'Moja misija povezana je s roverom Perseverance, odnosno misijom Mars 2020., a moj zadatak je da, uz još jednog kolegu, vodim devet znanstvenika iz Amerike, jednog iz Kanade te još pet iz Europe koji su dodani nešto kasnije, a svi smo zaduženi za odabir uzoraka. Ja sam jedna od onih koja vodi tu grupu, stručno vodstvo. Mi smo posebna grupa koja nije vezana ni za jedan instrument jer uvijek postoji grupa koja ja vezana za kameru ili nešto drugo, a nama kamera treba da vidimo čega tamo ima. Mi smo grupa zadužena baš za uzorke, mi ćemo biti ti koji će odlučiti koji točno uzorak treba uzeti i koji su razlozi zbog kojih se uzorak uzima s ove stijene, a ne s neke druge', kaže Bosak za Večernji list.

Kaže da je sljedeći stupanj ove kampanje tek je u razvoju riječ je o roveru koji će doći pokupiti te uzorke.

'Ako mi ne uspijemo, onda taj sljedeći rover nema što raditi. Kao ni letjelica koja bi to sve trebala donijeti na Zemlju. Iako je sve to još u razvoju. Sada smo koncentrirani na uspjeh ove misije.

'Ne vjerujem da će tragove života Perseverance naći sam po sebi, odnosno ne vjerujem da će nam mjerenja koja će napraviti Perseverance reći da su to mikrobi ili nešto drugo. Mi ćemo pronaći uzorke koji bi, kada se donesu na Zemlju, trebali biti dovoljno dobri da si postavimo to pitanje. Kada razmišljamo o životu, pri čemu, ako ga je bilo na Marsu, onda je to bilo nešto jako slično životu na Zemlji jer se jako puno materijala razmjenjuje između naših planeta, meteoriti stalno padaju na jedan i na drugi. Tako da, ako razmišljamo kakav je život na Zemlji bio prije tri i pol milijarde godina, a ne znamo kakav je život iz tog razdoblja bio, tragovi života mogli bi biti jedino nekakvi mikrobi. A da bismo prepoznali tragove mikrobijalnog života iz tog doba, moramo biti jako sretni pa pronaći stijenu koja ima odličan oblik ili računati na pronalaženje nekih sedimenata i stijena koje na Zemlji znamo kao jako dobre čuvare tih tragova. Ali to su tek tragovi, trebamo druge instrumente, mikroskope kako bismo uočili mikrobe. A to možemo napraviti jedino na Zemlji', pojašnjava.

Dodaje da ako i instrumenti pokažu prisutnost organskih spojeva, svejedno nećemo moći dokazati je li to nešto biološko ili nešto s asteroida, što je meteorit donio. Jer organskih spojeva ima na asteroidima. A organske tvari, same po sebi, nisu znak života. 

Na pitanje hoćemo li doista otići na Mars kao vrsta do 2030-ih kao što neki najavljuju, odgovara:  NASA ima taj dio za ljudsko istraživanje, a jedan je od instrumenata na našem roveru MOXIE koji će praviti kisik od ugljikova dioksida, ali to neće biti kisik za disanje nego zapravo za gorivo. Ne mogu zamisliti situaciju u kojoj bi NASA slala ljude na Mars a da ih ne može vratiti. A za to treba jako puno goriva koje koristi kisik. U ovom je trenutku to nemoguće napraviti, osim ako ne postoji neki mehanizam kojim bi se kisik proizvodio na Marsu, odnosno barem jedan njegov dio. Jer, problem je uvijek težina, nositi dovoljno goriva za dolazak na Mars, a onda još da se čovjek otisne s Marsa, nešto je za što ne znam da postoje planovi. Ono što se pokušava jest testiranje da se vidi može li se na Marsu proizvoditi kisik. Neke privatne kompanije imaju velike planove za ljude na Marsu, znam i ljude koji su mi rekli kako bi išli tamo i da se ne vrate, no to su obično jako mladi studenti. Ali što se tiče NASA-e, ne vjerujem da će biti ljudi na Marsu do 2031. godine, kad mislimo da će se najranije na Zemlju vratiti prvi uzorci koje mi tamo prikupimo. Za ova današnja istraživanja puno su smislenije robotizirane misije kojima se prikupljaju uzorci, a koje onda možemo istraživati na Zemlji u laboratorijima. To i slanje ljudi na Mars paralelni su svjetovi', poručuje.