"Neka Bog zaštiti ovu zemlju od neprijatelja, suše i laži", stoji uklesano u kamen još otkako je drevnom Perzijom, odnosno današnjim Iranom prije više od 2000 godina vladao Darije Veliki.

Riječ je o tri prijetnje koje su oduvijek zabrinjavale Irance. Danas se sve tri prijetnje isprepliću na načine, toliko nevjerojatne da ih ni neprijatelji Irana nisu mogli zamisliti.

Nakon što je Donald Trump po drugi puta stupio u Bijelu kuću, učvrstio je svoje veze s Izraelom. Pritom je najžešći pritisak osjetio upravo Iran. Pritom nije bila riječ samo o ekonomskim i diplomatskim sankcijama, već i na oružani udar izveden u lipnju ove godine.

'Vodeni bankrot'

No, najveća prijetnja ne dolazi iz Washingtona, Jeruzalema ili New Yorka, već iz prirode. Suša u Iranu se, naime, protegla u šestu godinu. Kiše su rijetka pojava, rijeke više ne teku, a vodospreme su iscrpljene do krajnjih granica, piše američki Forbes.

U većim gradovima su dužnosnici već smanjili tlak vode te uveli redukcije u opskrbi, pa čak najavili i evakuacije stanovništva, ako suša ne prestane. O tome se govori i u Teheranu, gradu koji broji više od 15 milijuna stanovnika.

Ovakvi događaji posljedica su takozvanog "vodenog bankrota" Irana. Vlasti su, naime, desetljećima crpile znatno više vode nego što je priroda mogla vratiti.

'Hidraulička vizija'

Poljoprivreda s intenzivnim korištenjem vode primjenjivala se u jednom od najsušnijih krajolika na Zemlji kao siguran jamac samodostatnosti, sigurnosti i svojevrsnog otpora pritiscima iz inozemstva. Izgradnja brana i kanala omogućila je "hidrauličku viziju" vođa u kojoj se nijedna kap vode nije smjela potrošiti na rijeke, jezera i močvare.

Strane sankcije su samo pojačale ovaj pristup, jer se pod ekonomskim sankcijama samo nastavilo širenje domaće proizvodnje, a time i iscrpljivanje vode. Neodrživo iskorištavanje prirodnih resursa je postalo domoljubna dužnost, a posljedice su takve da 12-dnevni rat protiv Irana nije bio ni potreban.

Informacije o dostupnosti vode, količinama u branama i daljnjim ispumpavanjima su klasificirane, zaštićene i politizirane. Svaka rasprava o suši vodi u smjeru stranih zavjera, "krađe oblaka" i "manipulacije vremenom". Uz to, voda se prenosi u bogate i politički podobne regije, pa nije siključeno da bi se oskudica u drugim dijelovima zemlje ubrzo mogla pretvoriti u bijes građana.

Tri Darijeve prijetnje

Tako su tri Darijeve prijetnje, neprijatelji, suša i laži, stvorile scenarij gori od onoga što su Donald Trump i Benjamin Netanyahu mogli smisliti. Pitanje je jesu li Iranci svjesni da će prirodna bogatstva i narušeno povjerenje biti teže vratiti, nego obnoviti svu štetu nastalu vojnim udarom i sankcijama. 

Rješenje je u postupnom ograničavanju poljoprivrede i industrija koje su veliki potrošači vode, naročito u regijama najviše pogođenima sušom, ukidanjem subvencija cijena vode i struje, ali uz zaštitu siromašnih te davaju prioriteta učinkovitosti i obnovi ekosustava. 

Laži te sustavno odbijanje priznavanja i suočavanja s problemima mogli bi srušiti nekoć ponosnu naciju na koljena i to u trenucima kad to nisu uspjele ni sankcije, ni zračni udari.