Zajednički američko-izraelski napad, u kojem je ubijen iranski vrhovni vođa ajatolah Ali Hamnei i dio sigurnosnog vrha, otvorio je politički vakuum čije posljedice tek treba sagledati. Iako su mnogi Iranci, iscrpljeni represijom i gospodarskom krizom, taj trenutak dočekali s olakšanjem pa i slavljem, uklanjanje jednog čovjeka ne znači i rješenje duboko ukorijenjenog problema
Hamneijevu vladavinu obilježili su loše upravljanje državom i brutalna represija nad protivnicima režima. Njegov kraj popraćen je istodobno službenom četrdesetodnevnom žalosti i masovnim okupljanjima pristaša režima, ali i borbom unutar sustava o tome tko i kako preuzima vlast.
Izraelski dužnosnici sugerirali su da je napad ubrzan kako bi se iskoristio trenutak kada su se visoki iranski čelnici okupili na jednom mjestu. Američki predsjednik Donald Trump dao je naslutiti da ima ideju o tome tko bi mogao preuzeti ulogu nasljednika, no zasad nije želio javno otkriti ime, piše CNN.
vezane vijesti
Teheran će uskoro morati objaviti plan sukcesije. No Iran nije Venezuela, a njegov politički sustav nije lako preoblikovati. Tijekom 47 godina teokracija je evoluirala u autokraciju i kleptokraciju. Velik dio od više od 90 milijuna stanovnika ovisi o režimu za egzistenciju, dok je dio sigurnosnog aparata duboko kompromitiran sudjelovanjem u represiji.
Za razliku od Sirije, čiji je režim 2024. kolabirao nakon dugotrajnog građanskog rata i iscrpljivanja sigurnosnog aparata, iranske su snage sigurnosti nedavno demonstrirale brutalnu učinkovitost gušeći siječanjski ustanak.
Ubijen sigurnosni vrh, ali tko preuzima kontrolu?
Osim Hamneija, u napadu su ubijeni ministar obrane Aziz Nasirzadeh, čelnik Iranskog sigurnosnog vijeća Ali Šamhani i zapovjednik Revolucionarne garde Mohammad Pakpour te načelnik glavnog stožera iranske vojske Abdolrahim Mousavi. Riječ je o vrhu sigurnosne elite koja je tek nedavno rekonstruirana nakon velikih gubitaka u lipanjskom 12-dnevnom ratu.
No povijest ne nudi mnogo primjera zračnih kampanja koje su lako srušile režim i dovele na vlast političku opciju po mjeri napadača. Tvrda linija unutar sustava vjerojatno će pokušati brzo popuniti prazninu, makar iz instinkta preživljavanja.
Moguće je da se pojavi konsenzus kako bi režim, želi li opstati, morao privremeno ublažiti retoriku i pokušati normalizirati odnose sa SAD-om i regijom. No takav bi potez mogao biti shvaćen kao znak slabosti, što je nešto na što je Teheran tradicionalno izrazito osjetljiv.
Nema spremne oporbe
Ne postoji jasna, organizirana oporba koja bi mogla preuzeti vlast. Reza Pahlavi, nasljednik svrgnutog šaha, ne može jednostavno doći u Teheran i preuzeti vodstvo bez rizika da postane meta tvrdolinijaških frakcija Revolucionarne garde. Kao i u nekim drugim autoritarnim sustavima, rješenje će vjerojatno morati doći iz samih ostataka režima.
Hamneijeve pogreške, osobito represija i gospodarsko urušavanje, oslabile su Iran i povećale unutarnji pritisak za promjenom. Istodobno, snažan iranski odgovor na napade, uključujući udare na susjedne zemlje, dodatno je razljutio regiju i pogoršao izolaciju Teherana.
Rizik raspada i ograničeni ciljevi Washingtona
Najveća opasnost sada je fragmentacija – scenarij u kojem nijedna frakcija ne uspijeva preuzeti potpunu kontrolu, a zemlju zahvaća kombinacija nasilja i slavlja koja vodi u destabilizaciju ne samo Irana nego i šire regije.
Trump je, međutim, svoje ciljeve definirao relativno usko. Može tvrditi da su iranski nuklearni program, raketne sposobnosti i kapacitet za napade na američke interese znatno oslabljeni. Iako je poticao promjenu režima, nikada je nije formalno proglasio glavnim ciljem operacije, što mu ostavlja prostor da u politički povoljnom trenutku proglasi pobjedu.
Tehnološka nadmoć i vojna moć SAD-a i Izraela omogućile su brz i precizan udar na vrh iranskog sustava. No uklanjanje lidera ne rješava duboke, strukturalne probleme zemlje koja je već pola stoljeća trn u oku Washingtonu. Ono što slijedi moglo bi biti daleko složenije i nepredvidljivije od samog napada.
