PUTOVANJA goranA baleževićA

Velika priča hodača dobrog srca: I ja sam, poput izbjeglice, živio u neizvjesnosti

  • Autor: Josip Antić
  • Zadnja izmjena 21.10.2017 21:24
  • Objavljeno 21.10.2017 u 21:24
Goran Baležević

Goran Baležević

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Goran Baležević/Privatni arhiv

Doznajte zašto je hodač dobrog srca Goran Blažević, koji je u misiji rušenja predrasuda hodao od Jordana od Hrvatske, uvjeren da je baš ta sporovozna brzina kretanja idealna za stvaranje boljeg svijeta, pa i Hrvatske

Čovjek je čovjeku – suhodač! Tako na pitanje što smo jedno drugom - čovjek, vuk ili možda tek predmet eksploatacije - odgovara Goran Baležević. 

Taj trideset i koju godinu star Umažanin manje zaboravljivoj javnosti poznat je kao momak koji je ponukan izbjegličkom krizom u pet mjeseci prohodao 3300 kilometara od Jordana do Istre. Prije tog puta Goran je već diplomirao hodanje: dva puta je prehodao hodočasničku stazu Camino de Santiago, pješačio je od Umaga do Rima, a između tih velikih hodnji tražio je nove putove po Istri.

Na put koji je počeo na Bliskom istoku krenuo je prvenstveno iz ljudskog i solidarnog nagnuća, simbolično nazvavši to putovanje 'Solidarity Walk 4km/h'.

Jednostavnost života u pješačenju

‘Ljepota hodanja je u povratku prirodnoj brzini čovjeka. U tom usporenom stilu putovanja omogućeno nam je primjećivanje detalja i osvještavanje onoga što jesmo. Učimo cijeniti male stvari i ljepotu koju one nose. Recimo, tijekom pješačenja od Jordana do Hrvatske imao sam samo dvije potrebe: da pojedem nešto i da pronađem skrovište u kojem ću provesti noć. Ta jednostavnost života ostavila je snažan dojam na mene i sigurno me promijenila kao osobu. Tek kad ste svedeni na jednostavno – možete se otvoriti bitnom’, kaže Goran, a ovih dana krenuo je na novo putovanje.

Ovaj put po Hrvatskoj, no automobilom, jer promovira svoju knjigu pod nazivom ‘Svilim’, u kojoj opisuje ono što mu se događalo na putu od Petre, preko Palestine, Izraela, Cipra, Turske, Grčke, Makedonije, Albanije, Crne Gore…

‘Razna prijevozna sredstva imaju svoje brzinske prednosti, ali četiri kilometra na sat, koliko je neka prosječna sporovozna ljudska brzina, idealna su za rušenje predrasuda', kaže Goran, pa tako i onih o izbjeglicama kao ‘drugačijim, sumnjivim i opasnim’, što je tek neka od kvalifikacija koje su se u doba izbjegličke krize čule u hrvatskoj javnosti, a koje su ga šokirale i potaknule na putovanje.

Strah od nepoznatog

‘Primijetio sam tada da većina ljudi u društvu ima negativno mišljenje vezano za izbjegličku tragediju. Na početku sam ulazio u rasprave, ali uskoro sam shvatio da mišljenje, po kojem izbjeglice treba zaustaviti jer dolaze u Europu učiniti nešto loše i da će ulazak milijuna ljudi koji su ostali bez ičega promijeniti sliku Europe kakvu poznajemo, nastaje iz neznanja i zatvorenosti, činjenice da su čitav život proveli u Hrvatskoj’, kaže Goran, ističući kako mu se čini da iza takvih stavova prvenstveno stoji strah od nepoznatog, koji je moguće osjetiti i danas.  

tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Svilim

‘Kad sam se vratio s puta, puno ljudi postavljalo mi je pitanje je li mi se nešto loše dogodilo. Nije mi jasno zašto je baš to pitanje glavno, uz ono - što si jeo tijekom putovanja. U pet mjeseci pješačenja nisam doživio nijednu situaciju u kojoj mi je netko želio učiniti nešto loše. Dogodilo se upravo suprotno - svakodnevno sam susretao ljude koji su mi nesebično pomagali. Među njima su često bile upravo izbjeglice. Susretao sam ih u Jordanu, Turskoj i Grčkoj. Slušanjem njihovih tužnih priča, jasno se stvara prostor stjecanja drugačijeg uvida u tu tragediju’, kaže Goran, dodajući kako je brzo shvatio da se tijekom tih nekoliko mjeseci, koliko je balkanska ruta bila otvorena, oko sudbine tih ljudi okretao velik novac.

Novac se okreće na sve strane

‘Taj se novac okreće i u Jordanu, lažiranjem podataka o broju izbjeglica u toj zemlji. Okretao se i u Turskoj, ilegalnim prebacivanjem u Grčku, a danas - kad mediji praktički i ne pišu o izbjeglicama -  i samom zaštitom te granice i zabranjivanjem prelaska u Grčku. I tamo se okreće veliki novac, preko nevladinih organizacija koje su dužne brinuti se o tim izbjeglicama. Okreće se novac i u Makedoniji, primjerice, za prelazak te države vlakom jedna izbjeglica plaća kartu pet puta skuplju od redovne. Osim toga, primorani su koristiti poseban vagon za izbjeglice u kojem zbog gužve vladaju nehumani uvjeti. Najžalosnije od svega jest to da je željeznica u vlasništvu države i da je sama država profitirala od svega toga’, napominje Goran.

Za sebe kaže da je dobio uvid u stvarno stanje, ali je uvijek bio svjestan ogromne razlike između sebe i izbjeglica. 

  • +3

Putovanja Gorana Baleževića

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Privatna arhiva Gorana Baleževića

Neizvjesnost je bila moj odabir, oni ne biraju

‘I ja sam, poput izbjeglice, tijekom tih pet mjeseci živio u neizvjesnosti oko toga što će mi donijeti taj put. Kad sam u Turskoj vidio prve izbjeglice na ruti, i u njihovim očima naslutio sam tu istu neizvjesnost koju sam i sam osjećao. Ali ta moja neizvjesnost bila je moj odabir, kao hodač - putnik uživao sam u njoj, dok je njima nametnuta. Ja sam tu neizvjesnost mogao prekinuti u bilo kojem trenutku, oni to nažalost ne mogu. Moja je putovnica prelazila svaku granicu dok njihova ne nudi nikakvu mogućnost. Ja sam hodao prema svojoj kući i imao sam jasan cilj. Nažalost, kod njih takav cilj ne postoji’, kaže Goran, ističući kako je njegova želja bila i rušiti predrasude koje zapadni svijet ima prema islamu.

tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Goran Baležević/Privatni arhiv

‘Otprije sam imao iskustva putovanja po muslimanskim zemljama u Sjevernoj Africi i znao sam koliko su tamo ljudi gostoljubivi. Uvjeren sam da je raznolikost ljepota ovog života i svijeta. Želim opisati sliku obitelji Muhameda, prve obitelji koja me ugostila. To nisu nikakvi ekstremisti, nego ljudi koji su me spasili. Pamtim mnoštvo doživljaja s putovanja, situacije u kojima su ljudi pokazali nesebičnost i pružili mi pomoć. Najljepši je zasigurno bio susret s beduinima i prilika da prisustvujem beduinskom vjenčanju. U ljudskom smislu najviše sam naučio od Jordanaca. Oduševila me njihova gostoljubivost i želja da pomognu nepoznatom čovjeku na svom putu. Pokazali su mi da se ne treba bojati stranca niti ga treba doživljavati kao nekoga koga će iskoristiti’, kaže Goran, dodajući kako je promocija knjige zapravo nastavak iste misije.

Sljedeće hodanje donosi priču o drugačijoj Hrvatskoj

‘Turneja s knjigom započela je u Dubrovniku i reakcije su bile odlične. Mislim da ću u nešto više od mjesec dana imati priliku za tridesetak gostovanja po Hrvatskoj i okolnim zemljama te potaknuti promjenu mišljenja. Nadam se da ću sve manje čuti mišljenje: 'Bitno da si se ti vratio i da ti nitko nije učinio ništa nažao u tim divljim zemljama', kojima neki znaju zaključiti naš razgovor', ističe Goran, dodajući kako istodobno pravi planove za novo hodanje.

‘Već nekoliko godina pitam se kako bi bilo prehodati Hrvatsku i pripremiti radijski dokumentarac. Mislim da bi time ljudi dobili priliku čuti priče o drugačijoj Hrvatskoj, o kojoj u medijima nema baš puno priča. Mogućnost hodača da ostvari kontakt s ljudima, siguran sam, otvorit će put i domaćim nevjerojatnim pričama’, kaže Goran.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!