Osmomjesečna bitka za Galipolje, poznata i kao Dardanelska kampanja, jedna je od ključnih vojnih operacija Prvoga svjetskog rata. Vođena između snaga Antante, prevođenih Ujedinjenim Kraljevstvom, Francuskom, Novim Zelandom, Kanadom i Indijom, te Osmanskog Carstva, koje je stalo na stranu Njemačke, imala je cilj osigurati pomorski prolaz kroz Dardanele, zauzeti Carigrad, izbaciti Osmansko Carstvo iz rata te otvoriti izravnu liniju opskrbe Ruskom Carstvu kako bi se ono moglo oduprijeti njemačkim i austrougarskim snagama na Istočnoj bojišnici.

Početkom 1915. godine rat na Zapadnoj bojišnici ušao je u fazu rovovskog zastoja. Saveznici su stoga tražili alternativne načine da slome Središnje sile. Jedna od strategija bila je napad na Osmansko Carstvo, a ono se uključilo u rat na strani Njemačke i Austro-Ugarske krajem 1914. godine. Dardaneli su se činili kao ranjiva točka jer bi Antanta njihovim zauzimanjem mogla izbaciti Osmanlije iz rata, ojačati stratešku poziciju na jugoistoku Europe i osigurati opskrbu Rusiji kako bi se oduprla njemačkim i austrougarskim snagama na Istočnom bojištu.

Odluku da se desantom osvoji Galipoljski poluotok saveznički su zapovjednici donijeli nakon niza uzaludnih pokušaja bombardiranja s mora po vanjskim utvrdama koje su štitile ulaz u tjesnac Dardaneli. Ideju o tom napadu snažno je zagovarao i Winston Churchill, tada prvi lord britanskog Admiraliteta. Saveznički stratezi smatrali su da je osmanska obrana slaba te da bi demonstracija pomorske sile mogla prisiliti Carigrad na kapitulaciju.

Podcjenjivanje Osmanlija i precjenjivanje desanta

Uz to, Antanta je očekivala da bi uspjeh kampanje mogao potaknuti balkanske države poput Bugarske i Grčke da joj se pridruže. Međutim planiranje je bilo obilježeno podcjenjivanjem osmanskih vojnih sposobnosti i precjenjivanjem učinkovitosti pomorske sile bez adekvatne kopnene potpore. Pored svega, donošenje koherentne strategije za pokoravanje Osmanlija otežale su političke nesuglasice unutar savezničkog vodstva.

Pomorski napad započeo je u veljači 1915. godine bombardiranjem osmanskih utvrda duž Dardanela. Vrhunac pomorske faze dogodio se 18. ožujka, kada je velika flota britanskih i francuskih bojnih brodova pokušala probiti tjesnac, no operacija je završila katastrofom nakon što je nekoliko plovila potopljeno ili teško oštećeno osmanskim minama i topništvom. Ovaj neuspjeh pokazao je da pomorska sila sama po sebi nije dovoljna za probijanje dobro organizirane obrane, što je dovelo do odluke o pokretanju kopnene invazije.

Kopnena iskrcavanja započela su 25. travnja na više točaka Galipolja, među kojima su se po broju žrtava najviše isticali rt Helles i zaljev Anzac, nazvan po australsko-novozelandskom armijskom zdrugu. Savezničke snage su se, naime, suočile s iznimno teškim terenom, nedostatnom obavještajnom pripremom i snažnim osmanskim otporom.

Osmansku obranu predvodili su sposobni zapovjednici koje su obučavali njemački instruktori, a među njima posebno se istaknuo Mustafa Kemal te je kasnije utemeljio Republiku Tursku i postao njezin prvi predsjednik, zbog čega je dobio naslov Atatürk (otac Turaka). Njegovo učinkovito raspoređivanje 19. divizije i odlučni protunapadi spriječili su snage Antante da prodru u unutrašnjost poluotoka. Borbe su brzo poprimile obilježja rovovskog rata, s kakvim su se otprije suočavali vojnici na Zapadnom bojištu, uz velike gubitke i minimalne teritorijalne pomake.

Dalekosežne posljedice nesklada

Dok je među vojnicima Antante vladao očaj zbog nemogućnosti osvajanja visova Galipolja, Mustafa Kemal bodrio je svoje suborce da izdrže nesmiljene napade. Poznata je i njegova zapovijed vojnicima da umru za domovinu prije nego što dođe pojačanje. S druge strane, britanski vojni kapelan zapisao je u svoje memoare da su turski položaji svaki danom sve jači. 'Veličanstveno dobro su vođeni i naoružani. Hrabri su i brojni', dodao je.

Unatoč dodatnim iskrcavanjima u kolovozu 1915. godine, uključujući operacije u zaljevu Suvla, Saveznici nisu uspjeli ostvariti strateški proboj, a loše zapovijedanje, logistički problemi i pad morala samo su pogoršali situaciju. Stoga je početkom prosinca donesena odluka o evakuaciji savezničkih snaga, a ona je, ironijom sudbine, provedena vrlo uspješno i s minimalnim gubicima. Bila je to posljednja velika pobjeda Osmanskog Carstva dok je za Saveznike to bio skup i ponižavajući poraz koji je produžio rat.

Službeno je među mrtvima bilo 2700 Novozelanđana, 8700 Australaca, 9700 Francuza, 21.000 Britanaca i 80.000 turskih vojnika, a ranjenih na obje strane bilo je oko 260.000. Međutim australski odjel za pitanja veterana iznio je veće brojke, bilježeći gotovo pola milijuna žrtava.

Bitka za Galipolje imala je dalekosežne posljedice: za Osmansko Carstvo uspješna obrana predstavljala je rijedak veliki trijumf te je dala snažan poticaj turskom nacionalizmu i izrastanju Mustafe Kemala u nacionalnog heroja. S druge strane, ozbiljno je narušila ugled britanskog političkog i vojnog vodstva. Churchill je bio prisiljen napustiti položaj u Admiralitetu, a kampanja je postala primjer lošeg strateškog planiranja i civilno-vojnog nesklada.

Povjesničari kažu da je jedina svijetla točka za Saveznike bio doprinos Australaca i Novozelanđana jer su se istaknuli hrabrošću na bojnom polju. Za Australiju i Novi Zeland, Galipolje je postalo temeljni mit nacionalnog identiteta o kojem se i stoljeće kasnije pišu knjige i snimaju filmovi. Dan ANZAC-a, koji se obilježava 25. travnja kao svojevrsni dan sjećanja, danas ima snažno simboličko značenje koje slavi junaštvo, ali i upozorava na jedno od najpoučnijih poglavlja Prvoga svjetskog rata.