Prešao sam na čaj. Toliko je jak i ukusan da mi je savršeno zamijenio kavu. Sjedim uz more gdje se Bospor tuče sa Zlatnim rogom, kruže bezbrojni putnički brodovi, okreću se suludim brzinama. Istanbulski promet je nabrijan. Pješaci pretrčavaju između jurećih automobila, motoristi voze po malim napučenim ulicama 60 na sat. Svi trube, naglo koče, ubacuju u petu. Ne znam kakva im je statistika prometnih nesreća, ali sve izgleda kao vrhunski uhodana shema. Čekam da mi se popravi mobitel. Razbio sam ekran, ne radi mi touchscreen. Išao sam fotkati curicu s melodikom u ustima, negdje oko četiri ujutro. Šest godina odokativno. Sjedila je nasred najpoznatije istanbulske ulice Istiklal, na tramvajskim tračnicama, ispred nje se zaustavio ogromni kamion i trubio da se makne, a mala svejedno sjedi... Poletio sam brže bolje uhvatiti trenutak; uređaj mi isklizne iz ruke, padne na pod i baci me u srednji vijek.

Našao sam stan u Beyoglu. Istanbul ima dvije najfrekventnije četvrti. Jedna je dnevna, muzejska, povijesna – Sultanahmet. Druga, moja, noćna. Dođe ti kao londonski Soho u nekoj minuloj dekadi. Na svaka dva metra netko peče meso, okreće se tona kebaba, frajer s tačkama u sitne sate obilazi barske stolove i nudi svježe voće i povrće. Krastavac? Zašto ne! Deset metara dalje tip je parkirao mini kombi, otvorio stražnja vrata i složio unutra roštilj. U susjednoj ulici prošao sam pored lika koji na rasklopivom stoliću mota cigarete. Na stolu, na jastuku spava mačka. Pored njega vrećica s duhanom. Dvadeset komada – 10 kuna. Nasmijao sam se u sebi. Jednom sam se zezao s frendom kako bi bilo fora raditi kao profesionalni motač cigareta. Kao, nitko se toga nije sjetio. Dođeš mu s kilom duhana, a on ti smota par šteka. Ovaj nas je preduhitrio.

Beyoglu gori 24 sata dnevno. Jučer se vraćam doma, u čednih dva ujutro. Prolazim pored frizerskog salona. Pun je. Čekaj, netko ide na frizuru u dva ujutro? Njih desetero je unutra. Pored mene prostitutka od kojih 70 godina. Zaustavlja se auto, priča s tipom preko prozora. Prolaze dva transića. Ovo nije normalno. Nema 20 centimetara fasade bilo koje zgrade, raspadajuće ili ne, a da nije restoran, bar, klub, trafika, frizerski salon, kebabara - ili da ispred ne stoji baba u kolicima koja prodaje papirnate maramice. Ili klinac od osam godina koji prodaje dagnje. Daj mi dva komada, kažem mu. Mali spremno otvara jednu. Unutra je školjka već pomiješana s rižom. Uzima limun, poškropi je, stavi gore mali feferon i daje mi u ruku. Savršeno. Daj još jednu. Komad - dvije kune.

Iz birceva trešte istočnjački hitovi. Svi su na ulici, gomila ekipe ne radi ništa drugo nego zuji i čeka tvoj pogled. Ako traje duže od sekunde, prilaze ti i nude svoje usluge. Pa otkud si, pa gdje ideš, pa je l' bi htio ovo ili ono, pa uđi u klub, pa je l' može kebab... Tržište aktivirano na maksimum. Ne možeš proći pored birca a da ti ne priđe konobar, razmakne stolac da sjedneš i lansira ti mènī u ruke. Osjećaš se kao razmaženi retardirani invalid. I ne spustiš čašu nakon zadnjeg gutljaja, evo njega. Uzima. Pita može li još jedno. Nema birtije koja drži do sebe, a da nema dvojicu - trojicu takvih skauta koji bleje na terasi s jedinim ciljem – da te posjednu i servisiraju do bankrota. Sjetim se naših konobara koji rade kao da im je zadnji dan pred mirovinu, pet minuta do kraja radnog vremena i ti si im trenutno najveći problem u životu.

Tražim supermarket. Nije lako. Veliki dućani su po rezidencijalnim zonama. Priupitam tipa s nevinim izgledom. 'A, da... idi samo ovom ulicom gore pa na desnoj strani... nego, otkud si?' 'Hrvatistan.' 'Aaa, čekaj malo, vi ste igrali nogomet protiv nas... 'Aha.' 'Znači, dok ja izgovaram 'aha', on već rasklapa ribički stolac, sjeda, vadi iz vrećice kolekciju četaka i govori mi da dođem. Da mi očisti cipele. Halo, frajeru. Pitao sam te za supermarket. Nosim starke, one se ne čiste. 'Ne, ne, daj dođi...' Već sam dvadeset metara daleko. Ovaj me još zove. Suludo.

Nema previše rokenrola ili elektronike. Alternativnija zapadna glazba dolazi iz možda deset, petnaest mjesta u cijeloj četvrti. Koja broji najmanje tisuću birceva. Zapeo sam u jednom od njih – 'Rock and Rolla'. Pričam s dvije Turkinje. Groze se Erdoğana. Jedna već planira prebjeg u Frankfurt. Druga je živjela u Njemačkoj kratko, ali... nije joj sjelo. Vratila se starcima u Istanbul. Kaže mi da su izbjeglice iz Sirije naprednije od Turaka, pričaju engleski i bolje se ponašaju. Nemam pojma, ali jedno joj vjerujem – Turci ne govore engleski. Točka. Bilo da imaju 20 ili 200 godina. Druga cura u crnom kožnjaku ima na ruci istetovirano 'mizantrop'. Fura Harley Davidson. Istanbulska moda? Crno i nikako drugačije. Crne maskare, crne jakne, crne hlače, crna kosa i nekakav darkerski doživljaj svijeta. Ja u sivom prugastom sakou i šarenoj majici izgledam kao bestežinski europski kicoš. Malo im je smiješno. Uvrijeđen sam.

Kažu mi da je Erdoğan islamski fanatik. Po njemu bi svi trebali konstantno u džamije na molitvu. Nedavni puč je prozirno insceniran. Predsjednik javno nalaže svim silovanim ženama da ne smiju napraviti abortus. Jer ako ga naprave, ispast će gore od svojih silovatelja. Kakav suzavac, u torbicama imaju noževe. Žicam ih da mi pokažu. Ne smiju. Nakon nemile inscenacije zabranjeno je nošenje bilo kakvog oružja. Ako ih uhvate, nadrapale su. Veto je određen na tri mjeseca. Kažu mi da je Izmir najliberalniji turski grad. Nemaju pojma o Hrvatskoj. Ali, ono, apsolutno ništa. Lažem, jedino što su čule da su naše cura najljepše na svijetu. Uz Slovenke, Ukrajinke i Bugarke. Nisam ni ja bolji. Uče me kako reći 'dobar dan' na turskom. Ova u kožnjaku je završila novinarstvo i kaže da nema šanse da se tim bavi. Nema smisla. Jedino što može je završiti u zatvoru i biti serijski silovana. Pitam ih za Kurde. 'Nemoj nas to pitati. Dali smo im jezik, dali smo im kulturu. Što još hoće?' Eto. Cure koje su se na početku razgovora žalile kako Turci nemaju pojma o svojoj povijesti niti ih zanima.

I mačke. Istanbul je imao puno imena - možda je vrijeme za mačkopolis. Mačke po stolovima terasa. Mačke na šankovima. Mačke gore, mačke dolje, na ogradama, na jastucima, u rukama... još ih jedino nisam vidio na roštilju. Ništa. Ispijam do kraja malo pivo od 22 kune – to je još relativno jeftino. Visoki porezi na alkohol višestruko su kompenzirani kroz jeftino obilje hrane i slatkiša. Da im je i cuga tako jeftina, to bi bio besprizorni kaos čulnih delicija. Nije ni ovako daleko. Uzimam kebab od osam kuna. Kasno je. Gdje je sad ona baba s maramicama?