Volim komercijalu, volim nekomercijalu. Nekih dana više slušam jedno, drugih dana drugo. No taj balans se ne odražava i na moj klupski život – koji se u barem 80 posto slučajeva svodi na mjesta gdje se vrti nekomercijala. Kako to?

Pa, zbog bolje atmosfere! De da probam objasniti...

Glazba mi je na prvom mjestu i najviše volim plesati u društvu ljudi koji su došli u klub iz istog razloga. Takvih je ljudi, međutim, kao što svi znamo – malo. Posebno kad pričamo o manje popularnim glazbenim žanrovima! U tom slučaju je plafon cca 50-60 ljudi koji će doći prvenstveno zbog mjuze i stoga bilo koji iole veći klupski prostor podrazumijeva i izvjestan broj... padobranaca, diletanata i inih slučajnih namjernika.

Istaknuo bih pritom, kako sam rekao, da najviše volim plesati u društvu ljudi koji baš briju na glazbu, ne da volim plesati isključivo s njima – jer izvjestan postotak padobranaca najčešće ipak jest nužan za dobru atmosferu, kao randomizirajući faktor iznenađenja i nepredvidivosti (tako prijeko potreban malim scenama, napučenima uvijek jednim te istim licima).

Nije, uostalom, ni toliki grijeh biti padobranac, ta svi smo se barem koji put našli u toj ulozi – a i ono, postoje različiti stupnjevi padobranstva. Netko, recimo, može doći negdje samo zato što je pijan i čuo je da 'tamo ima ekipe', da bi se potom mimo svih očekivanja uživio u glazbu jer ga je ponijela atmosfera. Neki padobranci – najčešće ženskog spola, iz mog skromnog iskustva – ponekad izađu jednostavno zato što se žele isplesati i to će učiniti na kakvoj god muzici da završe, dajući svoj mali, ali vitalan doprinos veselju na podiju. I tako dalje...

Jedini padobranci koji su po meni uistinu fatalni za atmosferu su – ljudi koji dolaze u klub prvenstveno u nadi da će nešto zbariti... A ja nikako da se otmem dojmu da upravo takvi dominiraju klubovima za šire mase.

Uspješno barenje u klubovima?

Mislim, uspješno barenje u klubovima je – nešto što se zapravo i ne događa tako često, ne? Ili mi se samo tako čini? Koliko god možda znalo pomalo patetično zvučati kad netko krene pričati da 'nikad nije osvajao svojim izgledom nego spikom', to je ipak istina za većinu nas jer... Većina nas, jebiga, naprosto nismo Apoloni i Atene što mame uzdahe potencijalnih partnera samom svojom pojavom! U redu, možda se to samo ja oduvijek družim s tamo nekim luzerima, tko zna, ali gro ljudi koje ja znam svoje su partnere – bilo za jednu noć, bilo buduće stalne – nalazili po tulumima, grupnim pijankama po kafićima i sličnim društvenim prigodama koje dijele dvije karakteristike: prisniji ugođaj te mogućnost normalnog pričanja.

U klubovima se pak moraš nadvikivati da bi te druga strana čula i opet se svejedno pola toga obično ne čuje; ako se ne uspijete uguziti u neki lijevi separe, utapat ćete se u masi bez mogućnosti dostizanja onog osjećaja da ste na otoku izoliranom od svega i svih. To i nisu baš uvjeti u kojima nečija osobnost može tako lako doći do izražaja, a za sve one koji nisu neki superturbo ljepotani – dakle, ponavljam, za većinu nas - ta osobnost je ipak na kraju krajeva presudan faktor... I zato većina iz klubova izađe praznih ruku.

Naravno da je, kad je čovjek singl, svaka društvena prigoda = potencijalna prilika za nalaženje partnera. I priznajem da je moj doživljaj klupskih okruženja možda i malo previše obojan time s kakvim ljudima izlazim na različita mjesta! No evo kako ja to vidim:

Nekomercijala: ljudi dođu da bi plesali na glazbu koju vole, da bi se družili, zajebavali, uneredili. Ako uleti neki romantično-seksualni kontakt s preferiranim spolom – super; ako ne – nema veze!

Komercijala: ljudi dođu da bi plesali na glazbu koju znaju, ali prije svega dođu 'zajebavati se' – što je mahom šifra za 'probati nešto zbariti'; malo tko išta uistinu i uspije zbariti i zbog toga je u zraku stalno ta neka odbojna tenzija, opipljivi očaj, frustracije i atmosfera je većinu vremena baš nekako flah.