Britanski premijer Keir Starmer među prvima je požurio u Washington, gdje je Trumpu ponudio i drugi državni posjet Ujedinjenom Kraljevstvu u ime kralja Charlesa III. Sličan pristup zauzeli su i drugi europski dužnosnici, uključujući glavnog tajnika NATO-a Marka Ruttea, koji je na samitu Saveza 2025. godine Trumpa čak nazvao ‘taticom’.

No, umjesto učvršćivanja američkog vodstva u zapadnom savezu, Trumpov drugi mandat postupno je potaknuo Europu da počne razmišljati o životu bez pretjeranog oslanjanja na SAD, piše novinar Luke McGee, dobitnik nagrade Emmy koji prati europsku diplomaciju za Foreign Policy.

Europa preispituje staru računicu

Desetljećima nakon Hladnog rata europske su države, oslanjajući se na američki sigurnosni kišobran, zanemarivale vlastitu obranu i prihvaćale podređenu ulogu u transatlantskom partnerstvu. Zauzvrat su dobivale američku vojnu zaštitu i privilegiran pristup tržištu.

No posljednjih godina mnogi u Europi počinju se pitati koliko je takav odnos održiv. Posebno nakon Trumpovih prijetnji povlačenjem američkih vojnika iz Njemačke, uvođenja carina europskim partnerima i čestih javnih napada na saveznike.

Trump je, primjerice, više puta javno ismijavao francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, dok je britanskog kralja uvlačio u političke rasprave oko iranskog nuklearnog programa.

Istodobno su europske zemlje povećavale obrambenu potrošnju, financirale pomoć Ukrajini te kupovale američko oružje kako bi održale dobre odnose s Washingtonom.

Tiho udaljavanje od Washingtona

Iako Europa zasad ne može preko noći zamijeniti američku vojnu infrastrukturu niti u potpunosti preusmjeriti trgovinske odnose, sve je više znakova postupnog udaljavanja od SAD-a.

Autorica analize za Carnegie Europe, Rym Momtaz, taj proces opisuje kao ‘tiho napuštanje’ transatlantskog saveza.

Nizozemska središnja banka tako je odustala od američkog Amazon Web Servicesa i za cloud usluge odabrala njemački Lidl, dok je dansko ministarstvo obrane umjesto američkih Patriota odlučilo kupiti francusko-talijanski sustav protuzračne obrane SAMP/T.

Takve odluke više nisu samo reakcija na Trumpovu nepredvidivost, nego i znak rastućeg europskog samopouzdanja.

Nastaje nova europska sigurnosna osovina

Posebnu pozornost privlači projekt tzv. ‘koalicije voljnih’, neformalne skupine država predvođene Ujedinjenim Kraljevstvom i Francuskom, koje žele nastaviti snažnu potporu Ukrajini bez obzira na američke političke promjene.

U toj inicijativi sudjeluje 35 država, uključujući Australiju, Japan i Kanadu. Kanadski premijer Mark Carney nedavno je izjavio da vjeruje kako će se ‘novi međunarodni poredak graditi upravo iz Europe’.

Važnu ulogu u tom procesu ima i Ukrajina. Unatoč Trumpovim tvrdnjama da Ukrajina ‘nema karte u rukama’, europske zemlje sve više gledaju na ukrajinsku vojsku kao na jednu od najiskusnijih i najučinkovitijih u svijetu.

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski posljednjih mjeseci intenzivno surađuje i sa zaljevskim državama, nudeći im iskustva i zaštitu od mogućih prijetnji iz Irana.

Paralelno s političkim promjenama, Europa pokušava izgraditi i vlastitu obrambenu industriju. Zemlje uključene u ‘koaliciju voljnih’ već surađuju na projektima poput razvoja nove generacije japanskih borbenih zrakoplova, u kojem je Tokio odabrao europske partnere umjesto SAD-a.

Europska unija istodobno dovršava program zajmova za obranu vrijedan 150 milijardi eura, a među prvim državama koje bi trebale koristiti sredstva nalaze se Poljska i Litva.

Spori, ali duboki geopolitički zaokret

Iako se promjene odvijaju postupno, sve više europskih političara smatra da je era potpune ovisnosti o američkoj zaštiti pri kraju.

Geopolitički zaokreti, kako navodi autor analize, nalikuju velikom tankeru koji sporo mijenja smjer, ali kada jednom skrene s kursa, teško ga je vratiti.

Deset godina nakon Trumpove prve pobjede na izborima, Europa se polako, ali sve odlučnije priprema za budućnost u kojoj više neće željeti biti potpuno ovisna o Washingtonu.