KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Neovisna Škotska riskantna je utopijska iluzija

  • Autor: Vuk Perišić
  • Zadnja izmjena 17.09.2014 10:10
  • Objavljeno 17.09.2014 u 10:10
Škotska referendum da ne yes no

Škotska referendum da ne yes no

Izvor: Profimedia / Autor: ...

Ujedinjeno Kraljevstvo jedna je sasvim pristojna država, štoviše, jedna od ponajboljih, čak i usprkos onom nepodnošljivom rojalističkom kiču. U njoj građani Škotske mogu zadovoljiti svoje interese bez posezanja za državotvornim cirkusom. Idealno društvo ionako nije moguće u bilo kojem državnom okviru, jer je svako državno osamostaljenje samo riskantna utopijska iluzija, zaključuje tportalov kolumnist uoči škotskog referenduma o neovisnosti

Kada je 1989. pao famozni Zid, rodila se nada da će liberalne vrijednosti postati dominantne i u Istočnoj Europi i da će, osim komunizma, s povijesne scene nestati i – još opasniji – nacionalizam. Otad je prošlo četvrt stoljeća i, čini se, dogodio se obratan proces. Istočnoevropska opsesija državotvornim nacionalizmom zarazila je Zapadnu Europu i zaprijetila cjelovitosti Belgije, Španjolske i Ujedinjenog Kraljevstva, pa i Italije. Nije nemoguće da će se i u Bretanji naći dovoljan broj opsjenara koji će zapomagati kako 'sav novac ide u Pariz', da će netko povikati da je Bavarska opljačkana od hegemonističkog Brandenburga, ili da bi pokrajini Limburg bilo neusporedivo bolje ako bi se odvojila od Nizozemske

Taj začudan proces toliko je odmakao da će se u Škotskoj 18. rujna održati referendum o neovisnosti. Rasprostranjena je zabluda da je referendum 'najdemokratskiji' oblik političkog odlučivanja i da referendumske odluke posjeduju neupitan, gotovo čaroban legitimitet. No demokracija nije ni puka aritmetika (tiranija) većine ni pravo na izazivanje nepotrebnih i opasnih rizika, već nadasve vladavina prava i razuma i jamstvo slobode od straha. Referendumi pak izazivaju strah. Svakojake ideje mnoštvu mogu pasti na pamet, pa i iracionalne kakva je, primjerice, osnivanje nove države ili nemoralne, poput one ustavne definicije braka koja je homoseksualne osobe učinila građanima drugog reda.

Pitanje državnosti – a i svako drugo političko pitanje – odveć je ozbiljno da bi se prepustilo hazardu referendumske lutrije, 'narodnoj volji' (što je samo pristojan izraz za masovnu glupost) ili dosjetki da svaki 'narod' ima pravo na 'svoju' državu. Zašto 'narod', a ne neka druga skupina? I zašto baš državu?


Uspostava zasebne države iznimno je skup, riskantan i opasan pothvat. Može ugroziti pojedinačne sudbine i ljudska prava, stvoriti pravnu nesigurnost i čitav niz predvidivih i nepredvidivih pravnih, političkih, ekonomskih i tehničkih problema, a može izazvati i teritorijalni spor i rat, tragediju koju treba izbjegavati pod svaku cijenu i koju se ne isplati zazivati ni zbog čega, kamoli radi nečega poput države. Posebno je odvratno to što državna osamostaljenja mogu izazvati neprijateljstvo spram pripadnika 'pogrešnih' etničkih skupina koje su se zatekle na 'drugoj strani' nove granice ili, ne daj bože, linije fronte. Etnička je homogenost pogubna za demokraciju jer dokida jedan važan oblik pluralizma, ali i samu kulturu pluralizma. U etnički, religijski i rasno heterogenim državama nastaje blagotvorna interakcija raznolikosti koja samom svojom prisutnošću podsjeća da ne postoji jedna i konačna istina i u takvim državama nemoguće je pozivati se na totalitarnu floskulu 'nacionalnog jedinstva'. Heterogenost je socijalni i kulturalni supstrat demokracije.

Sve i kada ti rizici ne bi postojali, svako državno osamostaljenje znači i suvišno i skupo dokidanje privredne i socijalne sinergije i komadanje ekonomskih, prometnih i infrastrukturnih cjelina, umanjenje privrednih i intelektualnih resursa te nastanak malih i teže održivih ekonomskih prostora koje prati i kulturna provincijalizacija. Ukratko, od toga kaprica stvarne koristi ima samo nova politička elita koja će se domoći ministarskih, ambasadorskih i generalskih položaja. U osamostaljenoj kulturnoj baruštini netalentirana piskarala postat će nacionalni klasici, a navijačke bande doći će u priliku da sline nad 'svojim' himnama i zastavama. Je li takvo što vrijedno truda i rizika?

Pristaše osamostaljenja katkad se pozivaju na fiskalnu pravednost, što je jedini donekle racionalan argument, ali ga je lako pobiti. Veći fiskalni kapacitet nekog područja nikada nije posljedica njegove osobite privredne kvalitete, već njegove pripadnosti većoj cjelini. Fiskalni argument se, također, može dovesti do apsurda, jer u svakoj državi postoje područja koje središnjoj riznici pridonose više nego neka druga. Trebaju li se zato Istra i Međimurje odvojiti od Like? Potpuno pravedan fiskalni sustav neostvariv je, ali ga je moguće učiniti manje nepravednim ako se trajno teži umanjenju poreza i državi koja će vršiti svoje funkcije po prihvatljivoj cijeni, a zasebna država uvijek je skuplja od zajedničke.

Ako između nekog političkog entiteta i središnjice postoje sporovi – a uvijek postoje po prirodi stvari – oni se dadu riješiti i rješavati demokratskom procedurom u zatečenom državnopravnom okviru. Nekome se to može činiti nedovoljnim i polovičnim, ali svaki je demokratski proces po svojoj prirodi polovičan, spor i evolutivan, neovisno o tome zbiva li se u ovoj ili onoj državi. Ne postoje prečaci koji neko društvo mogu preko noći dovesti do boljitka, a svako radikalno zadiranje u zatečenu državnopravnu i političku strukturu može ga samo unazaditi. Zasebna država i euforija koju je u stanju izazvati nije i ne može biti jamstvo napretka. Kakvo-takvo jamstvo samo je demokracija sa svim svojim nesavršenostima, dok je uspostava zasebne države nepotrebno i rizično iskušenje koje društvo vrlo lako može odvesti na slijepi kolosijek nacionalizma i provincijalizma, tih jamstava općeg moralnog, ekonomskog i civilizacijskog sloma.

Prisebnoj osobi svejedno je u kojoj državi živi, pod uvjetom da je ta država demokratska i samozatajna, drugim riječima, neprimjetna. Ujedinjeno Kraljevstvo jedna je sasvim pristojna država, štoviše, jedna od ponajboljih, čak i usprkos onom nepodnošljivom rojalističkom kiču. U njoj građani Škotske mogu zadovoljiti svoje interese bez posezanja za državotvornim cirkusom. Idealno društvo ionako nije moguće u bilo kojem državnom okviru. Tako je kako je, bolje ne može, ali ne samo zato što je britanska demokracija, kao i svaka demokracija, nesavršena i proturječna, već zato što je ljudska vrsta nesposobna za bolji i pravedniji sustav vladavine. Utoliko je svako državno osamostaljenje samo riskantna utopijska iluzija.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!