POSLIJEIZBORNO ZAKONODAVSTVO

Birači trebaju odlučivati i o izboru kandidata

Hrvatski sabor

Hrvatski sabor

Izvor: Cropix / Autor: CROPIX / Davor Pongračić

Nakon upravo provedenih izbora za Hrvatski sabor najlakše je uočiti sve nedostatke aktualna izbornog zakonodavstva. I zato je najbolje vrijeme da novi saziv parlamenta odluči o njegovim promjenama nabolje. No, želi li on to?

Koga sve pojedinačno biraju hrvatski birači? Ustavne su i zakonske odredbe jasne. Hrvatski birači imaju pravo pojedinačnog izbora predsjednika Republike Hrvatske, općinskih načelnika, gradonačelnika i župana te zastupnika Republike Hrvatske u Europski parlament. Pripadnici nacionalnih manjina pojedinačno biraju i svoje zastupnike u Hrvatski sabor. I dok su svoje biračko pravo izravnog izbora šefa države hrvatski birači konzumirali više puta od 1992., čelni su ljudi izvršne vlasti općina, gradova i županija dosad pojedinačno birani samo 2009. kada su prvi put primijenjena nova zakonska rješenja. S druge strane, zastupnike Republike Hrvatske u Europski parlament hrvatski će birači prvi put birati tek nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji 2013., odnosno u skladu s Ugovorom o pristupanju Europskoj uniji. I to pojedinačno. To znači da će hrvatski državljani o svojim europarlamentarcima odlučivati na temelju njihova imena i prezimena, a ne samo na temelju biranja jedne od predloženih lista. One će i dalje biti stranačke, koalicijske ili neovisne pri čemu će za pravovaljanost potonjih predlagatelji morati prikupiti čak pet tisuća potpisa hrvatskih birača.

Naime, Zakon o izborima zastupnika iz Republike Hrvatske u Europski parlament koji je Hrvatski sabor donio u srpnju 2010. omogućuje biračima da glasujući za jednu listu na njoj istodobno označe i jednog kandidata koji za njih ima prednost pred svim ostalim kandidatima na listi za koju su glasovali. Ovaj preferirani glas, kako ga Zakon definira, jedna je od najvažnijih novina u hrvatskom izbornom zakonodavstvu. Njime će birači moći utjecati na završni poredak kandidata na stranačkim, koalicijskim i neovisnim listama koje pritom ostaju zatvorene, ali ne više i blokirane. Na taj će način u Europski parlament sjesti oni kandidati i kandidatkinje u koje najviše povjerenja imaju sami birači, a ne isključivo sastavljači lista koji su u hrvatskom slučaju redovito predsjednici stranaka ili najuža stranačka vodstva. Zbog toga je pojedinim kandidatima i na ovim izborima bilo puno važnije svidjeti se svom predsjedniku nego li biračima.

Omogućiti biračima da uistinu - biraju

Pravo je pitanje zašto se ovi strukturni elementi izbora – zatvorene neblokirane liste i pojedinačno osobno glasovanje – ne uvedu i za izbore zastupnika u Hrvatski sabor. Upravo provedeni izbori za novi saziv Sabora nanovo su potvrdili nedostatke aktualnih zakonskih rješenja. Konkretno, birači nemaju nikakvog utjecaja na pojedinačne kandidate na listama već glasuju za liste 'u bloku' koje su odreda izraz preferencija svojih sastavljača. To dovodi do nepostojanja čvršće veze između izabranih zastupnika i pripadajućeg biračkog tijela koje nerijetko uopće niti ne zna tko ga poimence predstavlja u zakonodavnom tijelu države. Nadalje, podjela je zemlje na uglavnom čudnovate izborne okruge sama po sebi kršenje zakona jer sprječava realizaciju ustavno zajamčene jednakosti glasa. Neravnopravnost izbornih aktera u postupku kandidiranja manifestira se u tome što predlagatelji neovisnih lista u odnosu na političke stranke i koalicije moraju prikupljati potpise. To u stvarnosti dovodi do situacije u kojoj čak i potpuno neaktivne političke stranke samo zato što su registrirane dobivaju zakonom zajamčena prava i prostor koji ne opravdavaju nikakvom značajnijom podrškom birača te često po izbornoj jedinici dobiju manje od petsto glasova koliko je potrebno za pravovaljanost neovisnih lista.

Naposlijetku, manjkavosti u tehničkoj provedbi izbora od neadekvatnih rokova preko arhaičnih pravila izborne promidžbe do rastezljivog poimanja zaštite biračkog prava, upotpunjuju dojam da je hrvatsko izborno zakonodavstvo itekako zrelo za temeljiti remont. Što prije, to bolje. Upravo je prva godina rada novog saziva Sabora idealno vrijeme da se glede izbornih zakona kao organskih zakona za čije je donošenje potrebna natpolovična većina svih zastupnika, provede i stručna i javna rasprava te postigne zastupnički konsenzus. Kako se budu primicali sljedeći parlamentarni izbori, dnevnopolitički će interesi sve više dominirati nad koliko-toliko uravnoteženom pristupu ovom važnom pitanju.

CROPIX / Davor Pongračić

CROPIX / Davor Pongračić

Izvor: Cropix / Autor: CROPIX / Davor Pongračić

Što bi trebalo napraviti?

Nekoliko je mogućnosti koje bi se mogle primijeniti i na sadašnji izborni model čija temeljna struktura – razmjerni izborni sustav u više velikih izbornih jedinica – odgovara potrebi predstavljanja društvenih interesa i političkih stajališta svih relevantnih dijelova biračkog tijela odnosno jednostavnosti i razvidnosti izbornih pravila te legitimnosti izbornog postupka. Usto, stabilnost institucionalnog postupka formiranja najvišeg predstavničkog tijela u zemlji koja pogoduje stabilnosti političkog sustava u cjelini, u svakom je slučaju prednost. Ali i obveza da se kontinuirano radi na njenim poboljšanjima. U tom bi smislu izbore za zastupnike u Hrvatski sabor mogli unaprijediti neki novi strukturni elementi u cilju osiguravanja dosljednije mogućnosti izbora i demokratičnosti izbornog postupka. Pritom bi najviše profitirali birači. To su:

1. zatvorene neblokirane liste kojima bi se postigla ravnoteža između utjecaja birača na završni redoslijed izabranih zastuupnika i interesa samih sastavljača,

2. pojedinačno osobno glasovanje ili preferirani glas kako ga za europske izbore naziva domaći zakonodavac, kojim bi birači glasujući za jednu od predloženih lista u isto vrijeme glasovali i za jednog od kandidata na toj listi. U Sabor bi ulazili kandidati s najviše tako dobivenih glasova čime bi budući zastupnici dobili dodatnu legitimnost i učvrstili svoju vezu s biračkim tijelom.

3. novi ustroj izbornih jedinica prema načelu poštivanja granica jedinica regionalne samouprave tj. županija uz poštivanje jednakosti glasa u svakoj izbornoj jedinici. U tom slučaju izborne jedinice ne bi nužno trebale biti jednake jer bi se u njima mogao birati različit broj zastupnika ovisno o broju birača.

4. izjednačavanje izbornih aktera u postupku kandidiranja pri čemu bi za pravovaljanost svih predloženih lista – stranačkih, koalicijskih i neovisnih – trebalo prikupiti određeni broj glasova birača, najmanje tisuću po jedinici.

5. u slučaju da se broj mandata po izbornoj jedinici ne poveća, uvođenje kompenzacijskih mandata koji bi se dijelu izbornih aktera dodijeljivao na višoj razini pretvaranja glasova u mandate. Njima bi se smanjio nesrazmjer između dobivenih glasova i mandata onih lista koje su najviše oštećene postojećim izbornim elementima. Primjerice, kompenzacijske bi mandate na nacionalnoj razini dobivale liste s najmanje 2% glasova osvojenih u cijeloj zemlji.

6. mogućnost listovnih saveza umjesto izbornih koalicija. Preko njih udružene stranke samostalno nastupaju na izborima, ali se pri raspodjeli mandata za njih pali glasovi računaju kao jedna masa. No, u odnosu na izbornu koaliciju za svaku se pojedinačnu stranku u listovnom savezu točno zna s koliko je glasova doprinijela zajedničkom rezultatu te joj sukladno tomu pripada i odgovarajući broj mandata. Ovakav oblik zajedničkog izbornog nastupa ispostavlja čist račun.

Iako su i ostali elementi aktualnog modela za izbore zastupnika u Hrvatski sabor od D'Hondtove metode preračunavanja glasova u mandate do visine izbornog praga od najmanje 5 posto dobivenih glasova podložni i raspravi i promjeni, njihova će funkcionalnost ponajprije ovisiti o broju i veličini novih izbornih okruga kao prvoj mogućoj promjeni u izbornom modelu. Svakako treba voditi računa i o poštivanju zakonske obveze o ravnopravnosti spolova pri kandidiranju te iz izbornog natjecanja odmah isključiti liste koje tu obvezu ne poštuju. Napokon, treba posve drukčije regulirati medijsko praćenje izbornih aktera kako se ne bi negirala pravila novinarske struke, a biračima uskraćivale prave informacije. Očito je previše zaostalih sivih zona u domaćem izbornom zakonodavstvu za koje je poslijeizborno vrijeme optimalan trenutak za kvalitetnu izmjenu. Bio bi apsurd da hrvatski birači imaju više utjecaja na imena i prezimena svojih zastupnika u Europskom parlamentu nego li u Hrvatskom saboru. Sudeći prema dosadašnjoj praksi onih na vlasti apsurdi su nerijetko (p)ostali slovom zakona.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi