Iran kakav je svijet poznavao više ne postoji. Nakon američko-izraelskih napada u veljači, u kojima je ubijen vrhovni vođa Ali Hamenei, vlast je prešla u ruke njegova sina Mojtabe Hameneija i kruga tvrdolinijaša koji su preživjeli prve udare.

Takvu ocjenu iznosi bivši analitičar CIA-e Cole Bucy, koji je 2015. i 2016. bio direktor za Iran u američkom Vijeću za nacionalnu sigurnost.

U opsežnoj analizi upozorava da Bijela kuća i dalje pokušava razumjeti ponašanje iranskog vodstva polazeći od pretpostavki koje su vrijedile prije rata. Prema Bucyju, upravo je to jedan od glavnih razloga zbog kojih Washington, unatoč velikoj vojnoj nadmoći, ne uspijeva pronaći izlaz iz sukoba.

Novi Teheran više ne razmišlja kao stari

Bucy smatra da je smrt Alija Hameneija iz temelja promijenila način na koji iranski čelnici procjenjuju prijetnje i donose odluke.

Mojtaba Hamenei, čiji su otac, supruga i drugi članovi obitelji poginuli u istom napadu u kojem je i sam ranjen, sada predvodi režim čiji su najutjecajniji ljudi osobno iskusili razorne posljedice rata.

Američka administracija, prema autorovoj analizi, očekivala je da će sukob trajati samo nekoliko tjedana. Međutim Islamska Republika pokazala se otpornijom nego što su Washington i Izrael predviđali.

Bucy tvrdi da je političko težište u Teheranu pomaknuto prema vojnim tvrdolinijašima, koji su spremniji na eskalaciju nego što je bio pokojni vrhovni vođa.

Dok je Ali Hamenei u prethodnim krizama često birao strateško strpljenje i prihvaćao primirja kako bi sačuvao režim, njegovi nasljednici mogli su izvući drukčiju pouku: suzdržanost ih nije zaštitila od napada.

'Mrtvaci koji hodaju'

Jedna od najvažnijih promjena, prema Bucyju, odnosi se na osjećaj osobne ugroženosti među preživjelim iranskim dužnosnicima. Nakon napada usmjerenih na sam vrh države oni vjerojatno vjeruju da ih SAD i Izrael namjeravaju eliminirati bez obzira na eventualni prekid vatre.

Takav način razmišljanja autor opisuje izrazom 'mrtvaci koji hodaju'.

Ako iranski čelnici vjeruju da će prije ili poslije ponovno biti napadnuti, prijetnje dodatnim bombardiranjem gube dio svoje odvraćajuće snage.

Bucy naglašava da to ne znači da iransko vodstvo želi vlastitu propast. Naprotiv, cilj mu je preživjeti, ali smatra da to može postići samo ako protivnicima nametne dovoljno visoku cijenu budućih napada.

Zato se, prema njegovoj procjeni, Teheran sve manje oslanja na diplomatska obećanja, a sve više na stvarne strateške ustupke koje može dobiti od Washingtona.

Hormuški tjesnac postao je ključno iransko oružje

Jedna od najvažnijih poluga iranskog pritiska jest Hormuški tjesnac, strateški pomorski prolaz kroz koji se odvija velik dio svjetske trgovine energentima. Prije rata Iran je izbjegavao zatvaranje tjesnaca jer je strahovao da bi takav potez izazvao američki vojni odgovor.

No nakon što su SAD i Izrael već pokrenuli napade, taj se izračun promijenio. Bucy smatra da je Teheran zaključio kako više nema mnogo razloga za suzdržavanje.

Američka vojska posljednjih je mjeseci uspjela djelomično obnoviti pomorski promet zahvaljujući pratnji tankera, uklanjanju mina i napadima na iranske vojne položaje.

Ipak, iranski napadi na tankere početkom listopada ponovno su smanjili promet i povećali troškove prijevoza. Prema autorovoj procjeni, Teheran računa na to da američka vojska neće moći neograničeno održavati tako zahtjevne operacije.

Iran pritom ne mora potpuno zatvoriti tjesnac da bi izazvao ozbiljne gospodarske posljedice. Dovoljno je održavati razinu prijetnje koja povećava troškove osiguranja, prijevoza i opskrbe energentima.

Teheran vjeruje da može izdržati dulje od Washingtona

Bucy upozorava da iransko vodstvo računa i na dugotrajno gospodarsko iscrpljivanje protivnika. Američke sankcije i blokada teško pogađaju iransko gospodarstvo, a stanovništvo se suočava s nestašicama i padom vrijednosti nacionalne valute.

No režim, smatra autor, ne vjeruje da će gospodarska kriza automatski izazvati njegov slom.

Iranski dužnosnici pritom se pozivaju na iskustvo rata s Irakom tijekom 1980-ih, kada je zemlja pretrpjela goleme ljudske i gospodarske gubitke. Bucy ističe da režim ima iskustva u održavanju gospodarstva pod sankcijama i pronalaženju alternativnih trgovačkih pravaca.

Posebnu ulogu u tome imaju Rusija i Kina.

Prema izvještajima koje navodi, Moskva i Peking Iranu su pružali različite oblike vojne i gospodarske pomoći, uključujući komponente za rakete i dronove te opskrbu streljivom.

Iran računa da obje sile imaju interes u slabljenju američkog utjecaja na Bliskom istoku.

Najopasniji scenarij: Iran s nuklearnim oružjem

Jedno od najozbiljnijih upozorenja bivšeg analitičara CIA-e odnosi se na mogućnost da iransko vodstvo promijeni dosadašnji pristup nuklearnom programu.

Bucy smatra da bi tvrdolinijaši mogli zaključiti kako su ranija ograničenja nuklearnih ambicija samo ohrabrila njihove protivnike. Pritom bi mogli uspoređivati položaj Irana s onim Sjeverne Koreje, koja posjeduje nuklearno oružje i prema kojoj Washington vodi drukčiju politiku.

Prema toj logici, iranski režim mogao bi zaključiti da je upravo nuklearno odvraćanje najbolja zaštita od budućih pokušaja njegove promjene.

Bucy upozorava da bi Iran, nakon završetka rata, mogao intenzivno obnavljati raketne i bespilotne kapacitete, jačati regionalne saveznike i ponovno razmotriti razvoj nuklearnog oružja.

Zašto Teheran ne vjeruje američkim ponudama?

Iransko nepovjerenje prema Washingtonu, prema Bucyju, dodatno je produbljeno činjenicom da su američko-izraelski napadi u protekle dvije godine pokretani i u razdobljima diplomatskih pregovora.

Iranski tvrdolinijaši zbog toga američke mirovne inicijative promatraju sa sumnjom, smatrajući da bi pregovori mogli poslužiti kao priprema za nove vojne operacije.

Autor podsjeća i na lipanjski memorandum o razumijevanju, koji je Teheranu trebao pružiti određena sigurnosna jamstva, priznati njegovu ulogu u upravljanju Hormuškim tjesnacem zajedno s Omanom te omogućiti ublažavanje sankcija.

Iranska strana kasnije je optužila Washington za izbjegavanje preuzetih obveza. Zbog toga Bucy smatra da Teheran više neće pristati na jednostavno primirje koje bi samo vratilo stanje na ono prije rata.

Iran sada traži dugoročna i opipljiva jamstva da se napadi neće ponoviti.

Washington pred neugodnim izborom

Prema Bucyjevoj analizi, Sjedinjene Države našle su se u strateškoj zamci.

Američka vojska pokazala je veliku operativnu sposobnost, ali vojni uspjesi nisu ostvarili glavni politički cilj – prisiliti Iran na prihvaćanje američkih uvjeta. Washington se sada suočava s dvije mogućnosti.

Prva je dodatna eskalacija, koja bi mogla uključivati još intenzivnije napade i veće gospodarske, vojne i političke troškove.

Druga je prihvaćanje diplomatskog rješenja koje bi za SAD bilo znatno nepovoljnije od onoga što je mogao postići prije početka rata.

Bucy predlaže razmatranje šireg regionalnog sigurnosnog sporazuma u kojem bi, uz SAD i Iran, sudjelovale bliskoistočne države te eventualno europski i azijski partneri.

Takav okvir mogao bi uključivati međunarodni nadzor primirja, sigurnosna jamstva i određeno smanjenje američke vojne prisutnosti u regiji.

No autor upozorava da bi čak i takav sporazum ostavio Islamsku Republiku na vlasti, s mogućnošću da postupno obnovi vojne kapacitete.

Rat koji bi mogao završiti drukčije nego što je Washington očekivao

Bucy zaključuje da je temeljni američki problem pogrešno razumijevanje promjene koja se dogodila u iranskom vodstvu.

Prema njegovoj procjeni, Bijela kuća još očekuje da će gospodarski pritisak i vojna nadmoć prisiliti Teheran na povratak staroj politici kompromisa.

No novo iransko vodstvo, uvjereno da se bori za vlastiti opstanak, spremno je prihvatiti znatno veće troškove sukoba.

Bivši analitičar CIA-e zato upozorava da bi nastavak dosadašnje američke strategije mogao dodatno povećati rizik regionalne katastrofe.

Njegova je glavna poruka da Washington mora početi pregovarati s Iranom kakav je nastao nakon rata, a ne s državom kakva je postojala prije njega.

U suprotnom, SAD bi se mogao suočiti s dugotrajnim sukobom protiv protivnika koji, unatoč golemoj vojnoj šteti, vjeruje da nema drugog izbora nego nastaviti borbu.