Uoči rasprava na razini Europske unije o novim prioritetima i iznosima sredstava razgovarali smo s ministricom regionalnog razvoja i fondova EU-a Natašom Mikuš Žigman o stanju apsorpcije sredstava u Hrvatskoj, promjenama u kohezijskoj politici i izazovima koji nas čekaju u nadolazećem razdoblju.

Prije osam mjeseci preuzeli ste dužnost ministrice, a prije toga radili ste neko vrijeme u Podravki. Što vas je dočekalo kad ste preuzeli ovaj resor i koliko se rad na ovoj poziciji razlikuje od vašeg iskustva u privatnom sektoru i na prethodnim pozicijama u državnoj upravi?

Dvije i pol godine provedene na rukovodećoj poziciji u Podravki za mene su iznimno korisno iskustvo je u sustavu EU-ovih fondova imamo značajan broj korisnika iz privatnog sektora te je za kvalitetno obavljanje posla važno razumjeti kako funkcioniraju javni i privatni sektor. Ono što mene osobno motivira jest to da rad u administraciji ima kao cilj javni interes i opće dobro te je to bio jedan od razloga zbog kojih sam prihvatila posao kojim se sada bavim. Držim da stečenim znanjem i iskustvom mogu pridonijeti tome da se europski fondovi iskoriste na način da se nastavi gospodarski rast i unaprijedi standard naših građana. I to je moja osobna motivacija.

Jedna od prvih stvari koja me dočekala na ovoj funkciji jest upravo početak pregovora o novom Višegodišnjem financijskom okviru Europske unije za razdoblje nakon 2027., a Komisija ga je predstavila svega dan nakon mog imenovanja 15. srpnja prošle godine.

Oni su podosta kaotični?

To nije neuobičajeno, a u slučaju novog proračuna potencirano je time što se Europa, ali i cijeli svijet nalaze u vrlo specifičnoj situaciji. Poremetili su se multilateralni okviri i izmijenilo geopolitičko okruženje na koje smo navikli te sve to utječe na planiranje prioriteta na razini EU-a, onda i na planiranje europskog proračuna, a on je ustvari refleksija utvrđenih ciljeva i prioriteta.

A prioriteti se, kako stvari stoje, podosta mijenjaju. Prednost će sada imati modernizacija i inovacije.

Ono što je razvidno jest da je upravo zbog promijenjenih globalnih okolnosti velik naglasak stavljen na pitanja sigurnosti i obrane. S druge strane, bitno je ojačati konkurentsku poziciju Europske unije u odnosu na njene globalne konkurente jer je nepobitna činjenica to da Europa tehnološki ne napreduje toliko brzo kao drugi. Tu prije svega mislim na Sjedinjene Američke Države i Kinu.

Mislite li da će takav pristup negativno utjecati na kohezijsku politiku? Postaje li Europa manje solidarna?

Ne bih rekla da je riječ o manjoj solidarnosti. Konkurentnost i kohezija se često neopravdano stavljaju u suprotstavljeni odnos, a mogu djelovati komplementarno. Ne možete postići konkurentnost ako istovremeno ne ulažete na cijelom prostoru EU-a i ako ne stvarate uvjete za povezivanje europskog unutarnjeg tržišta. Upravo jačanjem regija, u našem slučaju govorimo o županijama i gradovima, stvaramo uvjete za rast gospodarstva i za povezivanje u nacionalne i globalne lance vrijednosti, te se na taj način ostvaruje puni gospodarski potencijal. Naravno da se postavlja pitanje koliko će biti izdvojeno za, primjerice, pitanje sigurnosti u odnosu na politike koje tradicionalno idu prema našim regijama, no to je prije svega pitanje kvalitetnog planiranja programa i projekata.

Ministar Ćorić neki dan je rekao kako nas sada čeka veća omotnica. VFO bi trebao biti težak dva bilijuna eura, no tu treba uračunati i otplatu zajmova iz programa NextGenEU, ali i inflaciju. Mnogi kažu da je upravo zbog toga zapravo riječ o manjoj omotnici?

Naša aktualna omotnica, dakle do 2027. godine, iznosi 14,6 milijardi eura. Taj iznos obuhvaća i koheziju, i poljoprivredu i unutarnje poslove i sigurnost, odnosno sve što kao država koristimo. Dodatno na to idu i sredstva iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, no to je jednokratan program pokrenut kao odgovor na krizu u kojoj se Europa našla nakon COVID pandemije. Znači, naši klasični, tradicionalni fondovi u ovom trenutku iznose 14,6 milijardi eura te, ako to usporedimo sa 16,8 milijardi koje bismo trebali dobiti novim financijskim okvirom, evidentno je kako sredstva namijenjena Hrvatskoj rastu. Uz to, Hrvatska će moći koristiti sredstva iz Modernizacijskog fonda koji se puni prihodima sa burze emisijskih jedinica, a prihodi nastaju iz naknade koju uplaćuju tvrtke koje emitiraju značajnu razinu štetnih plinova u okoliš. Oko desetak zemalja su korisnici ovih sredstava, među njima i Hrvatska, a ona su namijenjena ulaganjima u obnovljive izvore energije, u suzbijanje energetskog siromaštva, u povećanje energetske učinkovitosti i slično.

U sljedećem financijskom razdoblju EU bi trebao imati megafond u kojem su objedinjene kohezija i poljoprivreda. Procjenjuje se da bi omotnica za koheziju mogla biti podosta manja.

U aktualnoj financijskoj perspektivi oko 60 posto sredstava je usmjereno prema kohezijskoj politici i prema poljoprivredi. Kada gledamo buduće financijsko razdoblje, Komisija je predložila proračun koji je do sada financijski najambiciozniji, radi se o iznosu od 2000 milijardi eura.

Stav koji Hrvatska zastupa u pregovorima o novom Višegodišnjem financijskom okviru jest da sredstva koja su do sada bila dostupna za koheziju trebaju odgovarati aktualnoj financijskoj omotnici. Imamo dobre rezultate u provedbi naših teritorijalnih programa za otoke, gradove, brdsko-planinska i potpomognuta područja te s takvom vrstom programa planiramo nastaviti i u narednom financijskom razdoblju.

Uz digitalizaciju jednostavnije upravljanje

SDP-ov europarlamentarac Vešligaj nedavno je upozorio kako će Hrvatsku od EU-a za poljoprivredu u odnosu na sadašnjih 4,99 milijardi eura na raspolaganje dobiti 3,7 milijardi eura?

U okviru iznosa od 16,8 milijardi eura, prijedlogom zakonodavnog akta je 3,7 milijardi eura rezervirano za Zajedničku poljoprivrednu politiku, te za izravna plaćanja poljoprivrednicima. Dodatno na to, Komisija je u odgovoru na inicijativu Europskog parlamenta predložila dodatnih deset posto sredstava za cilj ruralnog razvoja, te isto tako da dvije trećine tzv. nealocirane omotnice bude usmjereno za pretfinanciranje programa u poljoprivredi. Ove prijedloge treba integrirati u zakonodavne tekstove, no mislim da temeljem svega navedenog možemo reći kako će se njima za sektor poljoprivrede osigurati maksimalna sredstva.

Komisija inzistira i na većoj centralizaciji u upravljanju fondovima, na svojevrsnoj renacionalizaciji ključnih politika - 27 nacionalnih planova. Hoće li centralizacija oslabiti ulogu regija?

Mislim da to pitanje nije toliko relevantno za Hrvatsku jer mi i do sada nismo imali operativne programe kojima bi upravljale regije, kao što je to, primjerice, u Poljskoj ili u nekim drugim zemljama koje su prema svom ustroju više decentralizirane. U okviru jedinstvenog Integriranog teritorijalnog programa koji pokriva cijelu Hrvatsku sada koristimo teritorijalne alate na način da određen dio sredstava usmjeravamo prema urbanim područjima, otocima ili područjima sa razvojnim posebnostima kao što su brdsko-planinska područja. S gradovima surađujemo na način da smo im prenijeli odgovornost za planiranje i odabir vlastitih strateških projekata.

Teritorijalne alate planiramo provoditi i u sljedećoj financijskoj perspektivi od 2028. godine. Komisijin prijedlog da se veći broj teritorijalnih programa objedini u 27 velikih nacionalnih programa vidim samo kao ponešto drugačiju strukturu strateškog planiranja i upravljanja, jer ćemo kroz budući Nacionalni i regionalni partnerski plan imati priliku bolje povezati naša ulaganja u različitim sektorima i komplementarnije ih provoditi.

Mijenja se i način upravljanja EU fondovima, koji bi trebao više nalikovati načinu upravljanja Nacionalnom planu oporavka i otpornosti (NPOO) - dakle result-based sustav upravljanja. Predviđeno je manje programa, manje administracije i veća fleksibilnost, a baš je Hrvatskoj spora administracija rak-rana. Što mislite o ovoj promjeni i što će biti najveći izazov za nas?

Da je administracija spora na način kako ste rekli, Hrvatska ne bi bila iznad europskog prosjeka po ugovorenosti sredstava u aktualnoj financijskoj perspektivi, niti bi sve dosadašnje programe iskoristila bez ijednog izgubljenog eura.

Objedinjavanje programa u novom programskom razdoblju vidim kao priliku da bolje uskladimo različite vrste ulaganja. Kada govorimo o pojednostavljenju, bitno je da se ono ne realizira samo centralizirano, na razini Bruxellesa ili središnjih državnih tijela, već da dođe do krajnjih korisnika i nositelja projekata. Ako želimo pojednostavljenje, treba raditi na sustavu koji će korisnicima omogućiti da brže i jednostavnije koriste sredstva.

Tu je u svakom slučaju bitna digitalizacija, jer ona može biti alat kojim ćemo pojednostavniti upravljanje EU sredstvima. Ali isto tako primjena pojednostavljene troškovne metode koja se već koristi u nekim programima, poput Programa Učinkoviti ljudski potencijali.

Kakve su to metode?

To je pojednostavljen način obračuna troškova kod kojeg nije potrebno dokazivati svaki pojedini račun, već se koristi unaprijed definirana metoda izračuna troška.

Na primjer, kod istraživačkih projekata se može koristiti metoda paušala za administrativne troškove, primjerice trošak reagensa u laboratoriju, a paušal se određuje kao postotak ukupne vrijednosti projekta ili bloka aktivnosti.

Tko bi trebao razviti tu metodologiju?

Metodologiju definiraju tijela koja pripremaju pozive za dodjelu bespovratnih sredstava, znači ako se radi o znanstveno-istraživačkim projektima to je ministarstvo nadležno za znanost, a kod poziva koji su usmjereni određenim socijalnim skupinama ili civilnom društvu je to ministarstvo nadležno za rad i socijalnu politiku.

A na razini Vašeg Ministarstva, što namjeravate napraviti da smanjite taj administrativni pritisak?

Radimo na tome da podatke iz javnih sustava i registara povežemo sa sustavom eKohezija, našom platformom za prijavu projekata i podnošenje zahtjeva za nadoknadom sredstava, kako ne bismo od korisnika tražili informacije kojima već raspolažemo. Konkretno, trenutno s FINA-om planiramo da se sustav eKohezije poveže sa sustavom e-Porezna i godišnjim financijskim izvješćima poduzetnika, a nadogradit ćemo i mogućnost podnošenja prigovora digitalnim putem.

A način upravljanja fondovima koji bi od sada trebao biti result-based. Mislite li da je to izvedivo kod nas?

Osobno mislim da je izvedivo te da je taj veći naglasak na rezultate dobar jer u konačnici su rezultati ono što čini razliku. Dakle treba se usmjeriti na ono što želimo postići ulaganjima iz fondova, a ne samo pratiti iskorištenost sredstava u brojkama. Ako govorimo o rezultatima koje smo do sada postigli kroz EU ulaganja, možemo istaknuti Pelješki most kojim je cestovno povezana Južna Dalmacija, opremljene škole i studentske domove, ulaganja u morske luke kojima su osigurani bolja povezanost i životni uvjeti za 108.000 stanovnika na naših 39 otoka, nove autobuse i vlakove te brze brodice za hitnu medicinsku skrb, opremljene dnevne bolnice, unaprijeđen sustav gospodarenja otpadom, izgrađene poduzetničke zone, inkubatore i akceleratore diljem Hrvatske.

Kako ocjenjujete način na koji Hrvatska iskorištava EU fondove? U javnosti se pojavljuju oprečne informacije o apsorpciji sredstava. Koliko smo dosad apsorbirali?

Brojke se razlikuju ovisno o tome što se uzima u obzir, a uz to postoji i vremenski odmak u objavi podataka od strane Komisije. Dat ću vam najrecentnije podatke. Kada gledamo ukupnu alokaciju od 14,6 milijardi eura, oko 75 posto sredstava je objavljeno kroz pozive, 67 posto je ugovoreno, a 25 posto isplaćeno.

Ako gledamo samo kohezijske fondove, prema podacima Europske komisije Hrvatska je iznad prosjeka EU-a i po ugovorenosti i po odobrenim troškovima, a po povlačenju sredstava smo oko prosjeka.

U posljednjih osam mjeseci objavili smo gotovo 3,5 milijardi eura vrijedne nove pozive, ugovorili smo više od 4,5 milijardi eura vrijedne nove projekte i imali smo dvije milijarde dodatnih isplata sredstava.

Doista radimo na tome da se maksimalno ubrza provedba i isplate, stoga mislim da ovi podaci govore u prilog tome da su rezultati tu. Naš cilj je, naravno, iskoristiti sva raspoloživa sredstva iz aktualne financijske perspektive, na način kako je taj posao odrađen na svim do sada raspoloživim programima.

Rad 2500 ljudi uzima se zdravo za gotovo

Da imate čarobni štapić i da možete jednu stvar odmah promijeniti, što bi to bilo?

Da imam čarobni štapić, promijenila bih malo medijsku sliku o EU fondovima u Hrvatskoj. Treba objektivno govoriti o stvarima koje je potrebno unaprijediti, ali i o onome što je dobro napravljeno.

EU projekti se ne događaju sami od sebe, iza njih stoji doista puno truda. Na razini državne i javne uprave naš sustav broji oko 2500 zaposlenih koji rade na mobilizaciji EU sredstava, tu je i veliki broj korisnika, a često se sav njihov rad uzima zdravo za gotovo. Voljela bih da se malo više govori o konkretnim rezultatima i pozitivnim primjerima koje su fondovi donijeli razvoju Hrvatske.

A u Vašem sustavu?

Mislim da moramo još raditi na digitalizaciji sustava, kako bi se administrativni postupci ubrzali.

Što će biti s Hrvatskom nakon što prestane kapati novac iz EU-a u količini na koju smo navikli?

Važno je otkloniti tezu koja se provlači u javnom prostoru, a to je da novca neće biti. Upravo prijedlog Komisije za novo financijsko razdoblje govori suprotno tome – dakle novca će biti u značajnijem obujmu minimalno do 2034. Hrvatsko gospodarstvo raste i približava se prosjeku EU-a, kada smo ušli u EU bili smo na 61 posto BDP-a po stanovniku u odnosu na europski prosjek, danas smo na 78 posto, a cilj nam je do kraja mandata biti na 80 posto. Krajnja ambicija je ući u klub najrazvijenijih europskih zemalja kojima kohezijski fondovi u toj mjeri nisu potrebni.

Dakle kad budemo dobivali manje novca to će biti dobar znak. Ali onda ćemo, pretpostavljam, dobivati novac iz nekih drugih izvora - direktno od Komisije, kao druge razvijene zemlje?

Točno. U budućem financijskom okviru postoji i drugi stup, odnosno Europski fond za konkurentnost vrijedan oko 450 milijardi eura. On će funkcionirati na ponešto drugačiji način - alokacije neće biti unaprijed raspodijeljene po državama, nego će se za njih naši poduzetnici i znanstveno-istraživačke institucije morati natjecati u ravnopravnoj tržišnoj utakmici na razini cijelog EU-a. Stoga treba promišljati o projektima koji imaju europsku dimenziju, koji su tehnološki napredni, treba graditi partnerstva sa kolegama iz drugih država te biti spreman dokazati se inovativnošću i izvrsnošću.

Ovaj članak nastao je u okviru projekta EuSEE, koji sufinancira Europska unija. Izneseni stavovi i mišljenja su, međutim, isključivo stavovi autora/autorica i ne odražavaju nužno stavove tijela koje je dodijelilo autorski doprinos te se Europska unija ne može smatrati odgovornom za njih.