Verdunska bitka, vođena od 21. veljače do 18. prosinca 1916. godine, predstavlja jednu od najdužih i najkrvavijih operacija Prvog svjetskog rata. Sukob između Njemačkog Carstva i Treće Francuske Republike oko utvrđenog područja Verduna imao je presudan utjecaj na razvoj operativne doktrine, logistike i psihološke dimenzije modernog industrijskog ratovanja, a ta bitka postala je simbol francuskog otpora i paradigme strategije iscrpljivanja, ali i prikaz ograničenja ofenzivnih koncepcija u uvjetima rovovskog rata.

Verdun je imao snažan fortifikacijski sustav iz 17. stoljeća te je on igrao značajnu ulogu u obrani strateški važnog položaja na rijeci Mezi i predstavljao je zaštitu od njemačkih napada duž istočne granice Francuske. Samim time, štitio je sjeverni prolaz prema nizinama Champagne i na taj način sve prilaze Parizu. Budući da Nijemci nisu uspjeli pobijediti odmah na početku rata, kako je bilo predviđeno Schlieffenovim planom, sukob se pretvorio u rovovski rat u kojem nijedna strana nije ostvarivala značajne prodore. Međutim zapovjednik njemačkog vrhovnog stožera Erich von Falkenhayn vjerovao je da se Francuze može pobijediti ako im se nanesu strašno veliki gubici, iako nije vjerovao da je moguć prodor.

Stoga je Von Falkenhayn planirao napad na položaje s kojih se Francuzi nisu mogli povući zbog strateških razloga, ali i zbog nacionalnog ponosa, a na taj način im je namjeravao nametnuti iscrpljujuću bitku do konačnog uništenja. Za tu svrhu odabran je upravo Verdun, grad heroj u Francusko-pruskom ratu, koji je početkom 1916. godine bio izoliran s tri strane. Njemački stožer očekivao je da će Francuzi fanatično ulaziti u smrtnu zamku, ali su te procjene bile pogrešne.

Milijun granata ispaljenih prvog dana napada

Bitka je započela 21. veljače njemačkim bombardiranjem u trajanju od devet sati. Prema prosudbama, samo prvog dana ispaljeno je milijun granata iz 1200 topova na 40 kilometara dugom bojištu. Poslije udara topništva uslijedio je pješački napad tri njemačka armijska zbora, u kojem u Nijemci prvi put koristili bacače plamena da bi se očistili francuski rovovi. Nijemci su u iduća dva dana napredovali pet kilometara i zauzeli Bois des Caures te potisnuli Francuze, a oni su tek tada shvatili ozbiljnost napada.

Pariz je bio u panici pa je zapovijedanje preuzeo general Philippe Pétain, kasnije poznat kao predsjednik Višijevske Francuske pod kontrolom nacista u Drugom svjetskom ratu. Pétain je uspio usporiti njemački napad u selu Duomonu odlučnom obranom francuske 33. pješačke pukovnije, ali i zbog ogromne količine snijega koji je uzastopno padao nekoliko dana. To je dalo Francuzima vremena da dopreme 23.000 tona naoružanja i dobiju 90.000 novih vojnika na bojnom polju Verduna.

Pétain je u međuvremenu reorganizirao obranu uspostavivši sustav rotacije postrojbi da bi održao moral i borbenu sposobnost te osigurao neprekidnu logističku potporu preko tzv. svetog puta, cestovne komunikacije kojom su dopremane trupe i opskrba. Bitka se pretvorila u iscrpljujući niz napada i protuofenziva, pri čemu su obje strane koristile masivno topništvo, strojnice i ograničene pješačke juriše. Ipak, do jeseni 1916. godine borbe su uglavnom završavale bez značajnih teritorijalnih promjena u odnosu na početno stanje.

Kao i u svim drugim ofenzivama na Zapadnom bojištu, Nijemci su tijekom napredovanja izgubili topničku zaštitu. Budući se bojno polje neprekidnim bombardiranjem pretvorilo u gomilu mulja, bilo je nemoguće pokretati topove. Uz to, napredovanje ih je dovelo na domet francuskih topova pa je svaki njihov prodor postajao sve skuplji. Kako nisu mogli napredovati frontalno, Nijemci su pokušali udariti s bokova, što je rezultiralo djelomičnim uspjehom, ali s izuzetno velikim gubicima na obje strane.

Simbol besmislenog iscrpljivanja i patnje

Pétain je pokušao sačuvati svoju vojsku ostajući u obrambenoj poziciji, ali je smijenjen 1. svibnja. Zamijenio ga je general Robert Nivelle, a on je bio više orijentiran na napade. Nijemci su pak nastavili s udarima i kao cilj zacrtali su osvajanje tvrđave Souville te su je napali sa 60.000 vojnika i bojnim otrovima. Međutim Francuzi su je obranili i nastavili pružati otpor nadirućim Nijemcima.

Borbe oko Souvillea nastavile su se do 6. rujna, a kako je dva mjeseca ranije započela bitka na Sommi, Nijemci su morali povući dio svojih topova na novo bojište da bi se suprotstavili kombiniranoj britansko-francuskoj ofenzivi na sjeveru. Do rane jeseni 1916. godine njemačka vojska bila je potpuno iscrpljena, a zapovjednici bez ideje kako potisnuti francusku obranu. Car Wilhelm dao je smijeniti Von Falkenhayna, a na njegovo mjesto imenovao je Paula von Hindenburga uz Ericha Ludendorffa.

Francuzi su se 21. listopada odlučili za odlučni protunapad na sve utvrde koje su Nijemci prethodno osvojili. Kako su Nijemci počeli gubiti svoje položaje pod snažnim francuskim topničkim protunapadima, njemački vrhovni stožer izdao je zapovijed za povlačenje. Konačna francuska ofenziva započela je 11. prosinca i vratila je Nijemce na njihove početne položaje.

Procjene ukupnih gubitaka u toj bitki variraju, ali se najčešće navodi između 600.000 i 700.000 poginulih, ranjenih i nestalih na obje strane. U historiografiji se Verdun često tumači kao simbol besmislenog iscrpljivanja i patnje, ali i kao ključni trenutak u oblikovanju francuske ratne svijesti. Slogan Ils ne passeront pas (Neće proći) postao je trajni dio francuskog kolektivnog pamćenja, a sama bitka utjecala je na kasniju vojnu doktrinu, potvrđujući ograničene mogućnosti ofenzivnih operacija protiv dobro utvrđenog protivnika te bez odlučujuće tehnološke ili taktičke prednosti.

Stoga bitka za Verdun ostaje jedno od središnjih poglavlja vojne i političke povijesti Prvoga svjetskog rata, ilustrirajući dinamiku totalnog rata i duboke društvene posljedice dugotrajnog, industrijski potpomognutog sukoba.