Sve je počelo 14. prosinca 1922., kada je u selu La Rosa u bazenu jezera Maracaibo iz bušotine Los Barrosos-2 erumpirao golemi mlaz nafte 60 metara uvisinu. Bio je to jedan od najproduktivnijih naftnih izvora ikad otkrivenih, ali i velika ekološka katastrofa. Taj trenutak označio je početak pretvaranja Venezuele u svjetsku naftnu silu, piše CNN.

Iako su španjolski istraživači još u 15. stoljeću primijetili da su domoroci koristili naftu za vatru i brtvljenje kanua, stvarni interes stranih kompanija pojavio se tek tijekom Prvog svjetskog rata. Tada su zapadne zemlje, suočene s nestašicom goriva, počele intenzivno tražiti nova nalazišta.

Britansko-nizozemski Shell, preko svoje lokalne podružnice Venezuelan Oil Concessions, godinama je bez većeg uspjeha istraživao područje. Odluka da se napuštena bušotina Los Barrosos-2 produbi pokazala se povijesnom – i nepovratno je promijenila sudbinu zemlje.

Od poljoprivrede do naftnog diva

Do kraja 1920-ih Venezuela se iz agrarne zemlje pretvorila u jednu od vodećih svjetskih proizvođača nafte. Više od stotinu stranih kompanija poslovalo je u zemlji, a Venezuela je postala drugi najveći proizvođač nafte na svijetu, odmah iza SAD-a.

No korist od tog bogatstva u velikoj su mjeri odnosile strane korporacije poput Standard Oila, Shella i Gulfa, koje su praktički preuzele kontrolu nad gospodarstvom zemlje. Nakon smrti diktatora Juana Vicentea Gómeza 1935., novi su vlastodršci pokušali promijeniti pravila igre. Ključna prekretnica bio je Zakon o ugljikovodicima iz 1943., kojim je država prisilila strane kompanije da polovicu profita predaju Venezueli.

Demokracija, OPEC i jačanje države

Venezuela je 1953. postala demokracija i važan saveznik SAD-a u Latinskoj Americi, osobito kao protuteža komunističkoj Kubi. No već 1960. zemlja je bila među osnivačima OPEC-a, čime je stekla znatno veću moć u globalnoj energetskoj politici.

Država je postupno povećavala svoj udio u naftnim prihodima, a 1976. osnovana je državna kompanija PDVSA. Iako su strane kompanije nastavile poslovati kroz zajednička ulaganja, kontrola nad sektorom bila je sve čvršće u rukama države.

Unatoč strateškoj važnosti Venezuele, Washington nije snažno reagirao na 'nacionalizaciju' američkih naftnih interesa – dijelom i zato što je PDVSA platio oko milijardu dolara odštete. No pad cijena nafte 1980-ih, rast duga i nepopularne mjere štednje stvorile su plodno tlo za politički preokret.

Chávez, Maduro i urušavanje sustava

Dolaskom Huga Cháveza na vlast 1999. Venezuela je krenula putem socijalizma. Chávez je nacionalizirao imovinu stranih naftnih kompanija, uključujući ExxonMobil i ConocoPhillips, a PDVSA je postala alat financiranja države i vojske. Iskusni radnici masovno su napuštali sektor, infrastruktura je propadala, a proizvodnja padala.

Nakon Chávezove smrti 2013. vlast je preuzeo Nicolás Maduro. Novi pad cijena nafte 2014. gurnuo je zemlju u duboku ekonomsku krizu obilježenu hiperinflacijom i masovnim iseljavanjem. Međunarodne sankcije, osobito one američke (na snazi od 2005.), dodatno su pogodile naftni sektor. Prva Trumpova administracija 2019. praktički je blokirala izvoz venezuelanske nafte u SAD.

Trumpov povratak i plan za 'američku naftu'

Nakon američke vojne operacije i uhićenja Madura, Donald Trump je otvoreno poručio da je cilj staviti venezuelanski naftni sektor pod američku kontrolu i omogućiti povratak američkih kompanija. Prema procjenama analitičara, obnova infrastrukture mogla bi stajati i do 10 milijardi dolara godišnje, dok PDVSA procjenjuje da bi povratak na vrhunac proizvodnje zahtijevao ulaganja od najmanje 58 milijardi dolara.

Danas Venezuela proizvodi tek nešto više od milijun barela nafte dnevno – manje od trećine količine iz vremena prije Cháveza. Iako SAD u venezuelanskoj teškoj nafti vidi stratešku priliku, put do stabilne obnove bit će dug, skup i politički izuzetno rizičan.