UDAR NA ŽENSKA PRAVA

Tko to zatvara Autonomnu žensku kuću i zbog čega?

17.12.2015 u 07:00

Bionic
Reading

Zbog izostanka sustavnog i trajnog financiranja iz proračuna, bez čega nije moguće održavati program direktne pomoći ženama i djeci koji su preživjeli nasilje, Autonomna ženska kuća Zagreb dočekuje kraj još jedne godine sa zebnjom da će za koji mjesec morati zatvoriti sklonište i savjetovalište te o tome obavijestiti nadležne organizacije i institucije na međunarodnoj razini, upozorila je u razgovoru za tportal izvršna direktorica Autonomne ženske kuće Zagreb Valentina Andrašek. Istovremeno, Ministarstvo socijalne politike i mladih upozorava da sustavno i trajno financiranje već postoji

Kako bi mogla i dalje pružati podršku i pomoć ženama i djeci izloženima fizičkom i psihičkom nasilju u obitelji, kao i drugim oblicima patrijarhalnog nasilja, bez obzira na njihovu nacionalnost, vjeru, bračni status, dob, boju kože, seksualnu orijentaciju ili bilo koju drugu vrstu diskriminacije, Autonomna ženska kuća Zagreb hitno treba pomoć, vape iz te nevladine feminističke organizacije s misijom pružanja podrške i pomoći ženama koje su preživjele nasilje te osnaživanja ženske pozicije u društvu. Jer, promijenilo se mnogo, a opet malo toga otkako je prije četvrt stoljeća Autonomna ženska kuća Zagreb otvorila prvo sklonište za žene koje su preživjele nasilje na području istočne Europe, i to u skvotiranom gradskom prostoru u kojem su prve tri godine 24 sata na dan bez ikakve naknade radile isključivo volonterke i aktivistice, a sve u vrijeme kad se o nasilju nad ženama i djecom nije 'znalo' ni govorilo u našem društvu.

'Rad skloništa i savjetovališta Autonomne ženske kuće Zagreb u prvih 10 godina rada odnosno od 1990. do 2000. financiran je isključivo donacijama sličnih ženskih udruga iz inozemstva. Tek od 2000. različite državne i lokalne institucije (Ministarstvo, Grad i Županija) počele su sufinancirati program kroz natječaje za projekte, a nekoliko godina smo se financirale i iz sredstava Europske unije. No kako se iz fondova EU-a zapravo ne financiraju programi direktnog rada, odnosno pružanja smještaja i direktne pomoći, već je to odgovornost države, gotovo od početka našeg postojanja lobirale smo za to da se za ovaj program osigura sustavno i trajno financiranje', objašnjava za tportal izvršna direktorica Autonomne ženske kuće Zagreb Valentina Andrašek.

'Nakon punih 18 godina lobiranja i pregovaranja 2008. konačno smo potpisale četveroparitetni ugovor s tadašnjim Ministarstvom obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Gradom Zagrebom i Zagrebačkom županijom. Isti ugovor s Ministarstvom, gradovima i županijama u kojima djeluju te godine potpisala su još četiri autonomna ženska skloništa', navodi Andrašek. Prema ugovoru, Ministarstvo se obavezalo osigurati 30 posto godišnjeg proračuna skloništa i savjetovališta, Grad Zagreb 30 posto i Zagrebačka županija također 30 posto, a kuća bi tada prikupila još 10 posto godišnjeg proračuna skloništa i savjetovališta jer ima i druge programe i aktivnosti, a oni nisu uključeni u ovaj proračun i za njih treba pribaviti dodatne financije.

Pismo HEP-u: Čekajte nas šest mjeseci

Međutim ovakav oblik financiranja trajao je samo godinu - već od početka 2010. Zagrebačka županija je smanjila svoj udio za 310.000 kuna, odnosno s 30 posto na 13 posto, a i Ministarstvo je smanjilo, premda značajno manje, svoj udio s 30 posto na 27 posto. Istovremeno, s obzirom na to da već primaju novac iz državnog proračuna, Kući je zabranjeno aplicirati istim programom na natječaje drugih ministarstava i lokalnih institucija, čime je smanjena mogućnost prikupljanja preostalih 30 posto sredstava, koliko im je godišnje nedostajalo. Također, direktno sufinanciranje iz proračuna trajalo je samo dvije godine, a tada je uveden trogodišnji natječaj u Ministarstvu dok su Grad i Županija davali sredstva direktno iz proračuna, navodi Andrašek.

Napominje pritom i da su ponovno potpisali četveroparitetni ugovor kojim su se sve tri instance vlasti obavezale sufinancirati program za vrijeme trajanja Nacionalne strategije za suzbijanje nasilja u obitelji od 2011. do 2016. No Zagrebačka županija je ove godine objavila natječaj i ukinula proračunsko financiranje, a od iduće godine i Grad Zagreb će objaviti natječaj za projekte i programe, što znači da od sporazuma iz 2008. nije ostalo gotovo ništa, konstatira Andrašek.

No 'čak i dok je postojalo kakvo-takvo financiranje iz proračuna, ugovore se obično potpisivalo u ožujku ili travnju za tekuću godinu, a prva sredstva su uplaćivana i kasnije, dakle i u svibnju i u lipnju, što je značilo da smo prvih nekoliko mjeseci svake godine morale raditi bez sredstava. Snalazile smo se tako što smo posuđivale iz drugih projekata, smanjivale plaće i pisale plinari, HEP-u i ostalima da nas čekaju šest mjeseci s plaćanjem i da nam ne naplaćuju kamate', opisuje Andrašek.

Također, Autonomna ženska kuća Zagreb zamjera Ministarstvu socijalne politike i mladih što kao jedan od uvjeta u raspisivanju natječaja zahtjeva licencu, tj. rješenje o ispunjavanju minimalnih uvjeta za pružanje socijalnih usluga. Iz prozvanog Ministarstva za tportal objašnjavaju da Ministarstvo nije osnivač Kuće, ali im putem raspisanoga natječaja nudi financiranje djelatnosti pod uvjetima koji vrijede za sve prijavitelje, a jedan od njih jest posjedovanje Rješenja o minimalnim uvjetima za pružanje socijalnih usluga ili dokaz da je prijavitelj zatražio takvo rješenje, a 'taj je uvjet propisan Zakonom o socijalnoj skrbi i traži se u svim natječajima. Sukladno tome, svaki prijavitelj ga mora imati i niti jedan prijavitelj ne smije biti iznimka'. 

Što će reći međunarodne institucije?

Ipak, ovog puta Kuća smatra kako je najveći problem činjenica da su za čak 130.000 kuna smanjena sredstva koja je moguće dobiti od Ministarstva socijalne politike i mladih, a s obzirom na to da i 'Zagrebačka županija i Grad Zagreb raspisuju natječaj za 2016. tek u 2016., nećemo moći računati ni s kakvim sredstvima za prvih četiri do pet mjeseci. Sredstva se kontinuirano smanjuju već godinama, a rastu troškovi života. To znači da više nećemo moći osigurati rad skloništa i savjetovališta cijelu godinu. Radi se i o tome da, bez obzira na broj žena i djece, program jednako košta. Moramo plaćati najam, režije, osobe koje rade sa ženama i djecom, a sve to košta. Pogotovo nam nije jasno zašto su sredstva toliko smanjena, dakle s maksimalnih 530.000 kuna na 400.000 kuna, kada su ukupna osigurana sredstva jednaka kao i prethodnih godina, dakle 2,1 milijun kuna. Kako se radi o sedam autonomnih ženskih skloništa i savjetovališta, to je zaista smiješan iznos', primjećuje Andrašek.

Iz Ministarstva socijalne politike i mladih podsjećaju da su zbog Uredbe o kriterijima, mjerilima i postupcima financiranja i ugovaranja programa i projekata od interesa za opće dobro koje provode udruge i koja je stupila na snagu ove godine, dužni navesti najmanji i najveći iznos koji se može odobriti za financiranje pojedinog programa. 'S obzirom na to da je ukupan iznos osiguran za financiranje skloništa, a riječ je o 2,1 milijun kuna, određen je relativno prihvatljiv raspon između minimalnog i maksimalnog iznosa. Inače, u posljednjem natječaju koji je objavljen u prosincu 2012. nije bilo ograničenja maksimalnog iznosa. Dosad je Ministarstvo financiralo sedam skloništa putem natječaja, a AŽK Zagreb je na godišnjoj razini dobivala iznos od 525.000,00 kn, dok je preostalih šest skloništa dobivalo znatno manje iznose'. Upravo zbog toga, navode u Ministarstvu, smanjili su maksimalan iznos koji pojedina udruga može potraživati, ali ne i ukupna sredstva koja daju u natječaju. Maksimalni iznos je, dakle, sada određen na 400.000 kuna. 

No, iz Kuće tvrde da će ne bude li hitnog rješenja njihove situacije, 'biti prisiljene zatvoriti sklonište i savjetovalište te o tome obavijestiti nadležne organizacije i institucije na međunarodnoj razini: UN-ovu specijalnu izvjestiteljicu protiv nasilja nad ženama, Odbor ministara Vijeća Europe, UN-ov Odbor za ljudska prava, Europski ženski lobi te druge važne institucije za zaštitu ženskih prava', upozorava izvršna direktorica Kuće. Podsjeća pritom na to da Hrvatsku obavezuje čitav niz konvencija i preporuka na osiguravanje trajnog i sustavnog financiranja skloništa za žene i njihovu djecu, no ona to sustavno odbija učiniti te prepušta ovakve programe natječajnim sredstvima, a bez sustavnog, trajnog financiranja iz proračuna nije moguće održavati program direktne pomoći ženama i djeci koji su preživjeli nasilje.

Opasnost od progresivnog gubljenja ženskih prava 

Ukupno sedam autonomnih ženskih skloništa košta oko 7,5 milijuna kuna godišnje, što je, smatra Andrašek, s obzirom na to koliko su to važni i korisni programi i kolikom broju žena i djece pomognu, zanemariv iznos, čak i u doba recesije. 'Više je riječ o tome da svjedočimo deprivaciji već postignutih ženskih prava na nacionalnoj razini. Sve je više dvostrukog prijavljivanja te policija privodi i žrtvu i počinitelja nasilja pa oboje bivaju kažnjeni, iako govorimo o ovom problemu još od 2011. Žene koje se brane od nasilja, najčešće verbalno, bivaju kažnjene za psihičko nasilje, a počinitelj nasilja za ono fizičko. Postoji tendencija izjednačavanja žrtve i nasilnika, a ona je izuzetno opasna i predstavlja vraćanje u doba prije devedesetih, ali i pogoršanje jer sada imamo zakone koje koristimo da bismo dodatno viktimizirali žene. Tri različita UN-ova odbora su ove godine upozorila hrvatsku Vladu na taj problem. Koliko god da smo postigli u proteklih 25 godina na području zaštite ženskih ljudskih prava, toliko smo sada u opasnosti da ih progresivno izgubimo.'

'Za to što ćemo moći održati program skloništa i savjetovališta u prva dva mjeseca iduće godine možemo zahvaliti isključivo našim donatorima, građankama i građanima koji putem trajnog naloga doniraju svaki mjesec od 20 do 30 kuna, a neki i po 100 kuna, i tako se, budući da ih ima više od 1.000, skupi dodatno sredstava koja omogućuju preživljavanje nekoliko mjeseci. U trenutnoj krizi obratile smo se i nekim privatnim firmama za pomoć, a svi koji žele pomoći mogu to učiniti online putem naše stranice www.azkz.net/donirajte-odmah-online.html', podsjeća Andrašek i upozorava: 'Dugoročno ovakav program ne može i ne smije ovisiti o dobroj volji naših građanki i građana. Kako bismo uistinu riješili problem, potrebno je razumijevanje ljudi na vlasti te osiguranje sigurnog i trajnog financiranja po modelu 30-30-30, kako je 2008. i dogovoreno'.

Međutim, iz Ministarstva upozoravaju da sustavno i trajno financiranje ističemo već postoji jer 'Ministarstvo ima trajne ugovore o pružanju usluga žrtvama obiteljskog nasilja s ukupno 10 pružatelja usluga na području cijele Republike Hrvatske. Uvidom u trenutačno stanje, utvrđeno je da u navedenim ima slobodnih mjesta, a u slučaju da se mjesta popune, Ministarstvo socijalne politike i mladih ima mehanizme da osigura dodatan smještaj u najkraćem roku'.