Nakon što su prošlog i ovog tjedna Poljsku zasuli ruski dronovi, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski ocijenio je da Kremlj ovom provokacijom testira Varšavu i prati kako oružane snage država članica NATO-a djeluju u alarmantnim situacijama na istočnom krilu tog vojnog saveza. Drugi su pak uvjereni da bi Poljska uskoro mogla postati nova meta ruskog predsjednika Vladimira Putina i to preko ruske saveznice Bjelorusije.

Odnos Rusije i Poljske kroz povijest izrazito je složen, često konfliktan i obilježen velikim preokretima, od međusobnog rivalstva i ratova, preko podjela teritorija i okupacija, pa sve do prisilnih savezništava i današnjih napetih odnosa. Donosimo pregled povijesnih odnosa tih dviju država, danas dovedenih na rub još jednog rata.

Stoljeća sukoba i podjela

Rusko-poljske odnose definira duboko ukorijenjeno neprijateljstvo koje proizlazi iz stoljeća sukoba, podjela i podjarmljivanja, a najznačajniji su Poljsko-sovjetski rat, koji je trajao od 1919. do 1921. godine, sovjetska invazija na istočnu Poljsku 1939. godine, kad je zapadni dio te zemlje potpao pod nacistički Treći Reich, te sovjetska dominacija u Poljskoj nakon Drugog svjetskog rata. Unatoč nekim naporima da se uspostave pozitivni odnosi poslije pada Berlinskog zida 1989. i urušavanja Sovjetskog Saveza dvije godine kasnije, nepovjerenje i politička neslaganja između Varšave i Moskve i dalje oblikuju suvremene odnose tih dviju zemalja, pri čemu Poljska često smatra Rusiju neprijateljskom nacijom.

Štoviše, odnosi između poljske i ruske vlade i njihovih građana postali su izrazito neprijateljski otkako su Rusi pokrenuli otvorenu invaziju na Ukrajinu u veljači 2022. godine. Prema anketi provedenoj iste godine, samo dva posto Poljaka pozitivno je gledalo na Rusiju, što je ocijenjeno kao najniži rezultat među ispitanim zemljama diljem svijeta.

Poljsko-ruski odnosi imaju turbulentnu povijest još iz kasnog srednjeg vijeka, kada su knezovi iz Kijevske Rus', prve velike istočnoslavenske države nastale u 9. stoljeću na području današnje Ukrajine, ratovali protiv Pjastovića, dinastije koja je osnovala Poljsku. Njihovo rivalstvo odvijalo se uglavnom zbog prevlasti nad pograničnim područjima poput Galicije i Podlaskog vojvodstva na krajnjem sjeveroistoku današnje Poljske. Tijekom 14. i 15. stoljeća, jačanjem Litve i njezine unije s Poljskom stoljeće kasnije, odnosi s Moskvom dobili su dodatno na rivalstvu jer su obje sile željele staviti sve istočnoslavenske zemlje pod svoju kontrolu.

Posebno turbulentno razdoblje za Poljsku i Rusiju bila je druga polovica 16. stoljeća, kada izbija 25 godina dug Livonski rat, u kojem su se u međuvremenu udruženi Poljaci i Litavci suprotstavili moskovskom caru Ivanu Groznom, a koji je pokušao osvojiti baltičke teritorije poznate po trgovini. Za Ruse je posebno bilo teško tzv. smutno doba i ulazak vojske u Moskvu 1610. godine, kada poljski knez Vladislav IV. Vasa biva izabran za cara, ali ne zauzima prijestolje jer su Rusi dvije godine kasnije ponovno zauzeli grad. Privremena okupacija Moskve početkom 17. stoljeća ostala je trajna rana u ruskom povijesnom pamćenju do te mjere da Putinova Rusija obilježava protjerivanje Poljaka iz Kremlja 1612. kao nacionalni praznik.

Borili se u svim suparničkim vojskama

U stoljeću koje je uslijedilo Rusija je vodila nekoliko ratova protiv Poljsko-Litavske Unije, a nakon Andrusovskog mira iz 1667. Moskva stječe Kijev i istočnu Ukrajinu, čime počinje njezino uzdizanje na račun Poljaka. U međuvremenu Poljska i nadalje slabi načeta unutarnjim sukobima među svojim plemstvom, što je Rusija znala iskoristiti i postati ključna sila koja utječe na njezinu politiku. Krajem 18. stoljeća uslijedila je podjela Poljske između Austrije, Prusije i Rusije te Rusi zauzimaju najveći dio istočne Poljske, Litve, Bjelorusije i Ukrajine. Nakon 1795. i komadanja njezina teritorija, Poljska prestaje postojati kao samostalna država, a ruski car postaje gospodar ogromnih poljskih područja.

Dinamično i prevrtljivo razdoblje za Poljake i Ruse bilo je 19. stoljeće, osobito njegov početak i Napoleonovo doba, kada se poljske legije bore na strani Francuske, nadajući se obnovi svoje države. To se i dogodilo nakon što je francuski vojskovođa 1807. dopustio osnivanje Varšavskog vojvodstva, ali ta je vazalna država Prvog Francuskog Carstva potrajala samo do 1815., kada je Napoleon Bonaparte trajno poražen u bitki kod Waterlooa u današnjoj Belgiji. Poljska je nakon pada Napoleona i Bečkog kongresa 1815. egzistirala kao tzv. Kongresna Poljska te je imala svoju skupštinu, vojsku, ustav, novac, zakone i carinu, ali joj je na čelu bio ruski car koji je istovremeno nosio titulu poljskog kralja. Nakon što se ruski car Nikola I. odbio okruniti za poljskog kralja, ali nastavivši ograničavati slobode stanovništva, poljska skupština je 1831. proglasila da ruski car više nije njihov kralj.

Uslijedila je i pobuna Poljaka koju je Nikola I. ugušio u krvi i potom pripojio čitavu zemlju Rusiji, ukinuvši poljsku skupštinu i vojsku. Ruski car bio je nemilosrdan prema Poljacima te je započeo agresivnu rusifikaciju koja je uključivala zabranu poljskog jezika u javnom životu i školstvu, a nesmiljeno je proganjao i tamošnje intelektualce te je konfiscirao imovinu plemstvu. Ukratko, Poljska je bila svedena na rusku provinciju sve do Prvog svjetskog rata, kada njezin teritorij zauzimaju austro-ugarske i njemačke snage, čime Kongresna Poljska prestaje postojati.

Do izbijanja Prvog svjetskog rata većina poljskih teritorija nalazila se u Rusiji, ali su ih Berlin i Beč uspjeli okupirati. Poljaci su se pritom borili na brojnim bojišnicama, služeći u svim sudionicama Velikog rata na istoku Europe. Primjerice, Poljaci iz Galicije borili su se na austro-ugarskoj strani, a oni iz nekadašnje Pruske na strani Nijemaca, dok su oni iz dijelova pod Rusijom bili u njezinoj vojsci, premda su mnogi iz svih dijelova Poljske podržavali ruske napore u Prvom svjetskom ratu.

Poniženi boljševici zatražili primirje

Zahvaljujući ishodu Prvog svjetskog rata i propasti triju carstava (Njemačkog i Ruskog Carstva te Austro-Ugarske Monarhije), Poljska je ponovno postala neovisna država 1918. godine nakon potpisivanja mirovnog ugovora u Brest-Litovsku. No kako je uspjela povratiti svoj teritorij, izbio je Poljsko-sovjetski rat te se od proljeća 1919. do jeseni 1920. godine vodio između obnovljene poljske države, tzv. Druge republike, na jednoj te boljševičkih država na čelu sa sovjetskom Rusijom na drugoj strani.

Uzrok ratu bila je borba za kontrolu nad zapadnim dijelovima nekadašnjeg Ruskog Carstva nakon revolucije 1917. godine, odnosno nad krajnjim sjeveroistočnim dijelovima Austro-Ugarske, nestale nakon poraza u Velikom ratu. Rusi pak taj rat ocjenjuju kao proširenu cjelinu Ruskog građanskog rata i nastojanja različitih država i frakcija da se uništi novostvoreni boljševički režim. Sukobi su završeni u listopadu 1920. godine, nakon što su Sovjeti izgubivši bitku na Njemenu ponudili primirje, a formalno su okončani Sporazumom u Rigi, kojim su poljske granice pomaknute daleko na istok, a sadržavale su velike dijelove današnje Bjelorusije i Ukrajine. Povjesničari se slažu da je taj rat učinio Poljsku regionalnom silom u međuratnom razdoblju, a njegovi rezultati značajno su doprinijeli izbijanju Drugog svjetskog rata.

Taj sukob, po broju žrtava najkrvaviji u povijesti čovječanstva, ostao je posebno bolna točka za Poljake. Nakon što su Adolf Hitler i Josif Staljin potpisali Pakt Molotov-Ribbentrop, Poljska njime biva podijeljena između Trećeg Reicha i Sovjetskog Saveza. Sovjeti su provodili represiju i masovno su deportirali Poljake u Sibir, a čak 22.000 poljskih časnika ubijeno je 1940. metkom u potiljak u masakru u Katinskoj šumi. Nacisti su na zapadu Poljske provodili sličan teror, a posebno su im na meti bili poljski Židovi te intelektualci i svećenici iz redova Poljaka te je broj žrtava rastao kako su snage Wehrmacha i SS-a u lipnju 1941. dublje prodirale kroz Poljsku prema Rusiji. Prema mišljenju nacista, Poljaci su trebali u potpunosti nestati.

Nakon njemačke okupacije brojni su Poljaci pružili otpor nacistima. Domovinska vojska (Armia Krajowa), prozapadna poljska organizacija otpora, nanijela im je velike gubitke i podigla Varšavski ustanak, tempirajući ga za trenutak u kojem se sovjetska Crvena armija približavala glavnom gradu Poljske. No tenkovi Crvene armije zaustavili su se na obalama Visle, a njihove posade su zbog Staljinove naredbe samo promatrale kako Nijemci sravnjuju Varšavu sa zemljom. Tek kada su nacisti uništili 90 posto Varšave i pobili više od 250.000 civila, među kojima su bili oni koje je on smatrao političkom konkurencijom kada rat završi, mnogobrojna Crvena armija krenula je preko Varšave do Berlina.

Sovjetska čizma i nastavak tisućljetnog neprijateljstva

Drugi svjetski rat iznjedrio je novu katastrofu za Poljsku. Na konferenciji u Jalti 1945. Sjedinjene Američke Države, Sovjetski Savez i Velika Britanija postigle su sporazum prema kojem će Moskvi pripasti oko 40 posto predratnog teritorija Poljske, a koju je Staljin okupirao 1939. godine, sukladno Paktu Ribbentrop-Molotov. Poljska je kao naknadu dobila većinu predratnih istočnih teritorija Njemačke, a koje je prethodno izgubila. Kako su ta područja uglavnom naseljavali Nijemci, njih čak 11 milijuna bilo je prisiljeno preseliti se u poslijeratnu Zapadnu i Istočnu Njemačku.

Za vrijeme Hladnog rata Poljska je unutar Varšavskog pakta bila pod snažnom sovjetskom kontrolom te je svaka pobuna Poljaka relativno brzo i uspješno ugušena uz podršku lokalne Komunističke partije. Stoga je lako zaključiti da je poljski narod doživljavao Sovjetski Savez više kao okupatora nego saveznika. Poljsko-ruski odnosi ušli su u novu fazu nakon pada komunizma 1989. godine te politika sovjetskog čelnika Mihaila Gorbačova i kasnije ruskog predsjednika Borisa Jeljcina. Međutim Poljska se snažno opredijelila za Zapad pa 1999. ulazi u NATO, a pet godina poslije i u Europsku uniju, jasno se pozicionirajući protiv ruskog utjecaja. Time Rusija gubi svoj dugogodišnji utjecaj u srednjoj Europi.

Odnosi između Varšava i Moskve znatno su se pogoršali nakon što je Rusija izvršila invaziju na Gruziju 2008. godine, a kasnije i zbog ruske aneksije Krima 2014. te posebno ruske invazije na Ukrajinu osam godina kasnije. Treba podsjetiti da je tijekom Rusko-gruzijskog rata poljski predsjednik Lech Kaczyński, koji je poginuo u zračnoj katastrofi u Smolensku na ruskom teritoriju u travnju 2010., izrekao 'geopolitičko proročanstvo' u vezi s agresivnom politikom Putinove Rusije. Kaczyński je, naime, tvrdio da je Gruzija prva žrtva, ali da bi se kasnije ruski tenkovi mogli pojaviti, redom, u Ukrajini, baltičkim državama i konačno u Poljskoj. Nužno je i istaknuti to da pitanje smolenske katastrofe ostaje jedan od najvažnijih problema poljsko-ruskih odnosa jer velik broj Poljaka smatra da iza nje stoji Putin.

Nakon što je Rusija anektirala Krim, a potom i otvoreno napala Ukrajinu, Poljska je postala glavni protivnik ruske politike u regiji. Svjesna toga da Putin ne namjerava doskora zaustaviti agresiju na Ukrajinu jer u njoj vidi svoju šansu za političkim preživljavanjem, Poljska se etablirala kao ključna podrška Ukrajini i njezina vjerna saveznica. Uz to, nakon ruske agresije postala je ključna baza za zapadnu vojnu pomoć Kijevu, a zagovara i najoštrije sankcije prema zemlji s kojom se nakon gotovo tisuću godina zajedničke povijesti ponovno nalazi u sukobu.