šokantna presuda

Je li prisilna sterilizacija zločin protiv čovječnosti?

  • Autor: Davorka Grenac
  • Zadnja izmjena 11.03.2017 19:49
  • Objavljeno 11.03.2017 u 19:49
Žene u Peruu prosvjedovale su na Dan žena za ravnopravnost

Žene u Peruu prosvjedovale su na Dan žena za ravnopravnost

Izvor: Profimedia / Autor: Profimedia

Od 1996. do 2000. u Peruu je prisilno sterilizirano 272.000 žena i 22.000 muškaraca, ali nakon 18 godina skandala, javna tužiteljica je zaključila da se nije radilo o smišljenoj državnoj politici zauzdavanja nataliteta među potomcima Inka, nego o izoliranim slučajevima. U Indiji se podvezivanjem jajovoda i uklanjanjem maternice godišnje prisilno sterilizira četiri milijuna žena, a u SAD-u je takva praksa predlagana i korištena punih stoljeće i pol

Dok se u Hrvatskoj razmahala rasprava oko pripreme novog zakona o pobačaju, u nekim dalekim zemljama ženama je zbog 'hiperfertilnosti' osporavano osnovno ljudsko pravo na reprodukciju. Jedna od njih je Peruanka Teodula Pusma Carrion iz zabačenog sela Nangali u divljim Andama.

'Jedno moje dijete bilo je neuhranjeno i otišla sam u obližnji medicinski centar po pomoć', sjeća se danas 47-godišnja Teodula. 'Sestra mi je rekla da će mi dati hranu za dijete samo ako me steriliziraju. 'Vi, seoske žene, rađate kao zečice, a ne date podvezati jajnike', rekla mi je. Stavili se me pred zid. Ne odem li u bolnicu u Huancamambu, moje će dijete umrijeti, mislila sam.

Uveli su me u sobu s jednim krevetom, gdje su već čekala spremna četiri polugola muškarca i rekli mi da se svučem. Kada sam legla, svaki me od njih zgrabio za jednu ruku i nogu i čvrsto držao. Prišla je sestra i dala mi injekciju... Probudila sam se u nekoj mračnoj prostoriji punoj uplakanih žena. Tamo smo ostale nekoliko sati, a onda nam je sestra opet dala neku injekciju i rekla da možemo kući...'

Teodula je jedna od 272.000 žrtava prisilne sterilizacije u Peruu i traži pravdu. 'Operacija' se dogodila prije 18 godina, ali do danas zbog toga nitko nije odgovarao (kao da slušate sudsku priču u slučaju nesretnog Rabljanina Miroslava Maškarina) te je sa suseljankom Esperanzom Huayamom krenula u akciju. Zahvaljujući uputama i pomoći peruanskih aktivista i nekih uglednih žena iz javnog života Perua, pokrenule su Quipu projekt, posebnu telefonsku liniju povezanu s internetom putem koje žrtve iz zabačenih dijelova zemlje iznose u javnost svoja šokantna svjedočanstva, u nadi da će se njihovi glasovi čuti, a odgovorni konačno kazniti.

Quipu projekt je uslijedio nakon nedavnog zaključka peruanske javne tužiteljice Marcelite Gutiérrez da 'prisilna sterilizacija nije zločin protiv čovječnosti' te da odustaje od podizanja optužnice protiv bivšeg predsjednika Perua, Alberta Fujimorija i nekoliko djelatnika peruanskog Ministarstva zdravlja, osumnjičenih da su u razdoblju od 1996. do 2000. pod krinkom 'Nacionalnog programa reproduktivnog zdravlja i planiranja obitelji' sistematski prisilno sterilizirali 272.000 Peruanke i 22.004 Peruanca, mahom potomke autohtonih Inka.

'Nema uvjerljivih dokaza da je bila riječ o državnoj politici, nego, naprotiv, o izoliranim slučajevima', ustvrdila je javna tužiteljica. Broj žrtava znatno veći od broja stanovnika našega Splita, za nju su bili tek - 'izolirani slučajevi'.

Bivši predsjednik Fujimori u međuvremenu je osuđen na 25 godina zatvora zbog korupcije i krvavih obračuna s političkim protivnicima, ali ne i zbog oduzimanja osnovnog ljudskog prava na potomstvo. Cilj Programa navodno je bio smanjiti siromaštvo, nezaposlenost i socijalne probleme kroz niže stope nataliteta, ali se priča pretvorila u planiranu eutanaziju domorodaca, siromaha i seljaka. Više od 2.000 svjedokinja potvrdilo je da su liječnici postupak tzv. dobrovoljne kiruške kontracepcije izvodili bez njihova znanja ili uz ucjenu, kao u slučaju Teodule Pusme Carrion.

Ginekolog Hernando Cevallos svjedoči kako je od Ministarstva zdravlja dobivao naredbe da u četiri dana obavi 250 sterilizacija! Peruanska odvjetnica Giulia Tamayo kaže da se akcija u okrugu Anta u kojem se nalazi i Teodulino selo, provodila od vrata do vrata i da su sve žrtve pripadale istoj autohtonoj etničkoj skupini.

Peru nije nimalo usamljena zemlja u korištenju barbarskih metoda kontracepcije. U tome prednjači Indija, gdje se godišnje laparoskopskim podvezivanjem jajnika ili uklanjanjem maternice sterilizira četiri milijuna mladih žena, skoro pa cijelo stanovništvo Hrvatske. Metoda se koristi odavno, ali o njoj se šutjelo sve donedavno, dok u saveznoj državi Chhattisgarh, od 80 žena obrađenih u jednom danu, 60 njih nije dobilo sepsu, a 12 umrlo od posljedica trovanja. Ustanovilo se da je sporne zahvate izveo tek jedan liječnik s jednim pomoćnikom u rekordnih pet sati, a slučajna snimka lokalne TV mreže pokazuje kako su se žene poslije intervencije oporavljale ležeći na polju nedaleko od bolnice.

Indija tako pokušava riješiti problem hiperfertilnosti, jer nastavi li rasti sadašnjim tempom, 2050. će narasti za 400 milijuna novih stanovnika i biti mnogoljudnija od Kine. A od kuda krenuti nego, jednako kao u Peruu, od najsiromašijih obitelji s jatom djece i bez ikakva znanja o kontracepciji? I demokratski raspoloženi Amerikanci socijalne su probleme i predrasude sve do konca sedamdesetih znali rješavati prisilnom sterilizacijom mahom pripadnica plemena američkih Indijanaca i Amerikanki meksičkog i afričkog podrijetla.

Mada izumiruća indijanska plemena skutrena u rezervatima ne prijete populacijskom eksplozijom, u pitanju su bili stereotipi o 'prljavoj, ružnoj, alkoholiziranoj skvo', koja  – prema mišljenju samih liječnika – nije znala koristiti druge vrste zaštite od začeća, niti kao bijele žene odgajati uspješnu djecu. Iako od 1974. zakon štiti građanke SAD-a od prisilne sterilizacije, nedavno izvješće Centra za istraživačke studije kaže da je u kalifornijskom ženskom zatvoru u Chowchilli, u razdoblju od 2006. do 2010. prisilno sterilizirano 148 zatvorenica podvezivanjem jajovoda.

Prosvjednice u Peruu 2016. marširale su protiv prisilne sterilizacije

Prosvjednice u Peruu 2016. marširale su protiv prisilne sterilizacije

Izvor: Društvene mreže / Autor: Projekt Quipu Facebook

U mnogim slučajevima peruanske žrtve uopće nisu razumjele što bi im liječnici priopćili, jer su govorile samo kečuanski (jezik starih Inka). Veliki broj peruanskih i američkih žrtava bio je operiran bez njihova znanja, uz objašnjenje da je riječ o abortusu ili kontrolnom pregledu, pa nije bilo ni formalnog pristanka pacijentica. Kao u Peruu, američkim su Indijankama također prijetili uskratom usluga i socijalne pomoći u slučaju odbijanja 'operacije'.

U Indiji i danas ženama koje pristanu na sterilizaciju država plaća naknadu od 1.400 rupija (20 dolara) i nagrađuje onoga tko je nagovori i dovede na zahvat. U Indiji, kao svojedobno u SAD-u, sterilizirale su se samo žene, u Peruu tek iznimno muškarci, jer je planiranje obitelji ženska briga, a muška sterilizacija sramota s kojim se muški ego ne može nositi.

Masakr Indijki u Chhattisgarhu pokazao je da takva mesarska kontracepcija znači operacije bez osnovnih higijenskih uvjeta, gdje bolnice uz sve nevolje još dobivaju razrijeđena dezinfekcijska sredstva zbog nečije ekstra zarade. Zahvati se izvode bez prethodnih pretraga, često neposredno nakon poroda, a tijekom operacije liječnici nerijetko ustanove da je žena trudna. Kao u Indiji, američki su liječnici također bili ekstra plaćeni za izvođenje histerektonije i podvezivanja jajovoda, a na pitanje jednog studenta zašto se više koristi metoda uklanjanja uterusa, izvjesni dr. James Ryan odgovara da je to 'veći izazov i dobro iskustvo za mlade kirurge'. 'Iskustvo za mlade kirurge' na jugu SAD-a je bilo toliko rašireno da su građani za to koristili eufemizam 'mississippijevo slijepo crijevo'.

Posljedice u Indiji bile su očite - njihovo je Ministarstvo zdravlja priznalo da je od 2009. do 2012. isplatilo odštetu u 568 slučajeva smrti zbog posljedica sterilizacije. Ali zato je u Americi drastična kontracepcija bila vrlo učinkovita: dok su sedamdesetih godina američke Indijanke u prosjeku rađale 3.79  djece, osamdesetih su na svijet donosile samo 1,8 malih Indijanaca.

Ideja o prisilnoj kirurškoj kontracepciji u Americi je zaživjela još sredinom 19. stoljeća, kada je teksaški biolog Gordon Lincecum predlagao eugeničku sterilizaciju mentalnih bolesnika i osoba s 'nepoželjnim' genima.

Sjećate li se Hitlera? Ali pedesetak godina kasnije već je pet saveznih američkih država donijelo zakon o prisilnoj sterilizaciji mentalno hendikepiranih, a 1927. je proglašen ustavnim. Nakon preuzimanja upravljanja nad Portorikom 1898., Sjedinjene Države – baš kao mnogo kasnije Peru – donijele su program kontrole populacije s istim argumentima o katastrofalnim društvenim i ekonomskim posljedicama hiper rađanja, a u punoj je mjeri provođen nakon Drugog svjetskog rata. Rezultat? Više od 30 posto Portorikanki do 1965. nije više moglo rađati.

Pratite nas na društvenim mrežama:

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!