Primjer je Udruga Podunavskih Švaba iz Osijeka koja je u spomen na stradalo njemačko stanovništvo u radnim logorima u Valpovu, prije dvije godine osnovala Memorijalni centar Podunavskih Švaba. Riječ je o spomen ploči koja je sastavni dio male kasnobarokne kapelice Sv. Roka, za čiju obnovu je Ministarstvo kulture izdvojilo dva milijuna kuna, dok je za opremanje Memorijalnog centra udruga dala 200.000 kuna. I dok u Udruzi Podunavskih Švaba ne vide u tome ništa sporno jer su, kažu, kriteriji bili jasni i sve što je odrađeno je transparentno, čak i ‘srodne’ udruge njemačke manjine smatraju podizanje takvih spomenika, potpuno deplasiranim.

‘Licemjerno je ovakvo ponašanje. Nijemci koji su strpani u logore, za nekoliko godina otišli su u Komunističku partiju u kojoj su bili na vrlo važnim funkcijama, a danas su opet postali Nijemci i kao predstavnici manjine zasjeli u saborske klupe. Znači, samo je u pitanju korist’, oštro zaključuje Vesna Pichler, predsjednica Saveza Nijemaca i Austrijanaca Osijek.

Naime, predstavnici manjina politički su vrlo angažirani, pa su ili saborski zastupnici ili su na drugim mjestima u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, što im ostavlja prostor za ‘manevriranje’ u korist svoje manjine.

Da su predstavnici manjina u Hrvatskom saboru postali dobri ‘trgovci’ manjinskim poslovima, smatra i politički analitičar Jaroslav Pecnik. ‘Trenutno vlada Zorana Milanovića nema većinu, ali ima potporu manjinaca. Upravo u tom smislu trebalo bi se definirati u kojim ingerencijama se može računati na glas, a u kojima oni ne bi trebali glasovati. Naravno, ne misle tako oni koji žive od toga. Slažem se da manjinci trebaju znati da su ravnopravni, ali si ne mogu dati za pravo da u nekim aspektima odlučuju o većini. A oni su postavljeni u situaciju da to mogu’, kaže Pecnik.

Preklapanje nadležnosti i odlučivanje o stvarima za koje su donosioci odluka i sami zainteresirani, nije svojstveno samo manjinama, već su to svojstva čitavog poretka u Republici Hrvatskoj, ali je u slučaju manjina, gdje je cjelokupna populacija još manja, to izraženije.

‘Osim što bi ljudima na izvršnim funkcijama vlasti trebalo zabraniti bilo kakvu povezanost s aktivnostima udruga i drugih korisnika potpora, najvažnije sredstvo je poticanje pluralizma unutar samih manjinskih ‘zajednica’. U svakoj od njih ima više udruga, ima raznih projekata i aktivnosti i svima treba osigurati jednake šanse, što uključuje i pravo kontrole postupka i donošenja odluka i djelotvorne pravne lijekove u slučaju sumnje na nepristranost’, smatra samostalni konzultant Srđan Dvornik

No na sumnju u nepristranost se ni ne pomišlja jer su predstavnici manjinskih udruga itekako svjesni utjecaja politički aktivnih članova. Pogleda li se sastav Savjeta za nacionalne manjine, koji uostalom i donosi odluku o raspodjeli novca, uočljivo je da je potpredsjednik Savjeta Nikola Mak, ujedno i član Izvršnog odbora Udruge Podunavskih Švaba i predsjednik Vijeća njemačke nacionalne manjine Osječko-baranjske županije. Deneš Šoja, član savjeta za nacionalne manjine, kao manjinac ujedno je i saborski zastupnik, također Furio Radin, saborski zastupnik i predsjednik Talijanske unije te drugi predstavnici stranaka i udruga, dobro poznati na hrvatskoj političkoj sceni. No, kako ističu iz Udruge Podunavskih Švaba, riječ je o legalno izabranim članovima koje su predstavnici manjina birali na Skupštini zajednica.

Kontrola raspodjele novca obavlja se samo kroz godišnje izvještaje i nije sporno da se novac troši namjenski, ali je pitanje lobiranja i količine novca koje dobiju neke udruge pa se tim novcem mogu i ‘razbacivati’ dok druge nemaju ni za osnovne potrebe, kao što je to slučaj s makedonskom nacionalnom manjinom u Osijeku, čiji predsjednik tiska publikacije vlastitim novcem.

Djelatnost manjinaca najvećim se dijelom financira iz državnog proračuna. U ovoj godini Republika Hrvatska za programe kulturne autonomije nacionalnih manjina izdvaja 33,7 milijuna kuna. Za razliku od ostalih članica Europske unije gdje neke države ne priznaju kategorije nacionalnih manjina, poput Francuske i Bugarske, a druge imaju samo građane koji govore različitim jezicima, poput skandinavskih zemalja, u Ustav Republike Hrvatske upisane su 22 nacionalne manjine, dok je broj njihovih udruga četverostruko veći.

Najviše novca odlazi na ‘kulturni amaterizam’, folklorne družine i etno druženja. Novac se uglavnom troši i za održavanje hladnog pogona, plaće uposlenika, honorare, dnevnice, tiskanje publikacija, druženja i međusobna gostovanja. Sve to uokvireno je u 1364 programa, koliko ih je pristiglo za ovu godinu. Odluku o raspodjeli novca za programe donosi Savjet za nacionalne manjine. Iz ovogodišnje Odluke vidljivo je da najviše novca dobivaju Srbi, ukupno 9.563.000 kuna. Odmah iza njih su Talijani sa 7.333.000, dok Mađari imaju gotovo 4 milijuna kuna na raspolaganju, a Česi 3 milijuna kuna. Bošnjaci ove godine imaju ukupno 1.589.000 kuna koje raspoređuju na petnaest KUD-ova i udruga, Romi 660.000 kuna, a ‘manje’ manjine poput Poljaka oko 100.000 kuna. I tu među manjinskim udrugama dolazi do nesrazmjerne raspodjele novca pa pojedinima pripada veći dio ‘kolača’, no to ovisi prvenstveno o prijavljenim programima. Tako, primjerice, najviše novca namijenjenog češkoj manjini, dobiva NIU ‘Jednota’ Daruvar - 1.593.000 kuna, dok srpskom društvu ‘Prosvjeta’ pripada 4.266.000 kuna. Od ukupno 626.000 kuna za manjinu Nijemaca i Austrijanaca, čak 465.000 dobiva samo Udruga Podunavskih Švaba Hrvatske sa sjedištem u Osijeku. Činjenica je da njihov program pokriva taj iznos jer je za informiranje, izdavaštvo i kulturne manifestacije namijenjeno 320.000 kuna. No za kulturno djelovanje Memorijalnog centra Podunavskih Švaba u Valpovu, izdvaja se 10.000 kuna.

Pogledaju li se programi ostalih nacionalnih manjina, Talijana, Rusina i Ukrajinaca, Albanaca, Crnogoraca, Roma i drugih, vidljivo je da su svi istog sadržaja. Njihovi programi su neosporni, ali je upitna kvaliteta tih programa koji se u nekim slučajevima samo ponavljaju iz godine u godinu. U tome ništa sporno ne vidi slobodni konzultant Srđan Dvornik

‘Budući da je jedan od osnovnih kriterija pomoć svemu onome što čini ‘identitet’ neke manjinske grupacije, a tu veliku ulogu igraju kultura, jezik i slično, nema ničeg čudnog što se radi o kontinuiranim dugoročnim programima. Drukčije je s programima kojima se nastoje zaštititi i unaprijediti ljudska prava te društveni položaj manjinskih skupina. Tu bi trebala važiti logika uspješnosti i postignutih rezultata. Ali ni te se promjene ne mogu ostvariti za dvije ili tri godine. Pogledamo li situaciju Roma ili Srba povratnika, vidimo da se ovo društvo uporno opire ukidanju diskriminacije, pa i borba za ljudska prava mora biti kontinuirana’, misli Dvornik.

Za izostanak poželjnog pristupa nisu krivi samo vlastodršci, već i same manjine koje su se podredile Vladinim rješenjima, smatra Antonija Petričušić, viša asistentica na katedri za sociologiju Pravnog fakulteta u Zagrebu. Ona ‘zamjera’ manjinama što uz projekte vezane uz kulturnu autonomiju, ne insistiraju i na dugoročnim infrastrukturnim projektima. Takvi projekti bi, s jedne strane, jamčili dugoročnu održivost manjinske zajednice na nekom području, a s druge pokazali da su manjine zainteresirane za iste, životne probleme zajednice u kojoj žive i da žele dobro i ostalim stanovnicima. Djelovanjem kroz manjinska vijeća, to se ne može ostvariti pa Petričušić smatra da ih treba ukinuti.

‘Ona sada djeluju kao neke kvazinevladine udruge, okupljaju u pravilu ljude koji su politički aktivni, a ne šarolike profile lokalnog stanovništva. Po meni, vijeća su minisinekure manjinskih političkih stranaka i ne proizvode nikakav integracijski učinak niti osiguravaju da se glas manjina zaista čuje u lokalnim i regionalnim zajednicama’, izjavila je Petričušić.

Financiranjem manjina iz njihovih matičnih zemalja, smanjila bi se ovisnost o proračunu, a time i utjecaj na političku scenu, smatraju neki. No, prema mišljenju konzultanta Dvornika, država mora posebnim pravima i pozitivnom diskriminacijom osigurati stvarnu ravnopravnost, a to treba činiti i financiranjem aktivnosti kojima etničke manjine štite svoja prava i održavaju svoj stil života.

Proračunskog novca sve je manje. Prošle godine udrugama je isplaćeno šest posto manje nego godinu prije, ove godine čak 11 posto manje. Manjine će se ubuduće sve manje moći oslanjati na proračun, a više će se morati okretati europskim fondovima, što će možda smanjiti i njihov utjecaj na političku scenu Hrvatske

‘Problem manjine je problem pozitivne diskriminacije. Po meni, trebaju biti kvote, samo tako ćemo doći do ravnopravnosti’, zaključuje Pecnik.