeti nešto prosto.  

Pravo je pitanje: Zašto mora tako izgledati?

Palanka ispriku ne zna dati, a ni primiti  

Neozbiljan je nepouzdan, primijetio je svojedobno A. G. Matoš, a nepouzdan je uvijek sumnjiv. Ozbiljan je pouzdan, to jest tako djeluje čovjeku iz palanke. Mogao je biti u SK, ali sad je hrvatski domoljub. Može biti staljinist, ali zagovara ljudska prava. Može biti pronevjeritelj, ali zna artikulirati naša načela. Glavno da je mrk. Glavno da je čvrst. Glavno da je nepokolebljiv. Glavno da sve dovodi u pitanje osim sebe. Eto, odatle ta poplava moralizma, lijevog i desnog, vjerskog i laičkog, stranačkog i državnog, aktivističkog i naprednog, ustaškog i partizanskog, od kojeg se ne može više disati.

U tom je smislu isprika svećenika koji je posthumno uvrijedio Slavka Goldsteina dobrodošla novost. Baš me zanima tko će se kome i kada sljedeći ispričati. Jer palanka ispriku ne zna dati, a ne zna je ni primiti – jer bi tada prestala biti palanka.

A ja ću si dotle slušati Micu Trofrtaljku i njenu pjesmu 'I labavi ume da zabavi'.

To će mi biti podsjetnik da malo olabavim. Ako želimo mijenjati svijet, moramo početi od sebe.

*Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala