Hrvatska će od Sjedinjenih Država dobiti 16 borbenih helikoptera Kiowa Warrior s pripadajućom opremom u vrijednosti većoj od 100 milijuna američkih dolara. Dodatno, mediji su objavili kako je Ministarstvo obrane uputilo zahtjev američkom Pentagonu za doniranje 16 samovoznih višecijevnih lansera raketa M270 MLRS kroz program doniranja viškova savezničkim državama, a posebnost ovog sustava je mogućnost ispaljivanja balističkih raketa.

Hrvatska je u petak ugostila američki konvoj od 25 oklopnih vozila, istovremeno kada se u Splitu usidrio brod VI. flote Ratne mornarice SAD-a 'USS Porter'. Za to vrijeme, srpski premijer Aleksandar Vučić boravio je u Moskvi na razgovoru s predsjednikom Vladimirom Putinom koji je uz gospodarsku, uključivao i razgovor o vojnoj suradnji. 'Pratimo što rade zemlje u okruženju i ne smijemo dopustiti narušavanje odnosa snaga u regiji. Razmišljamo o nabavi borbenih helikoptera jer su neki u okruženju dobili 16 helikoptera Kiowa. Moramo razmišljati i o odgovorima na balističke rakete. Ne želimo sukobe nigdje, nikada i ni s kim, ali moramo biti spremni', poručio je Vučić prije puta u Moskvu. Na sastancima je najavljena daljnja gospodarska i vojna suradnja Srbije i Rusije, ali u medije još nisu stigli detalji vezani uz vojnu suradnju.

Vodi li se između Hrvatske i Srbije utrka u naoružanju?

Mirko Bilandžić, stručnjak za pitanja nacionalne i međunarodne sigurnosti te terorizam, to demantira: 'Utrka u naoružanju uključivala bi postojanje sigurnosne dileme, strateški odnos dvaju faktora u pokušaju dominacije. U odnosima Hrvatske i Srbije nema takve sigurnosne dileme.' Spominjanje utrke u naoružanju, tumači on, predstavlja metaforu koja se koristi u ovom nestabilnom trenutku koji odlikuje, kao prvo, radikalizacija u Srbiji koja traje već neko vrijeme te, kao drugo, izbjeglička kriza koja je sve zatekla nespremnima pa je došlo do prebacivanja odgovornosti zbog vlastite pogrešne percepcije. Kad nemate racionalnu strategiju, ističe, onda vam je sve sporno. Kao treći element Bilandžić navodi politizaciju u unutarnjopolitičke svrhe.

'Druga dimenzija koja je tu važna i presudna jest Vladimir Putin. U ovom trenutku, a tako je od početka ukrajinske krize, Putin je u ozbiljnoj putanji da se nametne kao glavni svjetski lider. On to još nije u potpunosti postigao, ali je to postigao na važnim točkama poput Sirije. Ruska Federacija ima svoje strateške interese u istočnim dijelovima bivše Jugoslavije. Ne mora se tu raditi o prisnim odnosima dvaju naroda, riječ je o strateškim ciljevima države', naglašava Bilandžić koji sastanak Vučića i Putina tumači kao brzi odgovor na američko ustupanje naoružanja Hrvatskoj kao članici NATO-a.

Putin model Ukrajine želi proizvesti i na drugim područjima. Ovdje se ne radi o zemljama iz neposrednog ruskog okruženja kao što je to bilo u slučaju Ukrajine gdje su poduzete operacije niskog intenziteta, ali Putin će sličan model primijeniti na još niz područja od ruskog interesa, a što je radio i do sada. To bi za Srbiju bilo loše jer se može zaista naći u prijeporu i u poziciji Ukrajine', na razmeđi između zapada i Rusije, navodi Bilandžić. Ipak, takav scenarij smatra manje izvjesnim. Riječ je o dvjema zemljama čiji je razvoj bio drukčiji, ali sada se, kaže, postavlja okvir koji će se morati uvažavati. Zapad je na primjeru Ukrajine konačno shvatio koje pogreške radi i da se ruski strateški interesi moraju uzeti u obzir.

Iako pregovara s Europskom unijom, Srbija ne primjenjuje sankcije koje je EU nametnula Rusiji. Zauzvrat, izvoz prehrambenih proizvoda iz Srbije u Rusiju povećan je ove godine za 40 posto. Europska unija ne stišće Srbiju da uvede sankcije Rusiji. 'Vučić zasad vrlo racionalno koristi poziciju u kojoj se zatekao, ali strateški cilj Srbije ipak je zapad', konstatira Bilandžić.

Preko područja bivše Jugoslavije upravo se radi razdjelnica sfera utjecaja Amerike i Rusije. Crna Gora je pobjegla prema zapadu. Najavljuje ulazak u NATO, pri čemu intenzivno surađuje s Hrvatskom. Podjela sfera utjecaja među velikim silama bila je i jedan od glavnih razloga prošlotjednih nereda i pokušaja svrgavanja premijera Mile Đukanovića

'Crna Gora je nestabilna i povijesno podijeljena na prozapadni i proistočni dio i tu se za sve ovo vrijeme ništa značajno nije promijenilo, ali ono što je strateški sporno pitanje jest BiH, odnosno pozicija Republike Srpske. Posljednjih dvadesetak godina sklapani su razni sporazumi između Republike Srpske i Srbije koji se nisu operacionalizirali, ali ne znači da neće u okolnostima u kojima je na djelu daljnja islamizacija BiH i nestabilnost cijele države u kojoj se ništa ne rješava. Svaki dan krize u toj državi predstavlja daljnji porast mogućnosti za raspad države', upozorava Bilandžić.

Na pitanje što se može očekivati u BiH, Bilandžić kaže da analiza trendova nije dobra. 'Bosna i Hercegovina kao efikasna centralizirana država ne postoji. Sve drugo samo je tehničko pitanje', pesimističan je. Kad je riječ o BiH, tumači, tu su Amerikanci imali presudan interes za očuvanje cjelovite države zbog straha od islamizacije Europe. Međutim, do islamizacije je došlo i u BiH i u drugim dijelovima Europe pa to gubi na značaju.

Europska unija je kriza sama po sebi

Vodile utrku u naoružanju ili ne, Hrvatska i Srbija u ovom su trenutku suočene s realnim zajedničkim problemom oko kojeg odnedavna surađuju – velikim valom izbjeglica koji se može potpuno zakomplicirati ako Europska unija odluči u potpunosti zatvoriti im vrata.

'Europska unija nema nikakvo rješenje za izbjegličku krizu. Europska unija je kriza sama po sebi, dio problema, a ne netko tko može doći do rješenja', rezolutan je Bilandžić koji ponavlja da je izbjeglička kriza još uvijek prije svega humanitarna kriza koja u sebi nosi i sigurnosne implikacije. Izbjeglice mogu izazvati nestabilnost ovisno o njihovu tretmanu, a ne može se, također, govoriti o sigurnosti u situaciji gdje velike migrantske grupe koje su u humanitarnom kontekstu skršile nacionalne i europske granične pravne poretke odjednom postaju legalne i kreću se kao da granice ne postoje što izaziva različite odgovore nacionalnih država, bazirane na njihovim interesima nacionalne sigurnosti. Međutim, naglašava Bilandžić, drukčije se nije moglo postupiti jer u slučaju nepostojanja prethodne strategije, sama situacija ih diktira.
Hrvatska i Srbija po tom pitanju surađuju i surađivat će i dalje, dok Europska unija nema nikakvu strategiju oko tog problema.

'U ovom trenutku ne postoji ni ujedinjena Europa, ni Schengen', kaže Bilandžić. Pravne norme omogućuju stopiranje schengenskog režima za određeno razdoblje, ali to je samo tehnička stvar. Schengen se već godinama krši u Grčkoj. Važnije od toga, Schengena ne može biti ako se izgubio duh zbog kojeg je on uspostavljen pa Bilandžić smatra da je suspenzija Schengena manje-više trajna.

Bez obzira na percepciju javnosti, izbjeglička kriza je regionalni problem, ali ne europski. U Europu je došlo nešto više od 500 tisuća ljudi, a u zemljama u sirijskom okruženju ih je četiri milijuna što može dovesti do daljnjih destabilizacija, prije svega u Libanonu.

Jedini način da se ta kriza okonča je strateško redefiniranje odnosa između Europske unije i Grčke; definiranje je li Turska europska zemlja ili zemlja iz europskog susjedstva te slanje ozbiljne financijske injekcije Turskoj i uvažavanje njezinih interesa i uloge u rješavanju bliskoistočnih sukoba i, naravno, kraj sukoba u Siriji u kojoj ratuju svi protiv svih. Tu se presudnom pokazuje uloga Rusije. Rusija nije pod svaku cijenu zainteresirana za ostanak Bašara al-Asada na vlasti. Rusija je zainteresirana da na vlasti u Siriji bude netko tko će u potpunosti zaštititi ruske interese, zaključuje Bilandžić.