ČEKAJUĆI NOVU NORMALNOST

Kad ćemo 'naučiti' živjeti s covidom? Ne tako skoro...

  • Autor: I.P.
  • Zadnja izmjena 30.03.2022 10:01
  • Objavljeno 30.03.2022 u 09:23
tportal

Izvor: Pexels / Autor: Anna Shvets

Ma koliko druge vijesti okupirale medije i pažnju čovječanstva, COVID-19 je i dalje tu. Ljudi i dalje umiru, virus se širi, simptomi su i dalje kod nekih slabiji, kod nekih jači. Pa opet, nekako smo se navikli da je pandemijski virus tu i prilagodili mu svoje ponašanje. Neki tako što sasvim ignoriraju i virus i njegove posljedice, a neki računaju na to da su poduzeli sve što mogu

Kad se virus pojavio, mislilo se da je potpuno uništenje virusa moguće, bilo željno iščekivanim cjepivom, bilo snažnijim ili slabijim mjerama. Sada je ipak jasno da je to malo vjerojatno. Zato se sve više čini da će svijet ipak morati 'naučiti živjeti' s COVID-om 19, onako kako smo to napravili s toliko drugih bolesti, uz nastavak borbe da broj umrlih bude što manji. Kako će takav svijet izgledati i kako doći do toga stadija?

Najčešća teza među optimističnijim znanstvenicima jest da će SARS-CoV-2 (kako je službeni naziv virusa koji nas je svih toliko poremetio) s vremenom postati običan virus nalik prehladi, koji će oslabiti toliko da neće izazivati više od hunjavice. Uz tri koronavirusa koji su posljednjih desetljeća izazivala velike probleme sa SARS-om i MERS-om, te sad COVID-om, postoje još četiri koronavirusa (229E, NL63, OC43 i HKU1) koja su uzročnik 20 do 30 posto slučajeva obične prehlade. Vjerojatno smo se svi s njima u životu susreli, a nemaju značajnijeg utjecaja na zdravlje. Jedan od razloga jest i što smo s vremenom, kao globalna zajednica, stekli imunitet. Krajem 19. stoljeća, sve bi izgledalo sasvim drukčije. Recimo, smatra se da je pandemija ruske gripe od 1889. do 1891. bila izazvana baš jednim od tih četiriju virusa. To je jedan od najuvjerljivijih argumenata za teoriju po kojoj infekcija ostaje među nama, ali se ne širi nekontrolirano. Neki od virusa stekli su takav status 'endemičnosti', ali i dalje ubijaju u velikim brojevima, poput malarije ili HIV-a u Africi. Hoće li se to dogoditi i s virusom koji izaziva COVID-19? Nitko zapravo ne zna.

Kako sve veći broj zemalja smanjuje ili ukida restrikcije, smatra se da mnoge od njih već tretiraju COVID-19 kao endemičnu bolest, s takozvanim 'finim štimanjem' pristupa, odnosno stalnim promatranjem i premještanjem odgovornosti za sebe i druge na pojedince. Takav pristup, recimo, odnedavno ima britanska vlada, ali i neke druge, zapravo sve koje promoviraju politiku autotestiranja, nošenja maski i drugih osobnih mjera. Koliko je to prihvatljivo za sve zemlje, veliko je pitanje, jer mutirani oblici virusa i nagli proboji u raznim zemljama - i onim sa strogim mjerama i onima koje su znatno blaže - govore da je virus još uvijek dosta živahan. Osim toga, 'spuštanje' razine mjera neminovno dovodi i do opuštanja. Sjetite se koliko u kinima, kazalištima ili na koncertima u posljednje vrijeme vidite ljudi s maskama, i to da ih nose bez stalnog upozoravanja osoblja.

'Živjeti s COVID-om' ne znači da bismo trebali preko noći odbaciti sve mjere, i ležerno se vratiti ponašanju iz 2019. To bi dovelo do velikog broja umrlih, posebno među ranjivim skupinama poput starijih ili imunokompromitiranih osoba. I sami smo se uvjerili kako to izgleda posljednjih mjeseci kad je zbog očitog ignoriranja mjera, nedostatka kontrole njihove primjene i očajne cijepljenosti Hrvatska došla skoro do vrha liste zemalja s najviše umrlih u odnosu na broj stanovnika.

S druge strane, više je nego vjerojatno da širokog lockdowna više neće biti. Praktičnijim se čini stalno praćenje transmisije virusa, i onda uvođenje 'mini lockdowna' na lokalnim razinama. Važno će biti pratiti i odgovor na cjepivo. U SAD-u i Europi se naveliko govori i o četvrtoj dozi, a da veliki dijelovi svijeta imaju iznimno malu procijepljenost čak i osnovnim cjepivom, u Africi je to oko 11 posto. Jedna od opcija su i godišnja cijepljenja nalik onima protiv gripe, zbog sve brojnijih mutacija i varijanti virusa. No, kako se vidi iz posljednjih nekoliko varijanti, teško je zamisliti da bi neka nova mutacija mogla dovesti do nekog strašnijeg razvoja situacije.

tportal

Izvor: Pexels / Autor: Yan Krukov

Zbog nejednakosti u stopama cijepljenih i različitih pristupa, vjerojatno nismo naročito blizu tretiranju COVID-a kao endemične boljetice. Ono što ohrabruje jest da ni svijet više nije isti kao na početku 2020., sada su tu i cjepiva, i brzi testovi, terapije, ali i sve bolje poznavanje i razumijevanje virusa. Zato se čini da će pandemija završiti, odnosno da će Svjetska zdravstvena organizacija proglasiti njezin kraj kad procijeni da je virus dosegao neku završnu mutaciju, ili da je većina stanovnika stekla imunitet. Prognoze o tome kada će se to dogoditi praktički su nemoguće, opći je stav da se sigurno neće zbiti do kraja ove godine. Ako ništa drugo, vidimo u kojem bi se smjeru sve moglo razvijati.

No, ako nas je COVID ičemu naučio, onda je to da uvijek treba očekivati neočekivano.

Pratite nas na društvenim mrežama:

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!