Najteže je započeti priču. Tko, gdje, kud, zašto, kako – format džepnog romana prije nego je put uopće i započeo. Od same ideje koja se, kako s neobičnim idejama inače i biva, pojavila niotkud pa do realizacije nije prošlo puno. Evolutivni skok od Limexovog bicikla pa do nekog, za naše prilike solidnijeg modela uz nekoliko biciklijada srednjeg dometa koje služe kao test izdržljivosti, ali i mamac pomicanju vlastitih horizonta i mogućnosti dovele su nas do titule biciklista rekreativaca.

Kada se takvi odluče na put do Poljske da pogledaju Europsko nogometno prvenstvo, spremni da doživljaje uz put podjele s čitateljima, nastaje materijal za putopis. Dakako da svega ovoga ne bi bilo bez bezrezervne potpore naših najbližih, rodbine, prijatelja, poznanika, naših sugrađana. Ovakve su odluke dobra prilika da se vidi 'kako tko diše', a vjetar u leđa koji smo dobili što verbalno što materijalno tjera nas i na uzbrdici, kojih, ne biste vjerovali, ima već i u Mađarskoj. I stvarno, iznenađuje koliko se ljudi javilo i došlo na ispraćaj ispred donjomiholjačkih dvoraca, veliko hvala svima!

Kad smo kod biciklizma i Donjeg Miholjca sjećate se vi i prve hrvatske tvornice bicikala, a mi ne možemo ne spomenuti biciklistički klub koji već nekoliko godina uspješno organizira 'Tour the Slavonija', redom osvaja titule u regionalnoj biciklističkoj ligi, dečke koji su sami napravili kilometre šumskih staza… Iako nismo članovi kluba, oni su nas moralno ali i fizički pogurali na samom startu (uspon preko prvog brda je najteži), na čemu svesrdno zahvaljujemo.

Most preko Drave i žig u putovnici na šengenskoj granici, pa preko Dravaszabolcsa do Harkanja. Prvi je u bugarskim analima 2. svjetskog rata poznat kao mali Staljingrad iz epizode o 'Dravskoj epopeji', a nama koji smo krajem osamdesetih i devedesetih odrastali uz vajkrem, parizere i kolbasz, kao gastronomska šoping meka. Kupanje na harkanjskim bazenima, uz langošice i neizostavni hoszulepesz samo kao crtica i podsjetnik da uskoro dolazi ljeto.

Pečuh kao prva baza. Grad čiju su povijest obilježili različiti narodi, s pravom nosi epitet europske prijestolnice kulture za 2011. godinu. Multikulturalizam je stil života, i danas i od uvijek. Hrvatska zajednica nije tako brojna kao nekada, ali je dobro organizirana i vidljiva. Na jednom mjestu postoji vrtić, osnovna škola i gimnazija na hrvatskom jeziku. U Pečuhu djeluje Hrvatsko kazalište, znanstveni zavod, izlazi Hrvatski glasnik. Od Ivana Česmičkog, preko Miroslava Krleže do današnjih dana, mnogi su poznati Hrvati ovdje ostavili svoj trag koji je i danas vidljiv.

Od ljudi koje smo sreli u samom gradu saznali za običaj da crkve zvone u podne javlja se nakon što je Janoš Hunjadi (u narodnoj pjesmi poznatiji kao Sibinjanin Janko) porazio Turke pod Beogradom. Naši iznimno srdačni i gostoljubivi domaćini u mjestu Salanta zaslužuju da se spomene kako im je kćer prošla kroz gore spomenuti obrazac školovanja – sadašnjeg dečka iz Hrvatske, upoznala je na kupanju na rijeci Dravi. Zajednički EU prekogranični projekt suradnje s punim pravom nosi naslov 'Gdje rijeke spajaju'. Naravno da je sve bilo lakše uz fiš, ako je riba ujutro plivala u vodi, pa u kotliću, pa u vinu, uz neizostavno cigansko pečenje i mađarice (kolače). Pečuh, nekada grad ugljenokopa i urana, a sada europski grad kulture utonuo je u san. A mi s njim, nakon što smo mačku koja hrče iznijeli na terasu.

Putopis i fotografije donosi Nokia Lumia