Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda prvi put se sastalo 17. siječnja 1946. godine u londonskom Church Houseu, sjedištu Anglikanske crkve i mjestu sastanka britanskog parlamenta tijekom Drugog svjetskog rata. Prvo okupljanje država članica Vijeća sigurnosti zbilo se ubrzo nakon osnivanja UN-a i prve sjednice Opće skupštine UN-a, održane nekoliko dana ranije, također u Londonu. Poslije toga, tijekom razdoblja od 1946. do 1951., Vijeće sigurnosti UN-a (VSUN) organiziralo je sjednice u privremenom sjedištu UN-a u Lake Successu u New Yorku te su se prenosile uživo na američkoj televiziji CBS.

Tijekom prve sjednice VSUN je usvojio poslovnik i započeo rad na međunarodnoj kolektivnoj sigurnosti definiranoj Poveljom UN-a, a ona ovlašćuje to vijeće da istraži svaku situaciju koja prijeti međunarodnom miru. Pored toga, VSUN je preuzeo ulogu preporučivanja postupaka za mirno rješavanje spora, pozivanja drugih zemalja članica da potpuno ili djelomično prekine ekonomske odnose, kao i pomorske, zračne, poštanske i radio komunikacije, ili pak da prekine diplomatske odluke te provede svoje odluke vojno ili bilo kojim potrebnim sredstvima.

Također, VSUN preporučuje novog glavnog tajnika Općoj skupštini i nove države za prijem u Ujedinjene narode. Za razliku od drugih tijela UN-a, odluke Vijeća sigurnosti mogu biti pravno obvezujuće za sve države članice, čime ono predstavlja jedinstvenu instituciju globalne vlasti u području sigurnosti.

Nastalo nakon neuspjeha Lige naroda

VSUN je nastao kao odgovor na neuspjeh Lige naroda da spriječi Drugi svjetski rat. Kako bi izbjegli slični propusti u budućnosti, saveznici su tijekom konferencija u Washingtonu 1944. i godinu kasnije u San Franciscu oblikovali sustav u kojem će najveće sile pobjednice Drugog svjetskog rata imati ključnu ulogu u očuvanju mira, pod pretpostavkom da bez njihove suglasnosti nijedan sustav kolektivne sigurnosti ne može funkcionirati. Time je, smatraju pravnici i povjesničari, institucionalizirana realistička logika međunarodnih odnosa unutar normativnog okvira međunarodnog prava.

Od početaka svog osnivanja, VSUN ima 15 članica, od čega pet stalnih – Sjedinjene Države, Rusija, Kina, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska – te deset nestalnih članica koje bira Opća skupština na dvogodišnji mandat prema regionalnom ključu. Stalne članice imaju pravo veta, što znači da mogu blokirati bilo koju suštinsku odluku Vijeća, neovisno o stajalištu ostalih članica. Ovaj privilegij pak odražava odnose moći iz 1945. godine, ali i danas ostaje ključna odrednica VSUN-a.

Prema Poglavljima VI. I VII. Povelje UN-a, VSUN može djelovati u rasponu od diplomatskih preporuka do prisilnih mjera jer njegove ovlasti uključuju utvrđivanje postojanja prijetnje miru, povrede mira ili čina agresije te nametanje ekonomskih, političkih i diplomatskih sankcija. Uz to, VSUN autorizira upotrebu vojne sile i prema potrebi osniva mirovne misije i međunarodne tribunale. Na taj način VSUN može suspendirati suverenitet država u korist međunarodne sigurnosti, što predstavlja jedno od najsnažnijih ograničenja državne autonomije u međunarodnom pravu.

Valja reći da VSUN nije samo tehničko tijelo za upravljanje krizama, nego ključna institucija globalne politike jer njegove odluke oblikuju legitimitet vojnih intervencija, režima sankcija, definicije terorizma i samoobrane, kao i granice dopuštene upotrebe sile. Time Vijeće sigurnosti djeluje kao posrednik između međunarodnog prava i međunarodne moći, institucionalizirajući hijerarhiju u formalno suverenom sustavu država.

Veto kao ključna poluga zaštite geopolitičkih interesa

VSUN je u svojim ranim desetljećima bio uglavnom paraliziran Hladnim ratom između SAD-a i nekadašnjeg Sovjetskog Saveza i njihovih saveznika te je općenito mogao intervenirati samo u nepovezanim sukobima. Značajna iznimka bila je rezolucija VSUN-a iz 1950., kojom se koaliciji prevođenoj SAD-om odobrilo odbijanje sjevernokorejske invazije na Južnu Koreju, a usvojena je u odsutnosti predstavnika iz Moskve. Godine 1956. osnovne su prve mirovne snage UN-a da bi se okončala Sueska kriza, međutim UN nije mogao intervenirati protiv istovremene invazije SSSR-a na Mađarsku nakon revolucije u toj zemlji iste godine.

Hladnoratovske podjele također su paralizirale Odbor vojnog osoblja VSUN-a radi nadzora snaga UN-a i stvaranja vojnih baza UN-a pa je to tijelo nastavilo postojati samo na papiru te je uglavnom napustilo svoj rad sredinom 1950-ih godina. Budući da pravo veta daje stalnim članicama mogućnost zaštite vlastitih geopolitičkih interesa, ta se mogućnost obilato koristi i danas te je i u posthladnoratovskom razdoblju ostala instrument suparništva, osobito u kontekstu ratova u Siriji i Ukrajini. Taj mehanizam ujedno stvara temeljnu napetost jer VSUN istodobno omogućuje suradnju velikih sila, ali blokira djelovanje upravo u situacijama kada su te sile uključene u sukob.

Upravo zbog prava veta stalnih članica, koje često blokiraju odluke radi vlastite koristi, a ne u skladu s općim dobrom, VSUN nema istu moć kao ranije. Takvo stanje stvara paralizu sustava, čemu dodatno doprinose promjene globalne moći, porast nestalnih članica i regionalnih sila, ali i izostanak implementacije odluka, što smanjuje njegov kredibilitet i učinkovitost u rješavanju sukoba. Kako stalni sastav VSUN-a odražava stanje svijeta iz 1945. godine, ne uključujući pritom zemlje poput Indije, Brazila, Njemačke, Japana ili afričkih država, takvo stanje dovodi u pitanje njegovu legitimnost, autoritet, povjerenje i široku zastupljenost.

Vijeće sigurnosti UN-a ostaje središnji stup međunarodnog poretka, ali i njegov najproblematičniji element. Ono odražava temeljnu realnost svjetske politike u kojoj mir ne proizlazi samo iz prava, nego iz ravnoteže moći. Iako je često paraliziran političkim interesima velikih sila, bez VSUN-a bi međunarodni sustav bio znatno nestabilniji jer ne postoji druga institucija s usporedivim legitimitetom i kapacitetom za upravljanje globalnim krizama.