Nova 2026. godina je službeno krenula, a iako je novogodišnje slavlje iza nas, ponekad razmišljanja o greškama, (ne)uspjesima, iskustvima i lekcijama iz stare godine se znaju odužiti kroz prve tjedne siječnja. Iako se naziv prvog mjeseca povezuje sa sječom drva, možemo šaljivo i sentimentalno dodati i (pri)sjećanje kao jednu prigodnu poveznicu uz to ime. Prilika je to za sve nas da se prisjetimo događaja iz koje smo doživjeli i iz kojih smo izvukli vrijedne lekcije pa tako i autor ovog teksta.

Jedan od njih, koji je samo zacementirao vrijednost one poslovice 'Nije bitna destinacija nego put' dogodila se u travnju 2025. godine. Prekrasno putovanje u kojem sam imao priliku razgledati talijansku Veronu i švicarsku Ženevu, naposljetku se neočekivano odužilo. Ionako napornih planiranih 17 sati gužvanja i kočenja u busu postalo je 25-satna agonija koja je mnogim suputnicima pa i meni osobno pošemerila planove. No, iz svega toga, ipak se razvilo jedno vrijedno iskustvo, prilika za razvoj i njegovanje međuljudskih odnosa, kao i za susret s mjestima koje nismo ni zamislili da bi mogli vidjeti. Sve po onoj vječnoj optimističnoj logici, 'svako zlo za neko dobro'.

Snijeg zatrpao tunel prema Italiji

Vraćali smo se iz Ženeve istom rutom kako smo i došli, ali u suprotnom smjeru. Dakle, kroz Francusku preko prijelaza Mont Blanc u Italiju pa preko Slovenije konačno do Hrvatske. Mont Blanc, druga najviša planina u Europi (najviša ako ne brojite planinu Elbrus koja je praktički na rubu Azije u Kavkazu), fantastičan je prizor prekrasnog, ali i zastrašujućeg stjenovitog alpskog vrha, vječno pokriven snijegom i ledom na oko 4809 metara visine. No tom prilikom snijeg nije bio samo na vrhu planine već i na cesti kojom smo se vozili prema sjeveru Italije. No veselje bijelog krajolika brzo se otopilo, jer je tunel koji spaja francuski Chamonix i talijanski Courmayeur bio zatvoren za sav promet zbog odrona s talijanske strane.

No, tad se još sve to gledalo kao kratka stanka dok se ne očisti cesta (pretpostavljali smo da nitko nije stradao) te smo malo uživali u krajoliku kroz koji putnici u pravilu samo prolete i vide kroz autobusno staklo između dviju država.

Ipak, čekanje se odužilo. Taman kada smo se zabrinuli jer uokolo nije bilo nikakve benzinske za kupiti hranu - samo veliki parking i jedan sanitarni čvor - bus je krenuo. No umjesto kroz tunel, krenuo se uspinjati cestom uz planinu, dublje prema Francuskoj.

'Došlo je do promjene plana. Ne možemo kroz Italiju zbog poplava, vratit ćemo se u Švicarsku te ćemo kroz Austriju, Njemačku i ponovno Austriju doći do Slovenije i Zagreba. Predviđeno vrijeme je oko tri ili četiri sata ujutro', čulo se kroz razglas autobusa (iako s malo više detalja) koji nas je prvotno planirao dovesti do glavnog grada Hrvatske oko 23 sata navečer. Naposljetku smo u vožnji proveli sve skupa 25 sati i u Zagreb stigli malo nakon osam sati ujutro.

Sreća u nesreći: Razgledavanje švicarske visoravni

Nedugo nakon najave da će se put odužiti, bilo je podosta gunđanja u busu. Razumljivo, pogotovo kod onih koji su morali putovati u druge krajeve Hrvatske te su se sada trebali snaći za novi prijevoz jer prvi raspored neće uhvatiti. Uslijedili su i pozivi obitelji, prijateljima, čak i šefovima, svima kojima treba javiti da će se debelo kasniti.

Ipak, kada su stvari izvan vaše kontrole, treba gledati na pozitivne strane stvari, vidjeti gdje možete najbolje iskoristiti situaciju. Realno, kako sam i rekao nekim drugim putnicima, vidjeli smo Ženevu koja je na samom rubu Švicarske, uz granicu s Francuskom. Ali, sada ćemo doista imati priliku vidjeti cijelu Švicarsku, a nije zgoreg i malo se provozati po Austriji i Njemačkoj, Italiju smo već vidjeli na dolasku.

Stoga sam se, pored druženja sa suputnicima, odlučio fokusirati na upijanje prizora švicarskih autocesti i to konkretno njihovim A1 koji nas je vozio po Švicarskoj visoravni (Swiss Plateau). Riječ je o zemljopisnoj cjelini koja se prostire od Ženevskog sve do Bodenskog jezera, a krasi je vlažna i umjerena klima. Upravo je to područje s najviše stanovnika u Švicarskoj, a budući da se visoravan sastoji od ravnica i brežuljkastog reljefa čije su nadmorske visine u prosjeku između 400 do 600 metara, švicarske visoravni se smatraju i najboljim područjem u toj zemlji za poljoprivredu. K tome, švicarskom A1, njihovom prvom autocestom otvorenom kod Luzerna 1955. godine na najprometnijim dijelovima, kao u blizini grada Wallisellen nedaleko od Züricha, dnevno prođe oko 125 tisuća vozila dnevno.

Naravno, sve ovo niti sam imao pojma niti mi je palo na pamet istražiti. Ali, upravo je neočekivano putovanje na skroz suprotan kraj kontinenta, potaknuo me da malo proučim po fotografijama i karti gdje sam točno završio. Svako zlo za neko dobro.

'Šen' ili 'Šone'?

Dok smo u Ženevi upoznali čari 'francuskog sektora' ove države s četiri službena jezika (francuski, talijanski, njemački i retoromanski), na ovom putu upoznali smo i dio Švicarske u kojemu se govori njemački. Što je na jednoj benzinskoj dovelo i do zanimljivog kulturnog šoka budući da je standardni njemački bitno različit od švicarskog dijalekta.

'Dankešn', rekao sam prodavačici koja mi je naplatila možda i najskuplje sendviče koje sam ikad kupio u životu (ne i najukusnije, ali s obzirom na situaciju i vlastiti budžet, nisam mogao biti preizbirljiv).

'Danke-ŠONE', naglasila je prodavačica za koju sam skužio kasnije da je gastarbajter iz naših južnoslavenskih krajeva.

Obrisi Züricha i malog grada važnog inženjera

Za prosječni hrvatski budžet, Švicarska je skupa, kako na benzinskim postajama, tako i u njenim brojnim prekrasnim gradovima. No, vožnja autocestom bila je prilika da huvatim, makar na sekundu prizore gradova s popisa turističkih želja koje mi premašuju budžet za godišnje odmore.

Među njima se svakako ističu obrisi Züricha, najskupljeg grada u Švicarskoj, a ujedno i grad s najviše stanovnika te zemlje (s oko milijun i pol). Dok je Ženeva poznata kao prijestolnica fizike zbog toga što je u njoj smješten laboratorij za nuklearnu i kvantnu fiziku CERN, Zürich je sjedište Međunarodne unija za čistu i primijenjenu kemiju (IUPAC), organizacije koja je standardizirala nomenklatura i metode rada i istraživanja u kemijskim laboratorijima diljem svijeta, a osnovana je još davne 1919. godine. Stoga ne treba čuditi da su ovom gradu koji se smatra glavnim ekonomskim i prometnim središtem Švicarske svojedobno živjeli i radili, a od tog rada zaslužili Nobelove nagrade i dva naša istaknuta kemičara: Vladimir Prelog i Lavoslav Ružička.

Zürich, Ženeva ,kao i gradovi poput Berna i Luzerna, dobro su znane lokacije. Ali, ako ste na putu i otvorite oči, možete uhvatiti i obrise manje znanih mjesta i iskoristiti i to kao priliku da doznate nešto novo. Tako smo nedaleko od Luzerna prošli malim gradom Crissierom.

Broji nešto više od 6 tisuća stanovnika, te se prostire na svega 5.51 kvadratnih kilometara. Podaci s Wikipedije navode da ovdje dominira poljoprivreda nasuprot industrije te sam grad nema neke pretjerano zanimljive atrakcije. No, zanimljivo, to je grad u kojem se 1826. godine rodio Louis Curchod, švicarski inženjer koji je bio direktor ne samo nacionalnog telegrafa u Švicarskoj već i prvi direktor Međunarodne telekomunikacijske unije koja je osnovana 1932. godine u Madridu, ali joj je sjedište u Ženevi od 1948. godine.

Tko zna, možda 2026. bude u Zagrebu neki pub kviz o Švicarskoj ili telekomunikacijama pa će ovo biti stvarno vrijedna lekcija iz prošle godine, u prolazu kroz mali rodni gradić ne prepoznate, ali ipak istaknute povijesne osobe.

Pub kviz štrebanje: Rezervat na rubu Austrije i veliko jezero između tri države

Ako već ne o Švicarskoj, možda bude neki pub kviz o Austriji. Beč, Salzburg, Graz, Klagenfurt, sve su to gradovi za koje je čuo svatko s prosječnim znanjem geografije. No, jeste li čuli za grad Höchst? Teško da ćete na pub kvizu profitirati ako znate da taj gradić broji oko osam i pol tisuća stanovnika te se prostire na 20.16 kvadratnih kilometara.

Ali, zato je zanimljivo znati da se nalazi u Vorarlbergu, najzapadnijoj austrijskoj pokrajini te je ova općina prvo mjesto u koje uđete iz Švicarske kada prijeđete rijeku Rajnu. Ljubiteljima prirode, upravo će Rajna biti zanimljiva jer je Höchst dio prirodnog rezervata delte Rajne koja je prepoznata kao jedna od najvažnijih močvara središnje Europe, s međunarodnom zaštitom. Dom je za čak 300 različitih vrsta ptica i 600 vrsta biljaka, od kojih su mnoge ugrožene ili rijetke.

Samo nemojte ovaj Höchst pobrkati s pitoresknim njemačkim gradićem Höchst koji je relativno poznatiji jer se nalazi u blizini Frankfurta te je sjedište Hoechst AG kemijske tvrtke. Dakle, da ne dođe do zabune kao što se neki zabune u Hrvatskoj s Humom i Humom na Sutli, ili s dva Novigrada (jednim u Istri i drugim u Zadru).

Također, prijelaz iz Švicarske u Austriju bio je fascinantan jer smo iz prve ruke iskusili famoznu 'tromeđu' Njemačke, Austrije i Švicarske, specifičnom situacijom gdje niste točno sigurni u kojoj ste državi jer je razgraničenje između ovih zemalja na Bodenskom jezeru nedefinirano.

A samo jezero Bodensee veličanstvena je atrakcija. Dugačko 63 kilometara i na najširem djelu širok 14 kilometara i najvećom dubinom od 252 metara, to je treće najveće jezero u središnjoj i zapadnoj Europi, nakon Ženevskog jezera i jezera Balaton u Mađarskoj.

Put ipak obogaćuju suputnici

U samoj Njemačkoj, doduše, nije bilo prilike za skupljanje trivijalnih podataka jer je već pala noć i nije se moglo vidjeti ništa osim mraka i svjetala automobila koji čine dugu svjetlosnu rijeku po Autobahnu.

Ali, važnije od divljenja neočekivanim lokacijama, najveća vrijednost ovog putovanja je upravo vrijeme koje na takvim vožnjama provedete s ljudima. Doista, nakon što smo shvatili koliko će se putovanje odužiti, nervoza i uzdasi nezadovoljstva su prštili busom kao iskre na zapaljenoj prskalici u novogodišnjoj noći.

Međutim, bili smo si međusobna podrška. Od zezanja, razgovora kojima smo kratili vrijeme pa sve do dijeljenja grickalica i cuge koje smo pokupovali, bili smo tu jedno za drugo. Saslušali međusobne probleme, pričali koga jedva čekamo ponovno vidjeti kad se vratimo u Hrvatsku pa čak se i prisjećali nekih ranijih dogodovština koje su bile još gore od sadašnje situacije. Solidarnost, zajedništvo u teškim trenucima kao što je bio ovaj, ali i u puno težim situacijama, ključna su vrijednost. Čak i kroz glupe šale kojima nekom možete izmamiti osmijeh na lice.

'U Sloveniji smo, ajmo još malo, sad barem počinjemo vidjeti natpise na južnoslavenskom, ako već ne i na hrvatskom', jedan je primjer takvih glupih šala kojima sam oko 5:30 ujutro bar malo razvedrio umorne suputnike, kao i što su oni mene nekim od svojih fora i šala.

'January blues': Prisjetite se lijepih uspomena, radujte novima

Sve u svemu, možda će vam ovo, dragi čitatelji i čitateljice izgledati kao najobičnije hvalisanje što sam sve vidio ili kao izbacivanje nekakve nostalgije kakva prati depresiju siječnja nakon blagdana koja se čak i prozvala 'tugom siječnja' (January blues). Međutim, ovo je jedno moje iskustvo, a ne sumnjam da ste i vi proživjeli svoja u 2025. Bilo da je posrijedi neko putovanje ili neplanirana situacija, teža ili lakša od ove opisane, a koja vas je primorala da se prilagodite i stisnete zube. Te naravno, budite uzbuđeni na nova iskustva koja vas čekaju u 2026. godini

Sigurno bi i sami mogli navesti svoje lekcije i štoviše, pozivam vas da to i napravite u komentarima ispod ovog teksta. Razmjenjujmo iskustva i neka zajedno u 2026. budemo bolji i pametniji nego što smo bili u 2025. Bilo zbog onoga što smo naučili iz vlastitog primjera ili što smo usvojili slušajući druge priče.

No, iz ovog iskustva kroz Švicarsku, Francusku pa onda opet Švicarsku, Austriju, Njemačku, opet Austriju, Sloveniju i konačno Hrvatsku, dok čekam slboodno za neki pub kviz, izdvojio bi pet stvari.

Sretna Nova 2026.!