KOMENTAR RENATA BARETIĆA

Telefonska sekretarica Slavka Goldsteina

Komentar

Renato Baretić

Renato Baretić
  • Zadnja izmjena 16.09.2017 11:14
  • Objavljeno 16.09.2017 u 11:14
tportal

Izvor: Cropix / Autor: Ranko Šuvar

Sve one uvrede koje za života nije morao slušati, pazeći na vlastite i tuđe živce, cijeli onaj beskonačni vatromet govnarija nad croološkim vrtom raspršio se internetom, tim poligonom za mahnite poluljude, već u prvim minutama nakon objave vijesti o smrti možda najvećeg intelektualca kojeg je Hrvatska, uz Krležu, imala u zadnjih stotinjak godina

- Gledajte... - započeo je.

To 'gledajte', mekano i polagano, bez i tračka patroniziranja, bilo je uvertira u odgovor na gotovo svako moje pitanje kroz prvih šest mjeseci 1995. Tog dana, posred zime, pitao sam ga zašto ne nabavi automatsku telefonsku sekretaricu, nisu više ni skupe, čak i ja je imam... Jer jučer sam ga zvao barem deset puta, važno je bilo, trebao sam njegovo dopuštenje da nešto napravim, a nisam se usudio bez blagoslova glavnog šefa.

 Gledajte, dakle, započeo je, kimnuo pa nastavio:

- Ta sekretarica, to vam je čista gnjavaža. Dođete doma, krepani ste od posla ili bogzna čega, nije vam ni do čega, i onda vam ona javlja da imate, ne znam, jedanaest poruka. I onda ih vi sve preslušate. I lako za to šta ste ih vi preslušali, nego znate da i oni koji su vam ih ostavili znaju da ste ih čuli. A skoro svaka završava s 'Daj me, molim te, nazovi čim ovo čuješ'. I onda šta? Zovete svakoga po redu i tako do pola noći? Ili, ak ne nazovete, onda se drugi dan ljute 'zašto me ne zoveš, pa ostavio sam ti poruku'. Ovak su stvari puno jednostavnije: kome stvarno jako trebam, ili me hoće izvređat, taj me može zvati i usred noći. A onaj kojem nije baš vatra, taj bude sutra, ne? Ko i vi sad. Ovako lijepo čuvam i živce i vrijeme, i sebi i njima.

Meni ih taj put nije sačuvao, ali jest svaki sljedeći. Slavko se ne javlja na kućni? Nema veze, sutra ćemo se vidjeti u redakciji.

Bio sam u tom polugodištu, naime, nositelj titule izvršnog urednika u časopisu Erasmus i nakladničkoj kući Novi Liber; titule pompoznog zvučanja, ali daleko prozaičnijeg sadržaja, jer sam zapravo bio i novinar i potrčko i telefonski opsjedatelj preopuštenih suradnika i kurir do tiskare negdje na Črnomercu i arhivsko čeprkalo po NSB-u i hvatač mačke Vesne Pusić po dvorištu redakcije u Jurišićevoj i... Sve što je trebalo, zapravo - osim četvrtkom.

  • +7
  • +4

Slavko Goldstein

Izvor: Pixsell / Autor: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Šef je znao da tog dana kod kuće (inkognito) pišem rubriku 'Informbiro' za Feral. A njemu je Feral bio beskrajno drag i važan, kao i svi glavni feralovci, pa je svojem i njihovom suradniku gotovo kao radnu obavezu odredio taj 'slobodni' četvrtak.

Nikad po volji mrziteljima svega zdravorazumskog

Jednog od takvih četvrtaka zazvonio mi je telefon u stanu, a meni se nikako nije ustajalo od pisaćeg stroja pa sam pustio automatskoj sekretarici da odradi svoj posao. I odradila ga je, bome, štono bi se reklo, poštenski: neki potpuno nepoznati ženski glas, ne spominjući ni moje ime, ni nadimak, niti povod za poziv, sasuo mi je gomilu najprljavijih psovki i najkrvoločnijih uvreda, cijeli vatromet (i to nad zoološkim vrtom!) gadosti u samo pola minute. Vjerojatno je odveć živčana nazvala krivi broj, utješio sam se preslušavši to sve još jednom, pa izbrisao vrpcu. Ipak, za svaki slučaj, iste sam večeri promijenio uvodni pozdrav, izdiktiravši u mikrofon: 'Ova je sekretarica libijske proizvodnje, stoga je važno da svoju poruku ostavite prije zvučnog signala. Hvala.' Niti sekundu potom začuo bi se taj zvučni signal, tako da sam otad primao samo poruke inteligentnije čeljadi...

Ali lako za to. Počeo sam razmišljati o onom Slavkovom poučku o dobrobitima neimanja telefonske sekretarice, pa mi je palo na pamet: majko mila, koliko li bi on takvih govnarskih poruka svakodnevno primao kad bi u svom nevelikom stanu na uglu Jordanovca i Maksimirske imao tu spravu?! Jer onakav - staložen, nikad bijesan, analitičan, neustrašiv i principijelan - nije bio nimalo po volji mrziteljima svega takvog, zdravorazumskog i prosvjetiteljski provokativnog. A takvih nije nedostajalo u to doba. I svaki bi mu dao do znanja da nije birao pogrešan broj.

Bilo je to vrijeme kad su mobitele imali samo bogataši, a internet spominjali tek informatički zanesenjaci.

Slavko Goldstein sredinom devedesetih nije imao ni telefonsku sekretaricu

Slavko Goldstein sredinom devedesetih nije imao ni telefonsku sekretaricu

Izvor: Cropix / Autor: Darko Tomas

Slavko Goldstein, velim, nije imao ni telefonsku sekretaricu. A pisao je na šrajbmašini, iako smo u redakciji imali dva PC-a, 'dva-osam-šestice'. Nismo se više nikad vidjeli od kraja lipnja te 1995. - čudno je to i, zapravo, nekako posramljujuće za mene - i pojma nemam je li svoja kapitalna djela i brojne članke u međuvremenu napisao na istom onom pisaćem stroju ili je ipak uzeo kompjutor, ali vidim da se ona prokleta, nepostojeća, virtualna telefonska sekretarica ipak uključila, taman na dan njegove smrti.

Sve one uvrede koje za života nije morao slušati, pazeći na vlastite i tuđe živce, cijeli onaj beskonačni vatromet govnarija nad croološkim vrtom raspršio se internetom, tim poligonom za mahnite poluljude, već u prvim minutama nakon objave vijesti o smrti možda najvećeg intelektualca kojeg je Hrvatska, uz Krležu, imala u zadnjih stotinjak godina.

'Bogu hvala da nije onoliko koliko se priča!'

Još se Slavkova uspravna duša nije stigla ni uspeti do svoga mjesta nad zemljom koju je cijelog svojeg vijeka i volio i branio, a genetski se otpad ovog uzaludnog naroda već krenuo nabacivati smrdljivim izlučevinama svojih sparušenih mozgova po imenu čovjeka kojemu ti trogloditi nisu zavrijedili niti jezikom čistiti potplate.

Ušao sam u onu životnu fazu kad iz paučinastih zakutaka memorije izlaze sjećanja na, naizgled, davno zaboravljene događaje. I čudom se čudim nad činjenicom koliko je uspomena ostalo na Slavka Goldsteina u ovoj glavi, a poznavali smo se i družili samo tih šest mjeseci! Nevjerojatno! Pregorjelo bi vam računalo od skrolanja da ih sad sve krenem nabrajati, pa ću spomenuti samo dvije.

  • +9
  • +6

Državni vrh odaje počast žrtvama logora u Jasenovcu

Izvor: Pixsell / Autor: Davor Puklavec/PIXSELL

Prva je iz sredine osamdesetih, kad sam prvi put vidio tog čovjeka na televiziji. Emisija se, mislim, zvala 'Kino-oko', beogradska ju je televizija emitirala na JRT-u. Prvo bi u njoj išao neki film, a poslije bi se s gostima u studiju povela rasprava o nekim pitanjima koja on otvara. I tamo je taj Slavko Goldstein, meni dotad poznat samo po nekim knjigama u čijim sam impresumima nalijetao na njega, kazao nešto potpuno blasfemično: 'Gledajte, koja nam je korist ako preuveličavamo i napuhujemo broj žrtava u Jasenovcu? Židovi su isto tako pretjerivali oko broja pobijenih u Holokaustu, ali kad su egzaktni podaci pokazali da ih je oko šest milijuna, razumni su ljudi rekli - bogu hvala da nije onoliko koliko se priča!' Ponavljam, emisija je išla na TVB-u.

'Banda prokleta'

I druga: bio je 2. svibnja 1995.; četvero ili petero nas stajali smo u uskom hodniku redakcije i nešto razglabali, kad je strahovito grunulo negdje jako blizu nas. Eksplozija kakvu još nitko od nas nije čuo, od početka rata. Bila je to prva od raketa 'Orkan' koje je Mile Martić zapovjedio nasumice lansirati na centar Zagreba, kao odmazdu za jučer započetu akciju 'Bljesak'. Pala je u neposrednom susjedstvu, na križanje Vlaške i Draškovićeve, a mi smo se pobacali po podu i po stubama, gdje se već tko zatekao. Kad sam pridigao glavu, vidio sam da je jedino Slavko ostao na nogama, brzo šibajući pogledom na sve strane. Ne mogu se zakleti (da postoji vremeplov, zakleo bih se), ali u sjećanju mi je da je promrsio dvije najružnije riječi koje sam od njega ikad čuo: 'Banda prokleta.'

Pa eto, neka te dvije riječi budu danas moj pozdrav svima koji su zadnjih dana smogli hrabrosti da pljuju po čovjeku (i da - Hrvatu!!!) kakvog ćemo se još dugo u mukama načekati, čovjeku od čijeg su golemog životnog djela u cijelim svojim beznačajnim, usmrđenim životićima uspjeli pročitati tek dvije riječi: 'Slavko' i 'Goldstein'. I to im je, bandi prokletoj, bilo sasvim dovoljno.                        

*Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala       

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!