Suđenje nacističkim glavešinama vodio je Međunarodni vojni sud, a osnovale su ga četiri pobjedničke sile – Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Sovjetski Savez i Francuska – te su definirale pravila, optužnice i kazne.

Na optuženičkoj klupi na glavnom procesu našla su se 24 visokorangirana nacistička dužnosnika, među kojima Hermann Göring, jedan od osnivača Gestapa, zapovjednik ratnog zrakoplovstva i drugi čovjek Trećeg Reicha, potom ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop, šef Vrhovnog stožera Wehrmachta Wilhelm Keitel, ministar naoružanja Albert Speer i drugi.

Sud je utvrdio četiri kategorije zločina, među kojima je temeljna ona koja ukazuje na počinjenje zločina protiv mira planiranjem i započinjanjem agresivnog rata. Slijedi kazneno djelo ratnog zločina, odnosno kršenja ratnih pravila ubojstvima ratnih zarobljenika, mučenjem i pljačkom, te zločin protiv čovječnosti, a on obuhvaća masovna ubojstva, deportacije i genocid. Sud je prepoznao i zavjeru radi počinjenja zločina te njihova preciznijeg planiranja i organizacije.

Izbor lokacije

Premda je sjedište Međunarodnog vojnog suda bilo u Berlinu, za suđenje je izabran Nürnberg zbog simboličnih i praktičnih razloga. Taj grad na sjeveru Bavarske odabran je zato što je bio simbol nacističke moći i mjesto održavanja velikih nacističkih skupova. Uz to, imao je sudnicu i zatvor koji nisu uništeni tijekom rata, a na izbor su utjecali i Amerikanci jer se Nürnberg nalazio u njihovoj okupacijskoj zoni.

Smještaj optuženika u luksemburškim toplicama

Prije nego što su okupljeni prije početka suđenja, optuženici su bili smješteni u hotelu Palace u luksemburškim toplicama Mondorf-les-Bains. Ipak, nisu bili u luksuzu jer je hotelski namještaj zamijenjen vojničkim krevetima.

Hotel je noću bio jarko osvijetljen i okružen bodljikavom žicom, a čuvali su ga stražari s psima. Zatvorenicima je bio dopušten kontakt s odvjetnicima koji bi ih zastupali na suđenju, iako im nije bila zajamčena pravna pomoć kada ih je ispitivalo vojno osoblje.

Sunčane naočale za optuženike

Fotografije i arhivski videozapisi sa suđenja prikazuju pojedine optuženike kako nose sunčane naočale, a razlog za to je bila rasvjeta u sudnici. Boris Polevoj, posebni sudski izvjestitelj moskovskog lista Pravda, opisao ju je kao 'blijedo, ravno, nekako bezlično i opresivno svjetlo, u kojem sve poprima zelenkastu smrtonosnu nijansu'.

U svojim zapisima sa suđenja spomenuo je da je zapovjednik zatvora, američki pukovnik Burton Andrus, rekao novinarima: 'Pobrinut ću se da nitko od njih nikada ne vidi sunce.' Umjetno svjetlo mnogima je stvaralo bol u očima pa su optuženici ponekad nosili tamne naočale.

IBM-ovo prevodilačko rješenje

Za potrebe prevođenja u stvarnom vremenu, preteču modernog prevođenja putem slušalica, razvijen je poseban sustav iza kojeg je stajala američka tvrtka IBM. Ova tehnologija, temeljena na sličnom sustavu koji je IBM razvio za Ligu naroda, omogućila je prevođenje izrečenog tijekom sudskog postupka u stvarnom vremenu putem mikrofona i slušalica.

Sustav je omogućavao prevođenje s engleskog, francuskog, ruskog i njemačkog jezika, a na njemu je radio Leon Dostert, američki znanstvenik francuskog porijekla i pukovnik američke vojske. Ostavši siroče prije izbijanja Prvog svjetskog rata, Dostert je bio jako popularan među američkim trupama u Francuskoj, za koje je radio u tolikoj mjeri da je nekoliko njih sponzoriralo njegovo kasnije obrazovanje u Sjedinjenim Državama.

Propitkivanje licemjerja

Pojedini povjesničari i pravni stručnjaci ukazuju na to da je u nekim optužbama postojala određena razina licemjerja, što se pokazalo zabrinjavajućim za pojedine tužitelje, suce i dopisnike koji su pratili suđenje. Njemački admiral Karl Dönitz, koji je zapovijedao njemačkom flotom podmornica tijekom većeg dijela rata i kojeg je Hitler proglasio posljednjim vođom nacističke Njemačke, optužen je, između ostalog, za provođenje neograničenog podmorničkog ratovanja i kršenje ratnih pravila. No u prosincu 1941. godine, neposredno nakon Pearl Harbora, i američkim podmornicama izdana je naredba za provođenje neograničenog podmorničkog ratovanja protiv Japana.

Harlan Fiske Stone, predsjednik Vrhovnog suda Sjedinjenih Država, smatrao je da je Nürnberški proces primjer osvete pobjednika, a ne međunarodne pravde, te je izrazio mišljenje da je pun nedosljednosti. Primjerice, njemačko vrhovno zapovjedništvo koje je planiralo i izvršilo invaziju na Poljsku 1939. godine proglašeno je krivim za zločine protiv čovječnosti, a sovjetski generali koji su učinili isto, urotivši se s Nijemcima prije napada na Poljsku, nisu optuženi ni za kakve zločine.

Prkos optuženika

Neki od optuženika otvoreno su prkosili tijekom prvih dana suđenja, a osobito je Hermann Göring dovodio u pitanje autoritet i metode suda, što je učinilo još nekoliko optuženika preko svojih odvjetnika. Inače, od 24 optuženika na prvom Nürnberškom procesu, dvanaest ih je osuđeno na smrt. Samo trojica su oslobođena.

Tužiteljstvo je odustalo od podizanja optužnice protiv dvojice, a optužbe protiv admirala Dönitza izmijenjene su nakon što je američki admiral Chester Nimitz dao pisani iskaz da je američka mornarica počinila isti 'zločin'. Dönitz je osuđen na deset godina zatvora.

Dokumentirani dokazi

Suđenje glavnim nacističkim ratnim zločincima, koje se odvijalo do listopada 1946. godine, bilo je revolucionarno jer je koristilo opsežno dokumentirane dokaze, a i prvi put su kao dokazi prikazivani filmovi i fotografije. Uz to, optuženicima je osiguravalo odvjetnike i obranu, ali je i dalo pravnu definiciju genocida.

Zvijezde u sudnici

Novinarima i javnosti bio je zabranjen pristup zatvorenim sjednicama, a osmišljen je sustav koji je pružao neke informacije o onome što se događalo u sudnici. Polevoj se prisjetio alarma koji bi oglašavao da se nešto važno dogodilo. 'Ako bi se događalo nešto posebno značajno, tada bi se oglasio dvostruki signal. A ako bi se dogodilo nešto senzacionalno, alarm bi se oglasio tri puta', stoji u njegovim zapisima.

Valja napomenuti da je među novinarima koji su izvještavali o Nürnberškom procesu s galerije, smještene odmah ispod stropa, bile i značajne osobe poput pisca Johna dos Passosa, budućeg njemačkog kancelara Willyja Brandta i Waltera Cronkitea, vjerojatno najpoznatijeg američkog novinara u povijesti.

Sovjetski tužitelj upucao Göringa! Fake news!

Američke vojne novine Stars and Stripes objavile su u travnju 1946. godine izvješće sa suđenja u kojem se navodi da se sovjetski tužitelj Roman Rudenko toliko razbjesnio na Göringa na jednoj od sjednica da je izvukao službeno oružje i upucao bivšeg Reichsmarschalla.

Novine su naknadno objavile demanti, pojasnivši da je dopisnik pogrešno protumačio frazu 'upucati'.

Sovjetska prevoditeljica u Göringovu naručju

Tijekom jedne od rasprava, 24-godišnja sovjetska prevoditeljica Tatjana Stupnikova žurila je na svoje mjesto u sudnici. Dok je trčala hodnikom, slučajno se poskliznula i zamalo pala. 'Kad sam se pribrala i pogledala svog spasitelja, suočila sam se s nasmiješenim licem Hermanna Göringa tik pored sebe. Uspio mi je šapnuti na uho: 'Vorsicht, mein Kind!' (Pazi, dijete moje!)', prepričala je Stupnikova u svojim memoarima. Kad je ušla u sudnicu, prišao joj je francuski dopisnik i rekao na njemačkom: 'Bili ste posljednja žena koju će Göring držati u naručju.'

Nužno je istaknuti da je Nürnberški proces od povijesne važnosti jer se dotad ratni zločini nisu kažnjavali na globalnoj razini. Pored toga, taj je proces doveo do osnutka Međunarodnog kaznenog suda (ICC), razvoja Konvencije o genocidu, Ženevskih konvencija o ratnom pravu i univerzalnog koncepta zločina protiv čovječnosti. Također, detaljno je dokumentirao zločine nacističkog režima, stvorivši arhivu ključnu za razumijevanje Holokausta i brojnih ratnih zločina što su uslijedili.