Europska unija i Ujedinjeno Kraljevstvo bilježe najbrži pad potrošnje ugljena na svijetu. U 2024. godini ona je smanjena za 23 posto, a proizvodnja električne energije iz njega pala je za gotovo 26 posto. Trend se nastavlja i ove godine, u kojoj se očekuje dodatni pad od oko deset posto, što bi europski kontinent moglo dovesti na povijesni minimum.

Njemačka, koja je desetljećima ovisila o ugljenu, zatvorila je više od polovice svojih termoelektrana i planira potpunu obustavu proizvodnje do kraja desetljeća. Poljska, iako još uvijek energetski ovisna o svojim rudnicima, započela je tranziciju ulaganjem u obnovljive izvore i interkonekcije s europskom mrežom. Pad potrošnje vidljiv je i u Francuskoj, Italiji i Španjolskoj, gdje sve veći udio električne energije dolazi iz sunca i vjetra.

Ugljen i dalje glavni izvor struje u svijetu

Unatoč ambicijama, Europa je 2024. godine pokazala da se globalna potrošnja ugljena nije smanjila – dapače, dosegnula je povijesni vrhunac. Prema podacima koje navodi Handelsblatt, ugljen je lani s udjelom od 34,35 posto i dalje vodeći izvor električne energije u svijetu; u Aziji taj udio iznosi čak 54,4 posto, u Africi 24,5 posto, a u Europi 13,3 posto. U apsolutnim brojkama, 2024. je proizvedeno oko 10.600 TWh električne energije iz ugljena, više nego ikada prije. Međunarodna agencija za energiju (IEA) procjenjuje da će njegova globalna potrošnja ostati na povijesnom vrhuncu iz 2024. do najmanje 2027. godine.

U takvoj slici uloga Europe, pa i Njemačke (koja je 2024. proizvela oko 104 TWh iz ugljena), postaje gotovo simbolična u globalnom kontekstu: EU s oko 269 TWh proizvodnje ugljena čini tek oko 2,5 posto svjetskog outputa. Ako ostatak svijeta ne bude slijedio europski primjer, utjecaj europskog napuštanja ugljena na globalne emisije bit će ograničen.

Kako napuštanje ugljena može imati suprotan učinak?

Potsdamski znanstvenik Ottmar Edenhofer upozorava na paradoks: razvoj obnovljivih izvora u Europi smanjuje potražnju za fosilnim gorivima na tom tržištu, što istodobno snižava cijene ugljena, plina i nafte globalno, pa ti izvori energije 'dođu na red' negdje drugdje.

Dok Europljani određuju cijenu ugljičnog dioksida trgovanjem emisijama, drugi to ne čine.

'Bez svjetske cijene ugljičnog dioksida ne izbacujemo fosilne izvore iz sustava', kaže Edenhofer. Drugim riječima, regionalna klimatska solidarnost može bez koordiniranih mjera voditi do premještanja emisija - tzv. curenja ugljika.

Ekonomist Axel Ockenfels objašnjava psihologiju međunarodne suradnje. 'Kad je riječ o suradnji, egoizam je zarazniji od altruizma. Nacionalni koraci mogu smanjiti poticaj drugim državama da naprave isto, primjerice zato što bi regionalna suzdržanost mogla sniziti međunarodne cijene goriva', smatra on. U praksi to znači da snažan europski zeleni zaokret bez globalne politike (npr. globalnih cijena ugljičnog dioksida) može potaknuti rast potrošnje ugljena u drugim regijama.

Politika i ideologija: Trumpova i kineska kontradikcija

Politički pokreti pojačavaju taj problem. Administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa potiče 'renesansu ugljena': ulažu se stotine milijuna dolara u modernizaciju i produljenje rada termoelektrana, a on u javnim istupima govori o povratku industrijske proizvodnje i 'čistom i lijepom ugljenu'. U isto vrijeme Rusija i druge zemlje šire kapacitete fosilne proizvodnje.

Analitičari drže da američki povratak ugljenu možda neće biti gospodarski održiv jer mnoge termoelektrane nisu financijski konkurentne u odnosu na solarnu i vjetroenergiju. Studije predviđaju značajne troškove produljenja rada starih pogona te rizik da se dodatni troškovi prebace na potrošače. Stoga tržišne realnosti same po sebi mogu ograničiti efekt povratka na ugljen.

S druge strane, Kina vodi dvostruku politiku: istovremeno je najveći svjetski graditelj solarnih i vjetroelektrana (u prvih osam mjeseci ove godine instalirano je 288 GW novih kapaciteta), no i dalje je glavni svjetski graditelj novih termoelektrana. Gotovo polovica svih aktivnih elektrana na ugljen nalazi se naime u Kini. Iz perspektive Pekinga to nije nedosljednost, već strategija energetske sigurnosti koja kombinira obnovljive izvore i kapacitete na ugljen za pokrivanje ogromnog rasta potrošnje.

Manje besmislenih konferencija, više smislenih akcija

Unatoč pariškim ciljevima i serijama UN-ovih klimatskih konferencija (COP), svijet je i dalje na putu prema značajnom porastu temperatura, a procjene UN-a govore o scenariju od oko 2,3–2,8 Celzijevih stupnjeva rasta do kraja stoljeća čak i ako se ispune trenutne obaveze. To podcrtava da nacionalne ambicije same po sebi nisu dovoljne bez operativnih mehanizama za provođenje i širenje mjera.

Ipak, postoji nekoliko potencijalnih izlaza iz ove nesretne situacije:

Koalicije voljnih: umjesto traženja sveopćeg konsenzusa, manji krug država (EU, Kina, Brazil ili drugi) mogao bi dogovoriti obvezujuće mjere, primjerice minimalnu cijenu ugljičnog dioksida ili financijske aranžmane za pomoć zemljama u prelasku s ugljena. To bi moglo poslužiti kao novi poticaj globalnoj transformaciji, no zahtijeva političku volju i mehanizme provjere.

Financiranje gašenja ugljena u zemljama u razvoju: industrijske zemlje mogle bi koristiti fondove i znanje za zamjenu ugljena u trećim zemljama obnovljivim izvorima, čime bi se snizile globalne emisije CO₂ po trošku nižem nego da se sve redukcije pokušaju realizirati unutar već zasićenih gospodarstava.

Korištenje tržišnih instrumenata uz stroge kontrole: proširenje mehanizama poput međunarodnog trgovanja emisijama ili pripisivanje smanjenja emisija u zemljama partnerima nacionalnim klimatskim ciljevima (mehanizmi iz članka 6. Pariškog sporazuma) mogu pomoći, ali sustav mora biti robustan i transparentan da se izbjegnu prevare i 'sumnjivi' projekti.

Europski napori u smanjenju ovisnosti o ugljenu važni su i moralno opravdani, no sami po sebi nisu dovoljni da spase klimu. Dok EU ide prema dekarbonizaciji, globalna strategija mora obuhvatiti i financijske instrumente, koalicije voljnih te snažnije mehanizme za sprječavanje curenja emisija. Bez šire, međunarodno koordinirane politike, poput globalne cijene ugljičnog dioksida ili potpore za zamjenu ugljena u zemljama u razvoju, europsko gašenje proizvodnje ugljena može se paradoksalno obiti o glavu i Europi i svijetu.