APSOLUTNI HIT

Želiš biti bogat i neslavan? Poveži se sa GoGreenom i postani bobičasti voćar

DVN-2016-11-05

DVN-2016-11-05

Izvor: tportal.hr / Autor: Krešimir Dujmović

Ne znam kvalificira li me činjenica da sam maločas pojeo pekarski sendvič s mortadelom za ispisani tekst, ali moram vam ispričati priču o Alanu. Uostalom, kvragu i Irska ako ćeš slagati sendviče i pospremati sobe za soma i pol eura dok te u Hrvatskoj čekaju netaknuti hektari s kojima možeš okrenuti bijesnu lovu ako se dovoljno informiraš i imaš nešto preživjele strasti. Sibirske borovnice, zašto ne?

Iskreno, ne pada mi na pamet baviti se poljoprivredno-poslovnom tematikom, ali sjetio sam se kako mi je netko nedavno pričao o Alanu Slaparu i njegovom projektu GoGreen. Usput je bilo spomenuto da bi čovjek mogao konačno udariti dovoljno impresivnu kontru načinu na koji veletrgovci uništavaju domaće poljodjelnike i brutalno uvoze hranu iz inozemstva.

Bio sam nedavno u Istanbulu. Lepeza turskog voća i povrća je nepregledna. Zreli crveni šipci se koturaju niz ulicu, dinje ispadaju s tački, u najopskurnijem dućanu na dnu slijepe ulice imaju barem deset vrsta paprika na ponudi. Turci ne uvoze ništa. Hranidbeni lanac im se odvija isključivo na domaćem terenu. Alan pak gradi prvu tržnicu domaćih i ekoloških proizvoda na platou pored Avenue Malla u Zagrebu, a uskoro će ih biti još sedam po većim hrvatskim gradovima. Na prvu pomislim, zaboli me. Ali onda sam neki dan svjedočio kupnji deset suhih marelica u Bio&Bio za trideset kuna. Kalifornijskih. Tu netko nije normalan.

Dođem, vidim, ne vjerujem

Serijal u kojem izvještavamo s margina, izvodimo društvene eksperimente, tipkamo ispovijesti nevidljivih ljudi, špijuniramo noćni život metropole. Ukratko, stvari o kojima vam nije palo na pamet da vas zanimaju, a govore glasno i jasno o tome gdje smo i što smo.


Točno na pola puta između organske furke vege hipstera i uvezenog jeftinog voća i povrća velikih supermarketa, koje ima manje okusa od plastične vrećice u koju ih stavljaš, smjestio se GoGreen. Platforma koja će okupiti i okrupniti lokalne proizvođače, povezati ih s potencijalnim kupcima, prodajnim lancima, usmjeriti ih s vremenom na izvoz i gdje neće biti odgode plaćanja kao što je slučaj s našim trgovačkim mastodontima. Alan je razvio aplikaciju koja funkcionira kao burza hrane. Mjesto susreta ponude i potražnje, gdje se cijene formiraju po nekom tržišnom prosjeku, a ne ucjenom i zastrašivanjem. Poput Nestleovih skauta koji šaraju po slavonskim selima i otkupljuju lješnjak za Nutellu po 16 kn / kg i s pričom da nigdje neće proći bolje.

Neću piliti o silnim aspektima kojima se bavi GoGreen. Više me zanimala Alanova životna priča u kojoj saznajem da je čovjek završio faks u Njemačkoj, vratio se u Hrvatsku i ostvario svoje divlje menadžerske snove u Panasonicu. Kaže, imao sam sve. Super ženu, trofejni auto, stan... a onda. Onda ga je zgromio blagi moždani udar i u hipu je izgubio sve. Ostavila ga žena, ostao je bez pola para. Izgubio je posao, izgubio je prijatelje: 'I mislim si u tom trenutku, nešto moram promijeniti. Ovo je bio život u balonu. Ne želim više nikoga uvjeravati da mu treba televizor od 50.000 kuna, jer apsolutno nikome ne treba. Htio sam raditi posao u koji ću vjerovati. I u ovo vjerujem. Hrvatska ima 37 posto obradivih površina koje su netaknute. Istovremeno, zadnji smo od svih zemalja u bližoj i daljoj regiji po izvozu hrane. Bosanci su jači od nas, a država im se raspada. Srbi su 200 godina ispred.'


Alan kaže i ovo: 'Hrvatska nije tržišno zaštitila ni trgovce niti proizvođače. Zadrugarski koncept se ne forsira dovoljno, Hrvatima ne leži timski rad, a u ovako maloj zemlji raditi razjedinjeno – to je propast. Evo, recimo, aroniju su ljudi stihijski posadili, svako radi svoj sok, ima do 5000 litara i ništa od toga nije dovoljno za izvoz ili bilo kakvu ozbiljniju ponudu. Poanta je da svu aroniju stavimo u jedan centar, da proizvedemo jednu bocu s jednom etiketom i da je brendiramo. To ljudi ne razumiju. Kod nas je logika - posadit ću od svega po malo i dovoljno da egzistira na sajmovima. Ne možeš od sajmova živjeti.'

Zbori čovjek da ne smijemo forsirati kulture koje nisu za naše podneblje. Indijanske banane. Ma daj. Fora je u tome može li ta banana postići vrhunsku nutritivnu vrijednost. A ne može. Veli, treba se fokusirati na kulture koje imamo. 2000 tona smokvi se godišnje ne pobere. Deset smokvi u skandinavskim zemljama postižu cijenu od 20 eura. Nije teško zaključiti koji je smisao povezivanja i konsolidiranog izvoza.

Poljoprivreda je nevjerojatno profitabilna. Možeš vratiti investiciju uz prstohvat sreće već u godinu dana. Bobičasto voće je apsolutni hit. Pada mi na pamet poznanik koji se upravo sprema ostaviti posao regionalnog menadžera u uspješnoj francuskoj korporaciji. Od sada će saditi borovnice u Gorskom kotaru, udisati planinski zrak, biti sa svojim klincima. Uopće ne kužim zašto je pola Slavonije emigriralo u smjeru blesavih i rutinskih poslova koji su, ajde, bolje plaćeni, dok su doma mogli pokrenuti opaki biznis i uz lovu osjetiti još i, kako se ono kaže, duševni mir. Ili nisu mogli. Sada je drugačije. Alan zove sve mlade, informatički obrazovane ljude koji pri pogledu na Majku Zemlju vide polje mogućnosti, da mu se jave u GoGreen. Napravit će im ispitivanje tla. Savjetovat će ih s kojom kulturom raditi. Nešto što je deficitarno. Napravit će poslovni plan, stimulirati s raznih strana. Ako si mlađi od 40, dobiješ odmah 50.000 eura kapitala od države. S tobom će potom pripremati projekte za EU fondove. Dat će ti odmah otkupnu cijenu i ugovor. Sve što proizvedeš će uzeti. S obzirom na osam tržnica, neće biti problema s prodajom. Tako da nema šanse da ti se dogodi da posadiš 120 tona lubenica koje onda moraš uzorati, što je nedavna priča iz Slavonije.

Pitam Alana ga zašto nije ostao u Njemačkoj: 'Ma znaš što. Tamo možeš zaraditi lovu i misliš da si bogat, ali zapravo nisi. Pere te nostalgija, nikad nisi do kraja integriran, a i ta lova koju imaš je zapravo prosječna. Hrvatska je izazov. A ja sam tip kojem trebaju izazovi. Ono što sam naučio u Njemačkoj je strast. Strast za posao koji radiš, a koja ide do najmanjeg detalja. TO je ono što Hrvatska nema ili ima premalo.'

Alan. Tip s nekim blagim sjajem u očima. Vidiš da je preživjeli brodolomac i da sve što sada radi radi iz rakursa čovjeka koji je jednom uspio po svakom zamislivom PS-u i skužio da je to na kraju dana – dim. A na spaljenom tlu nema bolje nego posaditi nešto kvalitetno.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!