TEZE I ČINJENICE

Kraj puta za Putina?

  • Autor: Marko Stričević
  • Zadnja izmjena 12.02.2012 23:41
  • Objavljeno 12.02.2012 u 14:37
Vladimir Putin

Vladimir Putin

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Pišući o Rusiji, u svojoj želji da anticipiraju bližu budućnost ili pak samo da ispadnu zanimljivi i sočnim tezama privuku pozornost, mediji - posebno zapadni - uporno istrčavaju pred rudo i pritom vrše nasilje nad činjenicama

Dobar primjer tendencioznog slaganja članaka ponudio je ovih dana američki časopis Foreign Policy. Pod naslovom 'Putin je već mrtav', taj renomirani dvomjesečnik stimulira mračnu maštu čitatelja aluzijama na politički kraj, ali u kontekstu libijske stvarnosti – i na fizički kraj ruskog čelnika. Jer tko će ga znati u kojem smjeru mogu stvari otići kada krene najavljeno urušavanje režima sastavljenog od vojnih i KGB-ovih veterana koji drže šapu na ponajvećim svjetskim izvorima energije i biznisa. Foreign Policy se tu, naravno, samo igra riječima, a svaka slučajnost sa žutim tabloidima je slučajna...

Zanimljive i relevantne informacije iz teksta (stvaranje post-autoritarnog društva, analiza srednjeg sloja koji se suprostavlja parazitirajućem birokratskom čudovištu poznatom kao Putinova vertikala vlasti) u drugom su planu na račun teza poput 'Putin je izgubio Moskvu', ili 'Putin je izgubio inteligenciju (misli se na društveni sloj)', koje se zatim slijevaju u ambicioznu proročku poantu: 'Nijedan režim nije pretrpio takve gubitke, mada su neki odolijevali u agoniji još par godina.'

TEZE BEZVEZE
U Rusiji se u proteklih dva-tri mjeseca događa čudo rađanja novog, samosvjesnog i ambicioznog društvenog sloja, desetljećima zazivane srednje klase koja je odjednom postala uvjerena da se može i treba organizirati kao politički korektiv vlastima. Da može izvršiti pritisak na strahopoštovani Kremlj, dobiti svoje predstavnike u strankama i artikulirati svoju viziju Rusije budućnosti. Prema mnogim teoretičarima, to je upravo ono što je disfunkcionalnoj ruskoj demokraciji nasušno falilo nakon raspada jednopartijskog sovjetskog sistema: srednji sloj poreznih obveznika koji ne očekuje od države populizam i uzgajanje podaničkog mentaliteta, već polaganje računa, poštivanje zakona te suzbijanje korupcije i režimskog nasilja.

Ruska Duma trenutačno udomljuje četiri stranke – tri su oporbene, ali ni u jednu od njih građani osobito ne vjeruju. Nijedna nije dokazala da se bori za vlast više od razine u kojoj će biti dekorativni detalj u kremaljskoj scenografiji pluralizma.

No znači li stotinu tisuća prosvjednika u Moskvi, i to tri puta u tri mjeseca, da je Vladimir Putin tri tjedna prije izbora za predsjednika 'izgubio Moskvu'?

Teza zvuči malo prezapjenjeno, s obzirom na to da metropolom još uvijek stabilno vlada gradonačelnik Sergej Sobjanjin, bliski Putinov suradnik koji dosad nije emitirao nikakve signale otpora prema autoritarnom vođi. Niti je to učnio itko ugledniji iz te famozne vertikale vlasti, osim bivšeg ministra financija Alekseja Kudrina. U Moskvi i okolnoj aglomeraciji živi cca 15 milijuna ljudi. Prosvjednici na ulicama nisu militantna rulja, nego građani koji traže liberalizaciju zemlje i registraciju novih stranaka i koji na povratku s prosvjeda odu na piće u kafić, a ne prevrću automobile i ne bacaju molotovljeve koktele po izlozima. Kako je onda Putin izgubio Moskvu?

Ah, da. Prema Foreign policyju, izgubio je obrazovani, progresivni i stvaralački nastrojen društveni sloj koji se u Rusiji naziva 'inteligencija' i koji, navodno, ima moć i autoritet da oblikuje javno mišljenje. Problem je samo što nije baš tako, jer kao što je značajan dio moskovskih intelektualaca doista izašao na ulice protestirati protiv ciničnog putinizma, tako je i veliki dio njih svih ovih mjeseci ostao ili po strani, ili čvrsto na strani režima - 'na strateškim mjestima', što bi rekao Štulić -  te im ne pada na pamet pridružiti se prosvjedima.

Što se tiče teze o gubitku Moskve, 'gubitku koji nijedan režim ne bi mogao podnijeti', cinici bi autore teksta mogli podsjetiti i na Napoleonov poučak iz 1812. godine koji govori suprotno. No za aktualnu situaciju smještenu na početak 21. vijeka važnije su dvije svježije primjedbe. Kao prvo, dotična 'srednja klasa', obrazovana i zaposlena u Moskvi, osjetno je bogatija od prosječnog građanina Rusije. Disbalans između velikog, imućnog centra i još mnogo veće, a siromašnije provincije, u Rusiji dovodi do  antagonizma spram metropole. Moskva je centar potrošačkog društva u zemlji čiji si građani još uvijek ne mogu priuštiti automobile, putovanja i stil života kakvi se reklamiraju na TV-u. Moskvu se, između ostalog, i zbog toga naziva 'državom u državi', pa je pitanje kakve reakcije buđenje ekonomski situirane metropolitanske inteligencije izaziva u predjelima od Baltika do Beringovog prolaza.

Vladimir Putin, naime, svoju biračku bazu dosad je imao u seljacima, proletarijatu, penzionerima, uživateljima socijalnih beneficija, državnim službenicima, vojsci... Prema siječanjskom istraživanju Levada centra, koji je dosad smatran najrelevantnijom agencijom za ispitivanje javnog mnijenja u Rusiji, za Putina je spremno glasati 62 posto aktivnih birača. To bi značilo da će uzdrmani lider u ožujku ipak premoćno pobijediti u prvom krugu. Bez obzira na to što su se moskovskim i peterburškim mitinzima pridružili građani u još stotinjak ruskih gradova. Simbolički kazano, radnička klasa, ili proletarijat, još uvijek nije prisiljena jesti crvljivo meso kao u Ajzenštajnovoj Krstarici Potemkin. Baš naprotiv, početak 21. stoljeća pod Putinom donio joj je rast standarda i povratak Rusije u ulogu svjetske sile, pa značajan dio stanovništva i dalje, više ili manje, gotivi Putina.

Nadalje, logika po kojoj nijedan režim ne može preživjeti nenaklonost intelektualaca zvuči kao zavitlavanje u zemlji s poviješću poput Rusije. Od sudbine dekabrista, preko boljševičkih čistki, baš je Rusija nudila dovoljno slučajeva represije nad inteligencijom. Rezultat su bivale još žešće diktature, a ne liberalizacija poretka ili rušenje režima. Danas obavještajno-policijske strukture vrše pritisak na vođe oporbe, organiziraju paralelne, kontrarevolucionarne mitinge podrške Putinu, a u administrativno-medijskom aparatu pale su i neke zvučne ostavke. No razina nasilja nad prosvjednicima trenutačno se doima većom u Sjedinjenim Američkim Državama negoli u Rusiji. O događanjima poznatima kao arapsko proljeće da se i ne govori...

PROSVJEDI SU SAMO POČETAK
Analize zapadnih medija u pravilu su bombastičnije i banalnije od onih koje se mogu pronaći u oporbenim ruskim masovnim medijima te društvenim mrežama. No one ipak primjećuju važnu karakteristiku koja bi doista mogla značiti kraj Putinove ere kroz šest godina, nakon što mu istekne predsjednički mandat (pretpostavka je da će u ožujku pobijediti na izborima jer nema registriranog nijednog opasnog protukandidata). Naime, skupovi u protekla tri mjeseca dokazali su da nije riječ samo o jednokratnom izljevu frustracija koji se dade lako izmanipulirati i zataškati.

Po prvi put u dva postsovjetska desetljeća, građani predvođeni mahom snažnim intelektualcima ili gorljivim aktivistima djeluju spremni aktivno stvarati rusku demokraciju na duge staze - postati građani u punom smislu demokratskog shvaćanja tog pojma. Od udruga ekologa i zaštitnika povijesne baštine, do novinara u masovnim medijima, liberalnih političara i poduzetnika koji žele ratovati protiv korupcije, ljudi se povezuju stvarajući impresivan civilni blok koji već sada prisiljava razmahali primitivizam i populizam na povlačenje s ruske političke scene.

Protestni val preživio je i velike zimske praznike oko Nove godine, da bi se vratio jednako snažan u veljači, na temperaturama od -20 C. Desetljeća zazivanja urodila su plodom: vlasti su dobile trajan i snažan civilni korektiv, generaciju koju ne zanima ni sovjetska nostalgija niti fobije 90-ih. Tek treba vidjeti hoće li taj val vratiti regionalnu autonomiju u Rusiju i dati pravo postojanja strankama koje Kremlj ne kontrolira.

Usput budi rečeno, u zadnja tri mjeseca nismo čuli da je Vladimir Putin izronio amforu, uspavao tigra, letio u svemir, skladao simfoniju, nokautirao Jetija. On je danas samo političar. Trenutačno najmoćniji, ali samo političar kojem je nadimak 'car' ispao negdje putem u prošlom desetljeću.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi