Iako je formalno zamišljen kao vjerski događaj usmjeren na molitvu, osobnu refleksiju i promicanje etičkih vrijednosti, Nacionalni molitveni doručak (National Prayer Breakfast) je unazad gotovo osam desetljeća postao mjesto susreta i lobiranja. Njegova uloga i značenje razlikuju se ovisno o nacionalnom kontekstu, no najpoznatiji i najutjecajniji oblik razvijen je u Sjedinjenim Američkim Državama.

Korijeni molitvenog doručka sežu u prvu polovicu 20. stoljeća, kada su se u SAD-u pojavile inicijative za povezivanje političkih lidera kroz zajedničku molitvu i biblijsku refleksiju. Ključnu ulogu u institucionalizaciji tog događaja imala je neformalna kršćanska mreža The Fellowship, poznata i kao The Family, a prvi put održan je 1953. godine u Washingtonu, uz sudjelovanje predsjednika Dwighta D. Eisenhowera, čime je dobio simboličku i političku težinu na najvišoj državnoj razini.

Događaj koji se održava svakog prvog četvrtka u veljači osnovao je američki metodistički propovjednik norveškog porijekla Abraham Vereide, a koji je 1905. godine stigao u SAD-a koristeći kartu za brod koju njegov susjed nije mogao iskoristiti. Već 25 godina kasnije ovaj dotadašnji šumski radnik i putujući propovjednik počeo je u Seattleu organizirati molitvene skupine s poslovnim i građanskim vođama.

Pitanje transparentnosti susreta elita

Nakon preseljenja u Washington D.C., Vereide je pokrenuo Nacionalni molitveni doručak te se on tradicionalno održava u Međunarodnoj plesnoj dvorani hotela Hilton. Svake godine okuplja oko 3500 ljudi, uključujući međunarodne goste iz više od 100 zemalja, a od 2023. godine domaćini su mu bili članovi Kongresa Sjedinjenih Država te ga je u njihovo ime organizirala već spomenuta kršćanska organizacija Fellowship Foundation. No od 2023. vodi ga Zaklada Nacionalni molitveni doručak zbog nedavnih kontroverzi i pitanja vezanih uz transparentnost tog susreta elita, a trenutno ga bojkotira tridesetak skupina.

Svake godine nekoliko gostujućih govornika posjećuje razne događaje povezane s Nacionalnim molitvenim doručkom. Međutim onaj glavni, doručak u četvrtak ujutro, obično ima dva posebna govornika: predsjednika SAD-a i gosta čiji se identitet čuva u tajnosti do tog jutra. Prije 18 godina nazočilo mu je osam šefova država, s članovima Europskog parlamenta, diplomatima Ujedinjenih naroda, političarima sa svih kontinenata, vjerskim vođama, poslovnim liderima, ali i studentima i misionarima.

Benazir Bhutto, bivša premijerka Pakistana, sudjelovala je na njemu u više navrata, a intervju, u kojem govori o značenju Nacionalnog molitvenog doručka i njegovu utjecaju na njezinu vjeru, prikazan je upravo 2008., kada je on bio 'najposjećeniji'. Tijekom godina okupljenima su se obraćali i jordanski kralj Abdulah II., kao i predsjednik Hondurasa Ricardo Maduro, a među glazbenim gostima ističe se talijanski pjevač Andrea Bocelli.

Godine 2014., prvi put od neovisnosti Ukrajine, bio je prisutan i patrijarh Filaret, čelnik Ukrajinske pravoslavne crkve, a već 2015. gostima se obratio i Dalaj Lama. I hrvatski političari česti su gosti Nacionalnog molitvenog doručka pa su prethodnih godina na njemu sudjelovali Marijana Petir, Željana Zovko, Željko Reiner, Davor Ivo Stier i Slaven Dobrović.

Širenje na Europu, Aziju i Afriku

Unatoč čestoj percepciji da je riječ o službenom državnom događaju, molitveni doručak u SAD-u formalno ne organizirala vlada, već privatni akteri u suradnji s članovima američkog Kongresa. Ideološka osnova temelji mu se na kršćanskim vrijednostima, pri čemu se naglasak stavlja na osobnu vjeru, odgovornost i pomirenje. Organizatori često ističu njegov nestranački karakter, iako su kritičari ukazivali na implicitnu ideološku orijentaciju i nedovoljnu transparentnost organizacijske mreže.

Molitveni doručak ima značajnu političku funkciju, iako se ona rijetko očituje kroz formalne političke odluke. On služi kao prostor za neformalni dijalog između političkih aktera različitih ideoloških usmjerenja, kao i za susrete domaćih i stranih dužnosnika. Sudjelovanje predsjednika, kongresnika i diplomatskih predstavnika pridonosi njegovoj legitimizaciji, a istodobno otvara pitanja o odnosu između religije i sekularne države, osobito u kontekstu američkog ustavnog načela odvojenosti crkve i države.

Model molitvenog doručka postupno se proširio izvan SAD-a te su slični događaji organizirani u brojnim državama Europe, Afrike i Azije. U tim kontekstima on često poprima obilježja političke i diplomatske platforme, nerijetko prilagođene lokalnim vjerskim i kulturnim okolnostima. U postsocijalističkim zemljama, primjerice, ponekad se tumači kao simbol ponovnog uključivanja religije u javnu sferu nakon razdoblja državnog sekularizma ili ateizma.

Valja istaknuti da je Nacionalni molitveni doručak predmet brojnih akademskih i javnih rasprava. Kritike se najčešće odnose na netransparentnost organizacije, potencijalni utjecaj religijskih mreža na javne politike te selektivno uključivanje sudionika. Također se postavlja pitanje koristi li se religijski diskurs kao sredstvo tzv. meke moći u međunarodnim odnosima, osobito kada događaju prisustvuju autoritarni politički lideri kojima se time može posredno pružiti legitimitet.

Politički analitičari ocjenjuju da molitveni doručak predstavlja kompleksan fenomen koji nadilazi okvire isključivo vjerskog okupljanja te da njegova dugotrajnost i globalna prisutnost svjedoče o trajnoj potrebi političkih elita za neformalnim prostorima susreta, simboličkom legitimacijom i moralnim diskursom. Smatraju i da on otvara važna pitanja o granicama između religije i politike, transparentnosti neformalnih mreža moći te ulozi vjere u suvremenim demokratskim društvima.