VASIĆEV SKALPEL

Nas i Rusa tristo milijuna

  • Autor: Miloš Vasić
  • Zadnja izmjena 17.10.2009 09:09
  • Objavljeno 17.10.2009 u 08:00
medvedev pravoslavni svećenici

medvedev pravoslavni svećenici

Izvor: Sipa Press / Autor: Press

'Niko neće i ne smije odvojit nas od Rusije', pjevalo se sa černogorskim naglaskom. Do 1948, to jest. Sva je prilika da će i tu pjesmicu, sve popularniju u Srba i Černogoraca, svirati taj gromko najavljeni famozni limeni zbor od stotinu najboljih trubača Dmitriju Medvedevu u čast

Predsjednik vascijele Rusije, naime, ukazat će se Srbima usred Beograda dana 20. listopada, a slatka jeza oko toga traje već tjednima. Blechmusik na stranu, kitsch je kitsch i, dakako, poželjan je u tako kičastome trenu, ali ovo je prigoda za kratki pregled stanja novijih serbsko-ruskih relacija.

Prije svega, prošle je godine srbijanska vlada bez tendera i srama prodala Gazpromnjeftu (prava vlast u Rusiji) Naftnu industriju Srbije (NIS) u cjelini: od posljednje benzinske stanice do velikih rafinerija. Sve to za bijednih 400 milijuna dolara i dva-tri mutna obećanja. Objektivna procjena vrijednosti NIS-a bila je oko 900 milijuna dolara. Ukratko, cijena mogućeg i eventualnog ruskog 'Njet!' primitku Kosova u Ujedinjene narode fiksirana je na 500 milijuna dolara. To je prvi put da je za veto u Vijeću sigurnosti UN-a fiksirana tarifa, imajte to u vidu. Tako su Srbi po tko zna koji put Rusima dali nešto za ništa ili skoro ništa. Ali, kako znamo, ljubav je iracionalna i nema cijenu, čak i nesretna ljubav.

Klimaks bulažnjenja Vojislava Šešelja pred haškim sudom tiče se upravo srpsko-ruskog prijateljstva

Rusija je uvijek bila daleka utjeha: veliki pravoslavni narod s dušom koja je, dakako, široka i slavenska. Srpska rusofilija dirljiva je i obezoružavajuća, cijeloj srpskoj povijesti usprkos. Tu treba pročitati 'Seobe' i 'Drugu knjigu Seoba' Miloša Crnjanskog – ako ih nađete nakon čistke knjižnica u Hrvata (na ćirilici je). Tamo je riječ o Srbima iz Vojvodine, vojnicima Carstva, koji su se naljutili na Beč i odselili se u Rusiju koja ih je progutala, štucnula i zaboravila ih. U Prvom srpskom ustanku 1804. Karađorđe se uzalud nadao ruskoj slavenskoj, bratskoj i pravoslavnoj pomoći: Rusija si nije mogla priuštiti da naljuti Turke. Pomogli su mu Austrijanci. Tako je bilo i dalje, Tito je jedini umio Ruse držati dovoljno daleko da ga ne ugroze i dovoljno blizu da mu čuvaju leđa.

DAN OSLOBOĐENJA

Ima jedan tragikomični element u ovoj sadašnjoj histeriji oko Medvedeva: on je pakosno i namjerno odabrao baš taj 20. listopada, dan kada su Beograd 1944. skupa oslobodili partizani i crvenoarmejci. Srpska nacionalistička građanska desnica, onaj njen gluplji dio oko Vojislava Koštunice (sjećate ga se? To je onaj mrzovoljni, bez smisla za humor; bio je predsjednik one male Jugoslavije nakon prevrata u listopadu 2000, a zatim i premijer u dvije neuspjele vlade), dakle ta salonska antikomunistička buržujska škvadra bila je oslobođenje Beograda od nacista i domaćih izdajnika proglasila za doslovce 'komunističku okupaciju' i shodno tome počela ignorirati i taj praznik i žrtve koje su pale i spomenike. Groblje oslobodilaca Beograda, preko puta Novog groblja, bilo je zapušteno i protokolarno marljivo izbjegavano. Ulice koje su dobili sovjetski maršali čije su se trupe borile za Beograd bile su preimenovane (osim jedne).

Sipa Press

Sipa Press

Izvor: Sipa Press / Autor: Press

Bilo je veoma teško istovremeno voljeti Rusiju i mrziti komuniste u okviru povijesnog revizionizma svojstvenog tranzicijskoj fukari kakvi smo svi. Oh, zavoljeli su oni ruske nacionaliste, Milošević je čak podržao onaj operetski puč kolovoza 1991. u Moskvi, što mu Jeljcin i nasljednici nikada nisu oprostili. Šešelj se balavio sa Zjuganovim i ostalim mrakobijesnim panslavističkim komunjarama. Milošević se kasnije nudio za nekakvu federaciju Rusije, Bjelorusije i Srbije, ali nije naišao na razumijevanje.

Za vrijeme ratova 1991-1995. po Srbiji i Bosni motali su se nekakvi pijani generali Filatovi, Edička Limonov i sličan ološ, obećavajući svu moguću pomoć i treći svjetski rat – čim dođu na vlast. Radovan Karadžić pokazivao je na sjever: evo, stižu kozački eskadroni, vidite li prašinu i sjaj sablji, čujete li tutanj kopita! Od svega toga vidjeli smo samo nekoliko tetoviranih ruskih gangstera koji su uskoro nastavili ka zapadu i nekoliko 'počasnih kozačkih atamana' koji se nisu trijeznili. Ruski pokušaj da istaknu i svoju zastavu na Kosovu nakon lipanjske kapitulacije Srbije 1999. završio je bijedno: tih 200 vojnika, na brzinu prispjelih iz Tuzle uz ovacije, kruh, sol i rakiju zahvalnoga naroda srpskog, tiho se evakuiralo. Miloševićeva ideja da zbog Kosova izazove treći svjetski rat (zašto ne? Prvi smo mogli izazvati u Sarajevu) nije naišla na razumijevanje.

Sipa Press

Sipa Press

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Medvedev i Putin
IMPERATOR VLADIMIR

Onda je došao Putin Vladimir Vladimirovičnada i uzdanica slaboumnih 'geopolitičkih' stratega iz japijevskog trusta pilećih mozgova oko Borisa Tadića. Rusi su – naravno – shvatili svoju šansu i aktivirali se po Srbiji diplomatski i na prateće načine. Ruski ambasadori grlili su se i ljubili sa Šešeljevim radikalima javno; deklarirani rezident SVR-a (Vanjska obavještajna služba Rusije) u Beogradu hvalio se da je najbolji prijatelj Tomislava Nikolića. Rusi su odmah skužili da je ludilo oko Kosova najbolji način za staviti nogu u vrata i za nekoliko mutnih obećanja dobili bratsku pravoslavnu ljubav svih Srba svijeta. Njima je, dakako, jasno da je Kosovo slučaj izgubljen zauvijek, ali zašto bi oni u to uvjeravali lude Srbe? To je dovelo do komičnih ishoda: srpski neonacisti i šovinisti mašu Putinovim portretima i prave majice s njegovim likom i tekstom 'Putin vas gleda!'. Antikomunisti gutaju žabu i priznaju ulogu SSSR-a u pobjedi nad nacizmom, jako preko volje, ali, eto. Sada, dok se ovi redovi tipkaju, traju grozničavi radovi na renoviranju Groblja oslobodilaca Beograda i još nekih spomenika iz te oblasti, da bi to mogli s ponosom pokazati Medvedevu.

Uzgred, Rusija i dalje pruža azil licima za kojima postoje uredne tjeralice Interpola po zahtjevima Republike Srbije (Mira Marković i Marko Milošević) i Republike Hrvatske (gen. Veljko Kadijević), možda i još nekima, kao što smo doznali nakon dolaska u Scheveningen stanovitih likova.

Osim svega toga, po Beogradu je puštena priča da Medvedev donosi neke velike novce: navodno milijardu dolara kredita. Kakvog kredita, koliko skupog, pod kojim uvjetima, za što? Nema detalja, bumo vidli. Razumni ekonomisti upozoravaju da Rusima milijarda dolara nije više ono što je bila prije krize, da je vrag odnio šalu i da to nije bez neke – ako je istina. Ali što je milijarda dolara za široku slavensku pravoslavnu dušu? Tako će Srbi još jednom pasti u medvjeđi zagrljaj brata Medvedeva. Sami su htjeli.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi