Još malo pa nestalo

Sumrak tranzicijskih bogova koji su sanjali balkanski Walmart

06.05.2017 u 11:14

Bionic
Reading

Prije malo više od deset godina, trojica kraljeva maloprodaje koja su kontrolirala trgovačke lance Mercator, Konzum i Maxi, pregovarala su o udruživanju i pokoravanju cjelokupnog tržišta bivše Jugoslavije (i šire), a danas tržišnu utakmicu gledaju tek s reporterskih pozicija

Koliko god u ovom trenutku i dalje bila neizvjesna budućnost Agrokora kao vlasništva Ivice Todorića, trenutak u kojem je najimućniji domaći poduzetnik prepustio upravljanje Agrokorom izvanrednom državnom povjereniku, bio je trenutak kad je posrnuo i zadnji od tri velika maloprodajna mušketira koji su godinama vladali tržištem država bivše Jugoslavije. U posljednjih desetak godina Zoran Janković, Miroslav Mišković i Ivica Todorić svaki je u svojem trenutku bio primoran odreći se dobrog dijela svoje poduzetničke prošlosti.

Prema informacijama koje su kroz godine objavljene u raznim medijima, još sredinom prošlog desetljeća trojica biznismena raspravljala su o stvaranju neke vrste balkanskog poduzetničkog konglomerata koji je trebao objedinjavati koncerne kojima su oni bili na čelu i zavladati tržištem država bivše Jugoslavije, pa i šire. Pregovori koji su se, navodno, održavali u Beogradu, nisu urodili plodom, no da su se Todorić, Mišković i Janković u tom trenutku uspjeli dogovoriti, možda bismo danas pisali o nekoj regionalnoj verziji Walmarta, Balmartu. Ovako nam preostaje podvući svojevrsnu crtu pod tri maloprodajna diva koja su, svatko na svoj način, završila na debelom sniženju.

Zoran Janković nalazio se na čelu Mercatora, najjačeg slovenskog trgovačkog lanca koji je svoja prodajna mjesta, između ostalih, imao i u Hrvatskoj te Srbiji. Ono što je razlikovalo Jankovića od Todorića i Miškovića bilo je to što je on bio samo menadžer kompanije, dok su preostala dvojica bili i vlasnici koncerna kojima su upravljali. Janković je na čelo Mercatora došao 1997. godine i tamo je ostao do kraja 2005. kad su ga smijenili novi dioničari slovenskog trgovačkog lanca.

Razdoblje pod upravljanjem Jankovića činilo se kao najbolje poslovno doba Mercatora. Slovenski trgovački lanac brzo i masovno proširio se kroz preuzimanja manjih konkurenata i otvaranja novih trgovina, posebno u inozemstvu (2000. godine otvaranjem trgovina u Sarajevu te Puli, a 2002. u Beogradu) gdje je zauzeo solidne tržišne pozicije. No Mercator je to svoje širenje financirao uglavnom zaduživanjem te su visoki dugovi u idućim godinama prisilili Mercator na traženje novih vlasnika. U konačnici su ga 2014. godine, nakon nekoliko godina raznih pokušaja, preuzeli Todorić i Agrokor.

Janković je, u međuvremenu, svoju karijeru nastavio u politici. Krajem 2006. pobijedio je na izborima za gradonačelnika Ljubljane, a nakon neuspješnog pokušaja da se izbori za premijersku poziciju, u proljeće 2012. ponovno je izabran za ljubljanskog gradonačelnika. No njegova politička karijera začinjena je nizom afera i sumnji u nelegalne poteze te su uz njega vezane istrage o utaji poreza, primanju mita, zloupotrebi položaja i druge. Na nekad sjajnom menadžeru slovenske trgovine nakupilo se, tako, poprilično patine.

Miroslav Mišković, kao uostalom i Janković i Todorić, svoje poduzetničke korijene vuče još iz vremena prije raspada Jugoslavije. Nakon osamostaljivanja bivših republika osnovao je Delta holding i uvijek se smatralo da njeguje dobre odnose i ima utjecaj na srpsku političku vrhušku, od režima Slobodana Miloševića pa nadalje. Delta holding, sličan Todorićevu Agrokoru u tome što je imao širok spektar djelatnosti, naročito je narastao tijekom privatizacijskog vala, a jedna od glavnih njegovih sastavnica bio je trgovački lanac Maxi, najveći takav lanac u Srbiji.

Za razliku od Todorića koji je svoju poslovnu politiku bazirao na neprestanom širenju bez prave konsolidacije, Mišković je, već prema situaciji u kojoj bi se našao Delta holding, bio spreman i prodati neke njegove dijelove, poput Delta banke ili Delta Generali osiguranja. Trgovački lanac Maxi, u tom trenutku najvredniji dio holdinga i nešto poput Konzuma u Agrokoru, prodan je 2011. godine belgijskoj kompaniji Delhaize, a Mišković se posvetio i drugim ulaganjima.

Kobni trenutak za srpskog tajkuna, čije se bogatstvo i danas procjenjuje na nekoliko stotina milijuna eura, stigao je krajem 2012. godine kad je Mišković, sa sinom Markom i još nekoliko osoba, uhapšen zbog sumnji u nezakonitosti vezane uz privatizaciju tvrtki za cestogradnju. U pritvoru je boravio nekoliko mjeseci, a lani je oslobođen optužbi za nezakonitosti u privatizaciji, ali je i nepravomoćno osuđen na pet godina zatvora zbog pomaganju sinu Marku pri utaji poreza.

Posljednji u nizu je Ivica Todorić, a njegova priča još uvijek je vrlo aktualna. Nekako kao i u slučaju Mercatora, samo u još većim razmjerima, Todorić je Agrokor širio zaduživanjima koja su ga konačno prije nekoliko tjedana stisnula uz zid. Dugovno prikliješten između banaka i dobavljača, vladar hrvatske maloprodaje koji je, poput Miškovića, temelje vlastitog carstva najvećim dijelom izgradio od privatizacijskog betona, Todorić se morao odlučiti između toga da upravljanje Agrokorom preuzme stečajni upravitelj ili posebni konzultanti koje su doveli njegovi vjerovnici. Slamku za spas pružila je hrvatska vlada sa svojim savjetnicima koji su u kratkom roku sastavili nekoliko paragrafa i uobličili ih u zakon koji je državi dao legitimitet da se umiješa.

Iako se situacija u Agrokoru privremeno i donekle stabilizirala, idući tjedni tek će otkriti može li se koncern održati u sadašnjem obliku, hoće li se pribjeći prodaji dijela imovine i kakve će sve to posljedice imati za vlasničke udjele koje drži Ivica Todorić. Uz to, nagađanja o mogućim malverzacijama s financijskim izvještajima, pokažu li revizije da su istinita, mogla bi kumovati otvaranju zračne helikopterske linije Kulmerovi dvori – Remetinec.

Iako nas u ovom trenutku mori želja da se pozovemo na mudrost iz 17. stoljeća i stihove Ivana Gundulića koji tvrdi da 'kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje' i zaključimo kako je Todorića, Jankovića i Miškovića sustigla ta ciklička zakonitost, toj želji ćemo se ipak oduprijeti. Stvarnost je da unatoč padu trojice sekretara balkanske maloprodaje i mogućim ishodima eventualnih i već pokrenutih sudskih postupaka, sva trojica i dalje uživaju povlastice koje im je donijela trgovina. Bili to stambeni dvori, gradonačelničke privilegije ili i dalje pozamašna svotica na računima, Todorić, Janković i Mišković i njihove obitelji i dalje se nalaze blizu centara moći. Do konačne rasprodaje, očito, još nije došlo.