Jedno je gotovo sigurno što se tiče američkog sukoba s Iranom – on neće uključivati okupaciju zemlje. Sjedinjene Američke Države posljednjih mjeseci šalju nosače zrakoplova i logističku potporu u Perzijski zaljev, ali ne i kopnene snage za invaziju. Također nema javnih naznaka o planiranju dugoročne prisutnosti u Iranu.

Ako je američki predsjednik Donald Trump u nečemu dosljedan kada je riječ o Bliskom istoku, onda je to izbjegavanje scenarija nalik Iraku. Takvu je okupaciju ranije opisao kao 'veliku, debelu pogrešku'. Kao i u slučaju likvidacije zapovjednika Iranske revolucionarne garde Kasima Sulejmanija 2020. godine ili izraelskog napada na vođu Hezbolaha Hasana Nasralu 2024., Washington bi vjerojatno ciljao vrh iranskog režima i njegove represivne strukture, a potom prepustio razvoj događaja sudbini.

Foreign Policy analizirao je kamo bi sve to moglo odvesti.

Iran spreman na najgore

Teheran vidi isto što i ostatak svijeta i teško da će biti iznenađen. Iransko vodstvo dobro pamti to da su Sjedinjene Države prošlog lipnja iskoristile pregovore kao dimnu zavjesu prije iznenadnog napada, a ovaj put takvu pogrešku vjerojatno neće ponoviti.

Sigurnosne snage su mobilizirane nakon brutalnog gušenja nedavnih prosvjeda, a mjesecima se intenzivno traže navodni izraelski obavještajci. Pritom su gotovo sigurno stradali i mnogi nevini ljudi. Uspješni izraelski napadi na visoke iranske dužnosnike pokazali su koliko im je sustav kompromitiran, što znači da vrhovni vođa i njegovi najbliži suradnici imaju razloga za zabrinutost.

Brza pobjeda – dugotrajne posljedice

Bilo dogovorom, bilo ratom, čini se da Trump želi konačno zaključiti desetljećima dug sukob SAD-a s Iranom. No takve pobjede rijetko su doista konačne.

Ako zračni napadi prođu bez trenutačnih katastrofalnih posljedica, Trump će proglasiti pobjedu i okrenuti se novim temama, no Iran i cijela regija godinama će živjeti s posljedicama toga. Čak i najrazornija kampanja bombardiranja ne bi donijela trajniji rezultat od poznate objave mission accomplished iz vremena predsjednika Georgea W. Busha o akcijama u Iraku.

U slučaju da napadi ne uklone vrh režima, scenarij bi mogao nalikovati kratkom izraelsko-iranskom sukobu prošlog ljeta: djelomično uništen nuklearni program, oslabljena represija, ali režim i dalje opstaje. Procjene već godinama govore da bi takvi napadi unazadili iranski nuklearni program tek za nekoliko godina i nema razloga vjerovati da bi sada bilo drugačije.

Napad koji jača režim?

Paradoksalno, takav napad mogao bi čak ojačati režim, a njegov opstanak vjerojatno bi spriječio novi val prosvjeda, iako duboko nezadovoljstvo u društvu ne bi nestalo.

Iran bi se suočio s novim sankcijama Zapada, što bi pogoršalo život građana, ali ne bi značajno utjecalo na vanjsku politiku režima niti na obnovu nuklearnog i raketnog programa. Ukratko, stanje bi se vratilo na staro, uz nastavak dominacije Revolucionarne garde i saveznika režima.

A ako režim padne?

No što ako SAD uspije srušiti režim, bez namjere da sudjeluje u poslijeratnoj stabilizaciji? Većina analiza tu staje, pretpostavljajući ili bolju budućnost ili potpuni kaos, no stvarnost je vjerojatno negdje između.

Četiri su moguća scenarija:

1. Demokracija - najmanje vjerojatna opcija

Iako bi mnogi Iranci željeli demokratsku republiku, to je najmanje izgledan ishod. Zemlja bi ostala bez institucija, s razorenom ekonomijom i infrastrukturom te bez ozbiljne međunarodne pomoći.

Trump ne pokazuje interes za izgradnju demokracije, što potvrđuje i primjer Venezuele. Plan za 'dan poslije' ne postoji, a mnogi stručnjaci koji bi ga mogli osmisliti više nisu dio administracije.

2. Povratak šaha - bez realne potpore

Neki u SAD-u, Izraelu i zaljevskim državama možda bi podržali povratak Reze Pahlavija na vlast, no takav scenarij zahtijevao bi snažnu vojnu potporu izvana, a nitko je nije spreman pružiti.

Uz to, u samom Iranu postoji vrlo malo interesa za obnovu monarhije. Ideja o 'zelenoj zoni' u Teheranu, poput one u Bagdadu, teško bi prošla među stanovništvom iscrpljenim ratom.

3. Kaos i građanski rat

Raspad države i građanski rat realniji su scenarij od demokracije ili monarhije. U tom slučaju postoje razlike među vanjskim akterima: Izrael bi možda prihvatio slab i podijeljen Iran, a SAD preferira stabilnost, bez obzira na režim. Zaljevske države pak pod svaku cijenu žele izbjeći novi val nestabilnosti, izbjeglica i terorizma.

Najveći strah je da bi kolaps Irana destabilizirao Irak i Siriju te ugrozio ključne naftne rute.

4. Vojni režim - najizgledniji ishod

Najvjerojatniji scenarij je to da će vlast preuzeti Iranska revolucionarna garda (IRGC), najorganiziranija i najjača sila u zemlji. Takav režim bio bi i dalje pod sankcijama, nestabilan, ali sposoban iskoristiti nacionalistički bijes zbog američkog napada za učvršćivanje vlasti.

Ključno pitanje bilo bi hoće li SAD uopće pokušati očuvati određene državne strukture da bi spriječio potpuni kolaps, čak i ako to znači ignoriranje želja prosvjednika.

Novi Iran poput Saudijske Arabije?

Takav bi Iran mogao s vremenom nalikovati Saudijskoj Arabiji pod vodstvom Mohameda bin Salmana, odnosno biti autoritaran i represivan, ali društveno otvoreniji i okrenut investicijama.

Ironično, nakon svih razaranja 'najbolji' ishod mogla bi biti nacionalistička i autoritarna država oslobođena utjecaja starog vjerskog establišmenta. Zaljevske države mogle bi živjeti s time.

Pitanje je – može li i Washington?