Stvoren miris kakvim je Kleopatra zavela Julija Cezara i Marka Antonija

O Kleopatrinom liku dosad smo sudili temeljem skulptura koje su nam ostavili antički umjetnici, a u novije vrijeme računalna tehnologija pomogla je i u još vjernijoj rekonstrukciji njezine zavodljive ljepote. No, znanstvenici su sada uspjeli - ili bar vjeruju da su uspjeli - rekonstruirati i kraljičin parfem, koristeći kombinaciju povijesnih recepata, kemijskih analiza, uz dosta pokušaja i pogrešaka.

Egipat je u antičkom svijetu bio poznat po mirisima koji su se tamo proizvodili. U vrijeme Kleopatrine vladavine (na tronu je bila od 51. do 30. godine prije Krista) za sobom su imali već najmanje tri tisuće godina prakse. Kad je umrla, napisana je kolekcija recepata za mirise koji su se pripisivali pokojnoj kraljici. Dvije tisuće godina kasnije, znanstvenici su u radu objavljenom u časopisu 'Near Eastern Archeology' opisali kako su njezine parfeme rekonstruirali.

Kako piše u nedavno objavljenom radu, Egipćani su kao bazu za parfeme i različite pomade koristili povrtno ulje ili životinjsku mast, a ne alkohol kako se danas prakticira. Mirisi su se radili destilacijom izgorene mirišljave smole, kore ili raznog bilja. Uostalom, sama riječ 'parfem' dolazi od latinskog 'per fumus', ili 'kroz dim'. Druga metoda bilo je potapanje mirisne smole, cvijeća, bilja, začina ili drva u otapalo, pa se zatim pusti duže vrijeme da odleži u mraku.

Međutim, točno značenje hijeroglifa korištenih u zapisivanju recepata u međuvremenu je dobrim dijelom izgubljeno. Danas znamo imena ulja korištenih u pogrebnim običajima i religijskim ritualima Kleopatrina doba, ali njihov sastav je nepoznat. Postoje i grčki i rimski izvori, često prepisani od egipatskih, i njih je lakše pročitati, ali ih se dijelom smatra nedovoljno pouzdanima. Ima i nejasnih naziva za sastojke, pa se tako ne može znati o kojem se orašastom plodu govori, kad se koristi neka opća imenica.

Novo svjetlo na cijelu priču bacilo je otkriće objekta u Thmuisu, za kojeg se smatra da je bio 'tvornica' parfema. Argument u korist te teorije jest blizina grada Mendesa, koji je na cijelom Mediteranu bio slavan po paremima. Na ovom novom arheološkom nalazištu pronađeno je toliko keramičkih bočica za parfeme da se odmah nameće zaključak da je u pitanju bila komercijalna djelatnost, a ne korištenje za vlastite potrebe.

Baš su te bočice bile ključne u pothvatu rekonstrukcije, jer su znanstvenici analizirali molekule preostale u njima, uključujući i silt, materijal od kojeg su posude rađene. Komibinirajući povijesne tekstove i suvremene kemijske postupke, dvoje autora - dr. Dora Goldsmith i dr. Sean Coughlin s dvaju berlinskih sveučilišta testirali su veliki broj potencijalnih tvari, nadajući se da će naći miris koji je mogao biti toliko zavodljiv da neki vladar zbog njega riskira polovicu svoga carstva. Postupak je trajao nekoliko godina, a na kraju su stvorili miris kojega su ovako opisali, u maniri pravih parfemologa: 'Jedna kombinacija sastojaka proizvela je miris koji je bio iznimno ugodan, sa začinskom bazom koja donosi notu smirne i cimeta, a u pozadini je slatkasta'. Vrlo važno je i da se miris zadržao duže od dvije godine, što je u skladu sa zapisima kako su egipatski parfemi zadržavali svježinu u transportu.

Premda Kleopatrin parfem vjerojatno nikad neće biti sasvim precizno rekonstruiran, posjetitelji velike izložbe 'Egipatske kraljice' u Muzeju National Geographica u Washingtonu još su 2019. imali prilike pomirisati ono što je sada dovedeno do kraja, a što su organizatori izložbe duhovito nazvali Eau de Cleopatra. Naravno, u drevnom Egiptu parfemi nisu služili samo da bi lijepo mirisali, nego su svojim antibakterijskim i antigljivičnim sastojcima omogućavali uklanjanje neprijatnih mirisa, s obzirom na vjerojatne higijenske uvjete toga vremena.