„Ništa se nije znalo o Ovčari, jedino je bila poznata evakuacija vukovarske bolnice. Svi se sjećamo kako je Šljivančanin sprječavao promatrače EU-a da nadgledaju evakuaciju i da je jedan dio odvojen autobusima. Govorilo se o 5-6 autobusa ljudi koji su nestali bez traga, većinom ranjenika, 20. studenog 1991.”, prisjetila se u javljanju za N1.

Godinu dana kasnije, na konferenciji povjerenika za ljudska prava UN-a Tadeusza Mazowieckog, objavljeno je da je kod Vukovara pronađena masovna grobnica. Taj podatak bio je prekretnica. Hartmann kaže da ju je do istine zapravo dovelo jedno objavljeno svjedočanstvo:

„U Vjesniku je izašlo svjedočenje preživjelog iz Ovčare, tada još anonimnog. S kolegicom sam odlučila pratiti njegove tragove. Ti podaci vodili su nas prema Ovčari, a zatim prema cesti koja će se kasnije nazvati Grabovo.”

Iza svjedočenja stajao je Zdenko Novak, jedini koji je preživio noć između 20. i 21. studenog 1991., kada je iz prikolice iskočio prije nego što je grupa odvedena na strijeljanje.

Ta njegova priča bila je orijentir, ali teren je bio opasan: „Polja su bila puna mina. To nije bilo moguće pretraživati pješice kao što bi bilo danas”, rekla je Hartmann.

Put im je ubrzo presjekla naoružana skupina srpskih vojnika. U tom trenutku pojavila se kolona vozila UNPROFOR-a. No, kako kaže, to nisu bili oni UN vojnici koje bi se očekivalo. „Bili su to zapravo ruski UNPROFOR-ci koji su došli trgovati rakiju za naftu”, ispričala je.

Taj susret pretvorio se u improviziranu pregovaračku situaciju. Kada su srpski vojnici otišli, Hartmann i kolegica iskoristile su priliku: „Prijetili smo im da ćemo ih prijaviti za šverc ako nas ne odvedu točno gdje spavaju i gdje su locirani. Tako smo uspjeli doći do lokacije koja je bila oko stotinu metara od mjesta koje smo tražili.”

To je, kaže, bio trenutak kada je Ovčara prestala biti glasina.