Prema podacima HNB-a, vrhunac kreditnog buma u 'švicarcima' bio je krajem 2008, kada je vrijednost odobrenih kredita u švicarskim francima (CHF) iznosila 39,3 milijarde kuna. U to vrijeme manje od trećine kredita (11,67 milijardi kuna) imalo je 'čvrsto pokriće' u švicarskoj valuti. Za ostatak korišteni su izvori u kunama i eurima, a banke su, kako bi uskladile imovinu i obveze, pokrivale razliku terminskim ugovorima u CHF koje su u pravilu sklapale s bankama majkama.

Na te činjenice upozoravaju profesori Drago Jakovčević i Ivan Lovrinović, smatrajući da su banke dio obveza u CHF pokrile špekulativnim poslovima na terminskim tržištima, a rizik i gubitak na špekulaciji prebacile na građane dužnike.

S druge strane, u HNB-u ne vide ništa sporno u načinu odobravanja kredita u 'švicarcima'. Za njih je jedino bitno to da su banke poštovale regulatorne uvjete odnosno da su uz pomoć terminskih ugovora 'uravnotežile deviznu poziciju'.

'Banke su na posljednji dan 2008. imale zamjetno veću imovinu (dane kredite, dane depozite i dr.) od obveza (primljenih kredita, primljenih depozita i dr.) u švicarskim francima i to u iznosu od 27,7 milijardi kuna. Međutim, u cilju adekvatnog upravljanja rizicima i uravnoteženja devizne pozicije te radi usklađivanja s propisima o ograničavanju izloženosti banaka valutnom riziku i propisima o izdvajanju kapitalnog zahtjeva za izloženost valutnom riziku, banke sklapaju ugovore na terminskom (engl. forward) tržištu valuta, a najčešće je riječ o terminskim ugovorima – forwardima', pojašnjavaju iz HNB-a.

HNB naglašava da domaće banke nisu zaradile na rastu tečaja franka, ali ne otkriva tko je bio s druge strane terminskih ugovora i 'pobrao vrhnje' na razlici tečaja.

Dokaz da su banke svoje devizne pozicije zatvarale s bankama majkama profesori Jakovčević i Lovrinović našli su u publikaciji HNB-a iz 2011. (Bilten o bankama, br. 22, str. 26), u kojoj se navodi da ‘pozicije proizašle iz ugovora sklopljenih s domaćim klijentima banke uglavnom zatvaraju s većinskim stranim vlasnicima (back to back deals)'.

Tek od 2010. banke su počele intenzivnije usklađivati svoje devizne pozicije jačanjem izvora u švicarskom franku. Tako su sredinom 2012. izvori imovine u švicarskom franku (depoziti, primljeni krediti) porasli na 22,4 milijuna kuna, a imovina (odobreni krediti) je smanjena na 31,9 milijardi kuna. U narednim godinama smanjivani su i imovina i obveze s obzirom da nisu odobravani novi krediti, a stari su otplaćivani. Krajem 2014. u opticaju su bile još 22,4 milijarde kuna kredita u 'švicarcima', pokrivenih s 15,8 depozita i primljenih kredita u 'švicarcima'.

Ukoliko se definitivno potvrdi da je odobravanje kredita u 'švicarcima' bio 'vezani posao', odnosno da su banke majke profitirale na razlici tečaja, a domaće banke na kamatama zbog rasta glavnice, te nove činjenice će svakako trebati uzeti u obzir prilikom pronalaženja konačnog rješenja za kredite u 'švicarcima'. Pritom ne treba zaboraviti to da bankama na teret ide i grijeh samovoljnog dizanja kamatnih stopa, zbog kojeg su već pravomoćno osuđene na Trgovačkom sudu.

S druge strane, fer nagodba isto tako treba obuhvatiti troškove koje su banke pretrpjele prošlogodišnjim fiksiranjem kamatne stope i aktualnim fiksiranjem tečaja